Pisanje, danas, čini se kao sadnja stabla pred kijamet. Prije par desetljeća, počeo sam pisati kako bih riječima vratio značenje. Kada sam devedesetih izbjegao u Švedsku, bilo je to vrijeme kada su riječi prestale funkcionirati. I jedna jednostavna riječ “drvo” kao da je bila odsječena od tih prekrasnih zimzelenih divova oko izbjegličkog kampa. Bio sam lud poput Hamleta i vikao: “Riječi, riječi, riječi”. Galama i bijes. Bez smisla. Besmisleno.

Mi, Bosanci, bili smo dugo neodlučni u vezi s upotrebom riječi “genocid”, dok nam veliki i moćni sud nije dao izun. Čak i tada, ili posebno tada, industrija negiranja genocida htjela nas je spriječiti da nazovemo stvari njihovim pravim imenima. Negatori su nas naučili da riječi ipak imaju težinu. Prave riječi mogu dovesti do djelovanja. Prave riječi, a ne one poput mnogih formalnih fraza koje slušamo o genocidu nad Palestincima.

Engleski sam naučio kasno u životu, uglavnom zato što sam se stidio toga da ga Šveđani tako dobro govore, a ja nisam mogao sastaviti dvije riječi, ni da mi se o životu radilo. Vremenom sam naučio da su priče o našem prisilnom izgnanstvu, iako jedinstvene, nekako sinhronizovane s iskustvima miliona drugih raseljenih lica. Na neki čudesan način, osjetio sam bliskost s ljudima koji su bili toliko različiti od nas, ljudima iz dalekih krajeva za koje nikada nisam ni čuo, ali su oni čuli za mene. Čitali su moje priče, kažu.

Ta čudesna ljudska veza bila mi je slična onom momentu kada sam se zaljubio u tog, davno preminulog stranca, Shakespearea na Stockholmskom univerzitetu. Čuh tada njegove riječi iz usta jedne sitne pakistanske profesorice s najjačim glasom koji sam ikada čuo. Ishrat Lindblad, rahmetli, imala je sijedu kosu, šareni sari i britanski naglasak. “Biti ili ne biti – Pitanje je sad,” recitovala bi.

Ona će postati moja profesorica, moj najžešći kritičar, a zatim i najveća podrška mom pisanja. Uvijek prijatelj. Ona je razlog zašto sam i ja postao profesor književnosti. Ona je bila razlog da shvatim zašto muslimani pet puta dnevno dove za svoje učitelje, odmah nakon što dove za svoje roditelje. Uvijek je slušala i nije puno pričala, ali kada bi progovorila, bilo je to važno. Nikad prazna fraza. Nikad suvišna riječ. Uvijek iz srca.

Dugo sam se pitao zašto Bog u Kur’anu ponavlja da u Džennetu neće biti besmislenog govora. To mi je bila jedna od najzagonetnijih stvari. Mislim, lahko je razumjeti da se privlačnost zagrobnog života metaforički izražava kroz stvari poput vrtova, rijeka meda i mlijeka, bogatstva i nezamislivih užitaka.

Ali konstantno ponavljanje da će Džennet biti “bez šuplje priče”, ne zamjerite mi ovaj prijevod, bilo mi je baš čudno. Nisam mogao zamisliti da neko kaže: Hej, radit ću marljivo i biti dobar i žrtvovati sve što mogu, samo da više ne slušam šuplju. Sada mogu i zamisliti i razumjeti.

Sjećajući se vlastite prošlosti, dok gledamo najsirovije oblike nasilja nad palestinskim narodom, ponovno mi se vraća taj trenutak kada “drvo” nije bilo drvo i nisam mogao sastaviti dvije riječi, tamam da sam bio pred streljačkim vodom.

Ponekad osjetim odvratnost u hodnicima svog Univerziteta gdje bi ljudi trebali govoriti duboke stvari, ali uglavnom čujem “šuplju”. Ne prepoznajem svoju Švedsku, zemlju koja je u vrijeme svoje najveće ekonomske krize primila hiljade nas, Bosanaca, i potom prosperirala.

Bivši šef švedske crkve rekao mi je kako je jednom osigurao da avionom doveze pomoć u Sarajevo, sletio na opasnu pistu, istovario stvari i vratio se natrag. Svi su tada pomagali. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Raoul Wallenberg spasio je hiljade Židova u Mađarskoj, izdavši pasoše i sklonivši ih u zgrade koje su bile proglašene švedskom teritorijom. I ja sam korisnik Wallenbergove Fondacije, koja mi je pomogla finansirati doktorat prije dvadeset godina. Sada Švedska samnjuje pomoć. Budžet državne institucije SIDA za “održivi mir” značajno je smanjen u samo nekoliko godina, posebno za regiju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA). Švedska, pod sadašnjom vladom, osuđuje i prekida odnose sa zemljama u skladu s novim interesima. Pomoć pružamo, onako, više sebično. Bezobrazluk vlasti.

Švedska se isto tako suzdržala od glasanja za Rezoluciji Ujedinjenih naroda kojom se tražilo humanitarno primirje u Gazi. Tamo gore, u tom velikom koloseumu nacija, rezolucije zvuče poput onih novogodišnjih odluka nas, običnih smrtnika, a pitanje je može li se glas “protiv”, jednog velikog Cezara, promijeniti glasom mase. Palac gore, palac dolje. I tako “poduhvati naši, veliki i smjeli, u strahu, zato, skreću struje svoje, i onda gube sam smisao djela”, kako to reče Hamlet.

Prošlo je skoro godinu dana otkako sam napisao “Schrödingerov genocid” i volio bih da mi je historija dokazala da sam pogriješio u bilo čemu. Pišem jer su riječi moje alatke. Pisao sam molbu švedskoj vladi o budućnosti obrazovanja u Gazi, nekad kada zavlada pravi mir. Pisao sam prijateljima i neprijateljima. Toliko toga se govori i piše sada. Utapamo se u riječima. Kao da je svaka riječ postala “meme” koji se vrti u krug, a pisanje bilo čega još uvijek djeluje kao sadnja stabala pred kijamet.

Čak i sada, u toku ovog primirja i dugo očekivane razmjene talaca, iz naše povijesti znamo kakve se sve vrste zločina i nepravde nastavljaju pod medijskim šutnjama i miješanjem stranih sila čija svaka riječ, ako uopće trebaju išta i reći, oblikuje naše svjetove. Ako rat zaista prestane, pojavit će se druge vrste požara koje će morati ugasiti ti preživjeli muškarci, žene i djeca, koji će na kraju iseliti iz naše svijesti, baš kao što bi mogli ponovo doživjeti dodatna raseljavanja. Njihove slike bi mogle polahko nestati s naših feedova, ali se nadam da će njihove riječi odjeknuti jače, u inat novih planova starih globalnih sila.

“Riječi, riječi, riječi,” čujem duh Shakespearea dahom moje rahmetli profesorice i pitam se: “Da li je ljudskom duhu dostojnije trpjeti praćke i strijele nasilne sudbine ili oružje dići na more muka i sve ih zauvijek okončati otporom?”