• Ovaj veličanstveni ajet objavljen je kao izravan Božanski odgovor na upit žena upućen Muhammedu, a. s.: „Zašto se mi ne spominjemo u Kur’anu kao što se spominju muškarci?” Bjelodano je kakav odgovor Kur’an nudi i koju poruku šalje kroz ovaj ajet u kojem se deset puta simetrično ponavljaju oba roda u vedrom, ohrabrujućem i optimističnom tonu, uz obznanu da je, doista, za sve njih, i muškarce i žene, i muslimane i muslimanke, i vjernike i vjernice, Allah Svevišnji pripremio oprost i veliku nagradu.

• Svaki tehnološki iskorak treba se čitati i razumijevati kao neposredan ispit emāneta i prava prilika za iskreno iskazivanje zahvalnosti Stvoritelju kroz odgovorno djelovanje. Tek tada ljudsko djelovanje, donoseći korist svim stvorenjima i uvažavajući vlastita ograničenja i prava drugih, postaje dio sveopćeg slavljenja Stvoritelja.

Kur’an je veličanstvena cjelina čiji se dijelovi najbolje razumijevaju kada se promatraju u njihovoj međusobnoj povezanosti; zato i ajete i sure unutar 22. džuza trebamo čitati kroz šira kur’anska obzorja, koja svaku tematsku dionicu smještaju u njihov kontekst objave i značenja te je povezuju s ostatkom Objave. Iako ovaj dio Kur’ana ima svoje tematske okvire i određenu unutarnju samostalnost, njegova značenja ostaju nerazdvojiva od cjeline kur’anske poruke, te nadilaze tehničku podjelu na trideset džuzova (dijelova), koja nije, uz važno podsjećanje i naglašavanje, objav(lje)na struktura, nego plod ljudskog promišljanja i nastojanja da se vjernicima olakša njegovo učenje i pamćenje, naročito tokom blagoslovljenog mjeseca ramazana. Dvadeset i drugi džuz obuhvata sure El-Ahzab i Jā-sīn djelimično, dok sure Sebe’ i Fatir donosi u cjelini. Ove sure ubrajaju se u al-maṯāni – skupinu sura koje imaju manje od stotinu ajeta i koje se, zbog svoje sažetosti, češće uče i ponavljaju. U klasičnim tumačenjima navodi se da su nazvane al-maṯāni ili zato što se u njima ponavljaju opomene, pouke i kazivanja, ili zato što se češće ponavljaju u učenju.

Jedna od ključnih poruka sure El-Ahzab jeste odgoj vjernika u potpunoj pokornosti Allahu i u svjesnom prihvatanju autoriteta Vjerovjesnika, a. s. (33:36) U istoj suri istaknuta je njegova uzoritost kao i njegova poslanička zadaća da bude svjedok, donosilac radosnih vijesti i opomena (33:45–46). Sura također pojašnjava njegov položaj među vjernicima, bilo da je riječ o njegovoj časnoj čeljadi i bližoj porodici (ehlu’l-bejt), bilo o odnosu zajednice prema njemu u trenucima blagostanja ili u danima iskušenja. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme savezničkog (el-Ahzab) opsjedanja Medine, kada su srca vjernika bila ozbiljno iskušana.

Ajet 33:35 njedri jedan od najljepših primjera kur’anske preciznosti i sveobuhvatnosti u definiranju idealne muslimanske ličnosti i nudi najbolji nacrt za izgradnju cjelovitog karaktera vjernika i vjernice, postavljen u savršenom balansu između unutrašnjeg uvjerenja i vanjskog djelovanja. Ovaj veličanstveni ajet objavljen je kao izravan Božanski odgovor na upit žena upućen Muhammedu, a. s.: „Zašto se mi ne spominjemo u Kur’anu kao što se spominju muškarci?” Bjelodano je kakav odgovor Kur’an nudi i koju poruku šalje kroz ovaj ajet u kojem se deset puta simetrično ponavljaju oba roda u vedrom, ohrabrujućem i optimističnom tonu, uz obznanu da je, doista, za sve njih, i muškarce i žene, i muslimane i muslimanke, i vjernike i vjernice, Allah Svevišnji pripremio oprost i veliku nagradu. Za razliku od predislamskog perioda u kojem su žene često spominjanje u kontekstu srama, manje vrijednosti i nipodaštavanja, ovdje se, sasvim očito, naglašava njihovo dostojanstvo i uvode se u sferu najuzvišenijih moralnih vrlina. Katade je kazao: „Ovaj ajet je prva objava koja je spuštena specifično u pogledu žena i u kojoj su one spomenute isključivo po dobru.“ Drugim riječima, Katade nastoji prenijeti poentu da je na duhovnu čežnju i konkretan upit jedne ili grupe žena trajni odgovor dala – Objava!

