Od tradicionalnih do modernih zajednica

Ne postoji jednostavna definicija tradicionalnih medija, ponajviše zbog činjenice što je tradicija koncept koji je vezan za dob a, logikom stvari, svaka generacija drugačije percipira tradiciju. Tako će nešto starije generacije tradicionalne medije vezati s dominantnim komunikacijskim medijem koje je obilježilo formativne faze njihovog života, a to su najčešće tiskane novine, zatim radio i televizija. To su bili mediji s kojima su se familijarizirali, iz kojih su crpili informacije, čije su urednike i autore te poznata televizijska lica smatrali relevantnim izvorima informacija. Kroz čitanje, slušanje ili gledanje, publika je mogla, većinom pasivno sudjelovati u medijskom svijetu. No, kada se na društvenom polju dogodio „participatorni okret“, dojučerašnji pasivni promatrači stvaranja medijskog prostora gotovo instant, uslijed interneta i drugih tehnoloških revolucija, postaju protagonisti javnog pa i medijskog prostora. Društvene mreže postaju idealna platforma za interakciju između korisnika, a navedenu priliku prepoznaju osnivači start-upova koji s početkom novog milenija razvijaju platformu za profesionalnu komunikaciju i traženja poslova (LinkedIn, 2002.); Zuckenberg 2004. stvara virtualnu zajednicu Facebook; za one koje vole komentirati i savjetovati postoji Reddit od 2005.; Twitter, nedavno rebrandiran, još od 2005. privlači komunikacijske entuzijaste a za one željne slike i vizualnog dojma tu je Instagram još od, sad već davne 2010.; za publiku željnu kratkih ali efektnih videa tu u Snapchat i TikTok. Sve navedene platforme postaju izrazito popularne, broj korisnika eksponencijalno raste a vrijednost samih start-upova vrlo brzo doseže vrijednost „jednoroga“. Korisnici tih virtualnih platformi postaju aktivni protagonisti javnog života, komentiraju, sheraju, lajkaju – pokazujući vlastite stavove; outaju vlastite identitetske odrednice – političke, ideološke; otkrivaju vlastitu intimu stvarajući time mikrozajednicu, sačinjenu većinom od istomišljenika. Kroz praćenje navika korisnika, društvene mreže poslužile su kao idealan marketinški alat. Sada je sve ono što svjesno ili nesvjesno pratimo na društvenim mrežama zabilježeno te, algoritamskim putem, dobivamo kao ponudu sličan sadržaj, personalizirani marketing. Očekivano je da neki revolucionarni medij poput društvenih mreža u prvim fazama vlastitog razvoja bude shvaćen pomalo akritički i u idealističkom ključu. Tek se nakon 2016. godine u široj javnoj sferi uočava i naličje društvenih mreža, posebno kada su u pitanju provjerenost i vjerodostojnost pa i kvaliteta informacija s kojima se operira na virtualnim platformama. Iste godine u javni diskurs ulazi termin post-istina, koja će kasnije postati i riječ godine. Post-istina nije drugo nego fenomen koji se odnosi na oblikovanja javne sfere (društveno-političke, znanstvene) u kojima su objektivne činjenice od manje važnosti u odnosu na one subjektivne, poput emocije i osobnih uvjerenja. Društvene mreže su se pokazale kao idealan medij za kanaliziranje jednog ovakvog fenomena. Naime, prednosti tih modernih medija u odnosu na one tradicionalne sastojale su se u činjenici da društvene mreže nisu hijerarhijski organizirane – nitko nema apsolutni monopol u širenju informacija; one su također deregulirane – osim generičkih pravile i sankcija na društvene mreže moguće je plasirati gotovo bilo koji sadržaj; nisu centralizirane što, pojednostavljeno rečeno, znači da ne postoji jedan centar moći koji selekcionira informacije. Neosporne prednosti društvenih mreža vrlo brzo će postati i njezini najveći neprijatelji. Sada svi, poprilično jednostavno i slobodno, mogu širiti (dez)informacije, nisu vezane etičkim kodeksima, korporativnom kulturom ili osnovnim pravilima fer novinarstva. Upravo zbog ovog posve slobodnog načina širenja informacija post-istina dobiva mnoge druge kompleksnije funkcije: u stanju nam je ponuditi, neki će teoretičari to nazvati hiperstvarnost, dok će drugi preferirati alternativnu stvarnost.

