Mediji i vjerske zajednice u savremenom su društvu u konstantnom međuodnosu i u uzajamnoj vezi. Taj odnos može biti odnos saradnje i/ili odnos napetosti, što, naravno, ovisi i o jednim i o drugim. Ono što je važno razumjeti je da je riječ o dva izuzetno značajna društvena aktera, kojima građani poklanjaju svoje povjerenje¹ i u tom kontekstu je izrazito važno da imaju izgrađen odnos poštovanja i razumijevanja.

Kada, međutim, govorimo o medijima, treba imati na umu da to nije jednoznačan pojam i da o medijima možemo razmišljati u više različitih kategorija. Prva, najočiglednija, odnosi se na diversifikaciju koju je iznjedrilo 21. stoljeće, odnosno postojanje direktnih medija, odnosno direktnih komunikacijskih kanala zasnovanih na web platformama (društvene mreže) i indirektnih medija, kao posrednika u društvu (štampa, radio, televizija, web portali), čiji je integralni dio novinarstvo kao profesija. U ovom kraćem osvrtu na suodnos medija i vjerskih zajednica u društvu, bazirat ćemo se na medije kao posrednike u društvu i profesionalno novinarstvo kao „prevođenje stvarnosti u percepciju javnosti“(Turčilo, 2017). Upravo njihova uloga „prevodilaca“, odnosno interpretatora društvene stvarnosti medijima i novinarstvu daje moć, ali i specifičnu društvenu odgovornost, posebno kada tretiraju društveno odgovorne teme, poput vjerskih i religijskih.

Nadalje, treba znati i da o vjerskim zajednicama možemo raspravljati u različitim kategorijama, odnosno posmatrati ih kao agense društva (Radojković, Stojković, 2009), kao „medije“same po sebi, kao institucije koje posjeduju svoje medije, te kao izvore informacija i predmet priča medija i novinara. U ovom osvrtu fokus je na vjerskim zajednicama kao izvorima informacija medija i predmetu novinarskih priča.

Još jedan značajan element koji ima veliku ulogu i veliki utjecaj na to kakav će biti i kako će biti tumačen suodnos medija i vjerskih zajednica su građani. U trijadi: mediji – vjerske zajednice – građani svaki od ova tri subjekta definira i suodnos ostalih, ali i način na koji se on posmatra i razmatra. Građane u ovom kontekstu možemo razumijevati u dihtomijama pripadnici vjerskih zajednica ili ne, korisnici medija ili ne, sami mediji (građansko novinarstvo) ili ne.

Kome se obraćaju mediji, a kome vjerske zajednice?

Sistemska teorija (Vreg, 1991), kada pokušava dati odgovor na pitanje: kome se mediji obraćaju kada govore o određenim temama, ukazuje na koncept relevantne i irelevantne okoline, odnosno onih dijelova društva do kojih poruka uopće može doprijeti, za koje ima određenu relevantnost i koji će na nju imati određenu reakciju (a što čini relevantnu okolinu) i onih dijelova društva koji ne dobivaju određene medijske poruke ili one za njih nemaju značaj (irelevantna okolina). Kao društveni akteri/agensi, i vjerske zajednice jednako tako imaju relevantnu i irelevantnu okolinu. Pogrešno bi, međutim, bilo pretpostaviti da relevantnu okolinu vjerskih zajednica čine samo vjernici, te da se njima dovoljno obraćati direktno i neposredno. Svi građani u nekom društvu/zajednici su relevantna okolina za vjerske zajednice, budući da su teme i pitanja kojima se one bave ne samo teme duhovnog i onostranog, nego i svjetovne teme, odnosno društvena pitanja.

Stoga, u odgovoru na pitanje kome se obraćaju mediji, a kome vjerske zajednice, zapravo, razmatramo koliko se poklapaju relevantne okoline medija i vjerskih zajednica, a što, opet, ovisi i o jednima i o drugima, odnosno o njihovim komunikacijskim strategijama. Ipak, kakve god one bile, jasno je da su vjerske zajednice neodvojiv i važan dio društva i mediji imaju obavezu izvještavati o njima na odgovoran, profesionalan i kvalitetan način, vodeći računa da svojim izvještavanjem zadovolje informacijsko-komunikacijske potrebe kako pripadnika vjerskih zajednica, odnosno vjernika, tako i svih drugih građana u nekoj zajednici. U tom kontekstu, odnos između medija i vjerskih zajednica mora biti uzajamno poštujući, odgovoran i u javnom interesu.