U ovom džuzu kao jedno od središnjih pitanja pojavljuje se emānet (33:72). U svome poznatom tefsiru Ar-Rāzī ovom ajetu posvećuje opširno i slojevito tumačenje. Prema najpoznatijem mišljenju koje navodi, emānet označava teklīf – skup Božijih naredbi i zabrana povjerenih čovjeku. Njegova posebnost ogleda se u tome što podrazumijeva obaveze koje često stoje nasuprot čovjekovim prohtjevima i zahtijevaju svjesno savladavanje nagona i ustrajnost u pokornosti. On također ukazuje da su čovjekova osjetila i udovi – oko, uho, jezik, ruke i noge – emānet koji se mora čuvati od zabranjenog, jer će za njih čovjek biti pitan. Razmatrajući zašto je baš čovjek prihvatio emānet koji su nebesa, Zemlja i planine odbili, Ar-Rāzī navodi da su, svjesni težine obaveze, ustuknuli pred njenim teretom. Čovjek je, naprotiv, imao na umu Gospodara Koji emānet daje. Vjerovao je da mu Onaj Koji je Sveznajući i Svemoćni ne bi povjerio ono čemu nije dorastao i da mu neće uskratiti Svoju pomoć u njegovom nošenju. Budući da emānet podrazumijeva napor i iskušenje, on je ujedno i osnova pohvale i nagrade. U tome Ar-Rāzī vidi mogućnost čovjekovog uzdizanja iznad drugih stvorenja, ali samo pod uvjetom da emānet nosi odgovorno i ustrajno.

Pomno razmatrajući ajete 34:10–13, uočavamo da su darovi dati Davudu i Sulejmanu, a. s., – omekšano gvožđe, potčinjeni vjetar i druga sredstva moći – predstavljeni kao Božanska milost (faḍl), ali i kao emānet. Ajet “Radite, o porodico Davudova, i budite zahvalni” (34:13) jasno povezuje dar s odgovornošću i zahvalnošću. U sjeni kur’anskih poruka, svaki civilizacijski iskorak i oblik ljudske moći, pa i savremena tehnološka dostignuća, mogu se posmatrati i razumjeti kao ispit odnosa prema darovanom. Napredak treba biti usmjeren na osiguranje općeg dobra, blagostanja, sigurnosti i društvene solidarnosti. Svaki tehnološki iskorak treba se čitati i razumijevati kao neposredan ispit emāneta i prava prilika za iskreno iskazivanje zahvalnosti Stvoritelju kroz odgovorno djelovanje. Tek tada ljudsko djelovanje, donoseći korist svim stvorenjima i uvažavajući vlastita ograničenja i prava drugih, postaje dio sveopćeg slavljenja Stvoritelja. Civilizacijska postignuća i napredak mogu poslužiti i kao kameni biljezi opomene o krhkosti ljudske moći. Davudu, a. s., učinjeno je gvožđe mehkim da pravi široke pancire i da ih čestito plete. Pred njega je, nema sumnje, izručen zahtjev da se podareni resurs ima obrađivati i koristiti s punom sviješću o svrsi, težeći preciznosti i izvanrednosti izrade. Kur’anski primjeri nude mjerilo: napredak bez svrhe, zahvalnosti i odgovornosti ne uzdiže čovjeka, nego razotkriva njegovu oholost zaslijepljenu blještavilom dostignuća.

Cijeli komentar 22. džuza možete pročitati u posljednjem broju Preporoda