(Ne)razumijevanje Katolička crkva i mediji

Jerko Valković je dobro objašnjavo kako „suživot Crkve i medija treba promatrati kao dinamičan proces, kao hod od (početnog) nepovjerenja i suzdržanosti pred medijima preko isticanja njihove neutralnosti pa sve do poziva na suradnju, odnosno obostrano obogaćenje koje se događa putem dijaloga“(Valković, 2017: 418). Kontekst nepovjerenja i sukoba odražava jedan širi društveni, civilizacijski i kulturološki kontekst problematičnog odnosa vjerskih zajednica s modernitetom. Dok je, makar krajem 19. stoljeća, Katolička crkva bila vezana za tradicionalne društvene okvire, mediji su širenjem raznog emancipatorskog potencijala (pluralizam, demokracija, emancipacija žena, razbijanje svih tradicionalnih struktura) shvaćeni većinom kao prijetnja. No, jedan primjer može pomoći u svrhu pokazivanja kako se sukob tradicionalnog i modernog može premostiti interakcijom između pojedinaca. Datum 31.7.1892. ući će u povijest kao prvi medijski intervju s jednim papom. Radilo se o papi Leonu XIII., kojega je za francuski list Le Figaro intervjuirala novinarka Caroline Rémy, angažirana autorica socijalističkih shvaćanja, agnostik po uvjerenju. Obratila se papi Leonu XIII. Budući da je željela čuti službenu reakciju Svete stolice na rastući antisemitizam u Francuskoj koji su širile mnoge katoličke udruge tog vremena. Papa je pristao na intervju, iako su mu najbliži savjetnici sugerirali suprotno – da ga odbije, te je osudio antisemitizam rekavši da ga ne odobrava te je uputio na jednakost svih ljudi. Drugi vatikanski koncil, održan šezdesetih godina prošlog stoljeća, trasirao je put svakog budućeg odnosa Katoličke crkve s medijima, koji od tada, u medijima i ostalim sredstvima društvene komunikacije prepoznaju korisnog partnera za izgradnju boljega i pravednijeg svijeta. Izolacijska paradigma u odnosu na svijet pa i medije se polako napustila, iako će ostati uvijek latentno prisutna, posebno u medijskim ostvarenjima niže kvalitete koji si dodaju prefiks katolički. Inkluzivniji oblik pristupa medijima te nužnu kvalitetu informacija koje se diseminiraju dobro je opisao Josip Turčinović koji je kao glavni medijski izazov, iz perspektive Katoličke crkve našao u samom pristupu informacijama, tj. u pronalasku i širenju vijesti.“(Turčinović, 1986: 77). Smatrao je kako bi vijesti trebale pridonijeti općem dobru i pozitivnim društvenim dinamikama, a sama diseminirana informacija nužno mora biti usmjerena objektivnosti. Pastoralna konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (br. 30-31) naglašava kako su mediji pozvani u prvom redu služiti dostojanstvu ljudske osobe i općem dobru. U pozadini stoji svojevrsni etički imperativ kvalitetnog, nepristranog i objektivnog izvještavanja koji, iako često demantiran u stvarnosti, ipak služi kao svojevrsni ideal.

Zaključna razmatranja

Društvene mreže su nam pokazale naše navike i utvrdile nas u našim bazičnim shvaćanjima, udaljavajući nas pri tome od kritičkog propitivanja informacija. Dovele su do realnosti u kojoj “svaki pojedinac može kreirati i neograničeno slati svoje poruke svih oblika, svaku vrstu propagande, istine i laži.“(Popovac, 2020:62). Onoga trenutka kada su društvene mreže postale glavni izvor informacije korisnika, izgubila se granica između objektivno i faktografski utemeljenih vijesti i osobnog mišljenja. Iako s očitim posljedicama po javni diskurs, radi se naprosto o jednom postmodernom vidu komunikacije u kojemu su pomućene granice između vlastitog shvaćanja i objektivnih informacija. Autori poput Adama Kucharskog (2016.) uspoređuju ovaj proces s epidemijom, budući da širenje lažnih vijesti, dezinformacija i sličnih informacijskih deficitarnosti slijedi epidemiološlu logiku: naime, širenje infekcija se omogućava socijalnim kontaktima a slično, lažne informacije se diseminiraju i dodatno konsolidiraju bezbrojnim virtualnim kontaktima na društvenim mrežama. Ostali relevantni autori poput Cardenala (2019.), Rochlina (2017.), Laybatsa (2016.), Nguyena (2021.) smatraju kako ljudi naprosto vole biti izloženi informacijama kojima “na prvu” vjeruju. Radi se o neupitnom selektivnom pristupu informacijama koji odražava navike korisnika, koje mogu biti kako pozitivne, a tako i negativne, uronjene u bazičnim shvaćanjima korisnika, stereotipima i sličnim kognitivnim fenomenima. Fenomen mjehurića o kojima spomenuti autori često progovaraju, sastoji se u tome da medijski sadržaj koji biraju odražava već postojeća mišljenja i uvjerenja, te se virtualnom reprodukcijom i interakcijom, određeni kognitivni stav dodatno konsolidira u obliku mjehurića, definirane i ekskluzivne strukture. Navedeni mehanizmi dobro objašnjavaju kako se primjerice teorije zavjere, dezinformacije, manipuliranih vijesti lagano šire među korisnicima osvajajući pomalo virtualni pa i javni prostor. Sve izvan spomenute kognitivne šeme u obliku mjehurića korisnici ostavljaju postrani, konsolidirajući tako vlastita uvjerenja i stavove i aktivno diskreditirajući druge. U vremenu u kojemu dominiraju društvene mreže s vlastitim specifičnim izazovima, tradicionalni tisak, pa i onaj koji je vezan za vjerske zajednice, može, pod uvjetom da se drži najviših etičkih standarda novinarstva, doprinijeti razvijanju pozitivnih društvenih dinamika.