Javni interes, inače, u najširem značenju, definiramo kao sve ono što je od važnosti za građane u nekom društvu, odnosno kao teme i pitanja o kojima postoji pravo javnosti da dobije kvalitetne informacije. Peruško (2009) govori o medijskom javnom interesu kao trijadi sadržaja, publike i društvenih ciljeva, što bi, primijenjeno na vjerske zajednice značilo da svi sadržaji iz vjerskog, ali i društvenog života o kojima vjerske zajednice imaju stav, publika koju čine kako vjernici, tako i svi drugi građani u društvu, te društveni ciljevi vjerskih zajednica konstituiraju medijski javni interes.

Kako je u stvarnosti?

Kada analiziramo medijsko izvještavanje o vjerskim zajednicama, evidentna je diskrepanca između spomenutih teorijskih osnova i idealno-tipskog modela i standarda i medijske stvarnosti i novinarske prakse. U toj praksi nekoliko je uočenih trendova kako i kada mediji najčešće izvještavaju o vjerskim zajednicama, a koji se odnose na:

• Prigodničarsko izvještavanje – kada su neki praznici ili drugi važni datumi vjerskih zajednica; o njima se izvještava uglavnom tipski i šablonski, površno i na nivou diskusije o tome kako se praznik obilježava i koje su njegove specifičnosti;

• Crnohronično izvještavanje – kada se nešto dogodi bilo da su žrtve ili počinioci pripadnici određenih vjerskih skupina; nerijetko se pribjegava stereotipima ili se u prvi plan stavlja vjerski identitet počinitelja (najekstremniji primjer u ovom kontekstu je kovanica „islamski terorizam“);

• Nepoznavanje tematike i dnevno pokrivanje događaja – s obzirom da mnogi, posebno komercijalni, mediji nemaju resurse za specijalizirano izvještavanje i novinare specijaliste za vjerske teme, nerijetko se opredijeljuju samo za dnevno izvještavanje o vjerskim zajednicama, koje rade dežurni novinari (a koji ne moraju nužno imati znanje o temi), što rezultira ne samo površnošću, nego i greškama;

• Neadekvatno „uokvirivanje“sadržaja – „opremanje“tekstova fotografijama, naslovima i slično nerijetko je neadekvatno, stereotipno i ne doprinosi razumijevanju stavova vjerskih zajednica od strane građana/publike; • Senzacionalizam i tabloidizacija – kao svjesno i (zlo)namjerno neprofesionalno izvještavanje o vjerskim zajednicama.

Naravno, postoje izuzeci od navedenih primjera, odnosno mediji koji odgovorno, profesionalno i u javnom interesu izvještavaju o vjerskim zajednicama. U ovom kontekstu posebno je važno naglasiti značaj sistema javnog emitovanja, čija je društvena uloga i zadatak upravo imati sadržaje i za vjerske zajednice, kako bi bili garant da građani imaju osigurane informacije iz ovog polja.

Šta može/treba drugačije? (Nekoliko savjeta za medije i vjerske zajednice)

Kako bi se medijsko izvještavanje o vjerskim zajednicama u praksi približilo idealno-tipskom modelu, a imajući na umu da je uspješna komunikacijska praksa o temama kojima se bave vjerske zajednice uvijek rezultat suodnosa i saradnje medija i vjerskih zajednica, slobodni smo predložiti nekoliko savjeta i za jedne i za druge aktere društva.

Kad je riječ o medijima, neophodno je:

• Bolje poznavanje vjerskih tema, odnosno specijalizacija novinara;

• Bolje poznavanje terminologije, što je zadatak svih novinara, ali i medija koji bi im trebali obezbijediti vrijeme i resurse za edukaciju u ovoj oblasti;

• Kvalitetniji izbor sagovornika, ne nužno predstavnika vjerskih zajednica, nego općenito;

• Apsolutno izbjegavati copy-paste, pogotovo kopiranje s društvenih mreža;

• Imati veći senzibilitet u opremi sadržaja (naslovi, fotografije, video).

Kad je riječ o vjerskim zajednicama, neophodna je:

• Otvorenost, transparentnost, spremnost da se izađe u susret medijima;

• Savjetodavna uloga prema medijima;

• Profesionalizacija osoba zaduženih za medije u vjerskim zajednicama;

• Proaktivno djelovanje;

• Pažljiva procjena kada, gdje u kojim medijima istupati;

• Prilagodba medijima i ciljnim grupama.

Ispunjavanje ovih, elementarnih uslova, može biti preduslov uspješnije saradnje medija i vjerskih zajednica, odnosno garant kvalitetnog suodnosa ovih dvaju važnih društvenih aktera, u korist građana i u javnom interesu.

1. Istraživanje o medijskim slobodama u Bosni i Hercegovini iz 2022. godine pokazuje da građani najviše vjeruju medijima (80%), a potom vjerskim zajednicama (70%); vidjeti: https://bhnovinari. ba/wp-content/uploads/2022/05/Medijske-slobode-iz-perspektive-gradjana-BiH-2022..pdf