Ovaj džuz obuhvata četiri kur'anske sure: dvije stranice sure Jā-sīn, u cijelosti sure Es-Sāffāt i Sād, i četiri stranice sure Ez-Zumer. Ove sure objavljene su sredinom i u drugoj polovici mekanskog perioda Objave.

Sura Jā-sīn gotovo u cijelosti posvećena je pitanju čovjekove moralne odgovornosti i, shodno tome, izvjesnosti ponovnog oživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim i Sveznajućim. Stoga se u suri iznose brojni dokazi koji ukazuju na Allahovu savršenost i moć u svjetovima koje je stvorio kako bi svima bilo jasno da je Onaj Koji je iz ničega stvorio Sunce, Mjesec, nebesa i Zemlju i tako precizno ih uredio kadar da ponovo oživi ljude. U suri se čovjeku skreće pažnja da razmišlja o svom nastanku, o tome kako je stvoren od kapi sjemena (...min nutfetin). Na taj način čovjeku, tom razumnom biću, stavlja se do znanja da je Onaj Koji je Pravi put stvorio, Koji iz zelenog drveta izvodi vatru i Koji je stvorio nebesa i Zemlju, On je u stanju da oživi truhle kosti; kad hoće da nešto bude On samo rekne: "Budi!" i ono bude. On je čist od svake mahane, istinski je Vlasnik svega postojećeg i Njemu će svi ljudi biti vraćeni radi konačnog suda i polaganja računa.

O vrijednostima sure Jā-sīn govori se u više hadisa. U nekim od tih hadisa za ovu suru se kaže da je srce Kur'ana (kalbu-l-Kur'ān). Također, spominje se da je preporučeno da se ona uči kod umiruće osobe. To je vjerovatno zbog toga što se u njoj govori o proživljenju na budućem svijetu i polaganju računa, pa se na taj način umirućoj osobi sugerira da prije odlaska s ovog svijeta izgovori riječi kojima se očituje pripadnost islamu: ešhedu en lā ilāhe illallāh, ve ešhedu enne Muhammeden resūlullāh. Onaj ko preseli s ovog svijeta izgovarajući ove blagoslovljene riječi bit će obuhvaćen Allahovom milošću, oprostom i pomilovanjem na budućem svijetu. U nekim predajama koje govore o vrijednostima sure Jā-sīn navodi se da je ovu suru lijepo učiti kada čovjek ima neku želju ili potrebu s namjerom (nijetom) da se to ostvari. Doduše, treba imati u vidu da su islamski učenjaci raspravljali o senedu (lancu prenosilaca) ovih predaja, što znači da nisu svi saglasni o njihovoj vjerodostojnosti. Ali, čak da se te predaje i izuzmu, sura ima svoju vrijednost zbog svevremenskih i univerzalnih poruka koje se u njoj iznose pa je iz tog razloga preporučeno da se ona što više uči i da se razmišlja o njenim sadržajima.

Sura Es-Sāffāt ima 182 ajeta, koji su uglavnom veoma kratki; štaviše, neki zauzimaju svega pola reda kur'anskog teksta. Ali, i pored svoje kratkoće ti ajeti izuzetno su slikoviti i sadržajni, što suri daje specifično ozračje. Naziv sure izveden je iz pojma es-sāffāt, koji se navodi na samom početku, a kojim se opisuju meleki koji su u redove (safove) poredani. Centralna tema Es-Sāffāt je dokazivanje ponovnog oživljenja i, shodno tome, polaganje računa za sve što se uradilo u kratkotrajnom i privremenom ovozemaljskom životu. U suri je navedeno nekoliko vrlo živopisnih prizora s budućeg svijeta kada ljudi budu proživljeni i suočeni s novim, vječnim onosvjetskim životom i njegovim realnostima. S obzirom da je čovjek biće koje je sklono da zaluta s Pravog puta, on je u stalnoj potrebi za Božijom uputom i vjerovjesnicima koji tu uputu dostavljaju. Stoga se u suri podsjeća na neke ranije Božije poslanike (od 75. do 148. ajeta) i ono šta su oni trpjeli od svojih sunarodnika tokom dostavljanja Poslanja. Tim kratkim kazivanjima o prijašnjim vjerovjesnicima pružena je potpora Muhammedu, a. s., i prvoj zajednici muslimana koja je bila izložena raznim torturama, progonu i uznemiravanju od strane idolopoklonika. Gledajući općenito, ta kazivanja svojevrsna su relaksacija i podrška vjernicima muslimanima u svakom vremenu, jer u navedenim pričama uvijek dolazi do izražaja Allahova pomoć i podrška koju On daje Svojim iskrenim robovima.  

Sura Sād ima 88 ajeta i objavljena je krajem četvrte ili početkom pete godine Poslanstva. Naziv je izveden iz harfa (slova) sād koji se navodi na samom početku. Glavna tema sure je pitanje Allahovog vodstva i tvrdoglavo odbijanje idolopoklonika da povjeruju u poslanstvo Muhammeda, a. s., kao i njihova zavist zbog počasti koju mu je Allah ukazao počastivši ga vjerovjesništvom i objavljujući mu Kur'an. U suri se daje odgovor na njihove zablude i ističe da je glavni razlog njihovog nevjerovanja njihov lažni ponos i želja da se oponira i izaziva sukob. A kad bi se na njih spustila Božija kazna, onda bi oni imali sasvim drukčiji odnos prema Vjerovjesniku i onom što im on dostavlja. Potom se navode primjeri iz povijesti prijašnjih naroda koji govore o tome šta je zadesilo nevjernike i inadžije koji su uznemiravali Božije poslanike. Pored upozorenja nevjernicima, nema sumnje da se tim kratkim izvješćima željela dati potpora Muhammedu, a. s., i njegovim sljedbenicima koji su bili proganjani i podvrgnuti raznim torturama, mučenjima pa čak i ubistvima u vrijeme objavljivanja ovih ajeta. Istovremeno, sura pruža utjehu i uliva nadu iskrenim vjernicima u svakom vremenu da budu stameni i ustrajni na Pravom putu, jer poznato je da sljedbenici Istine često bivaju proganjani i na razne načine uznemiravani od onih koji idu stranputicom i krivim putem. U suri su izneseni interesantni detalji iz života vjerovjesnika Davuda i njegovog sina Sulejmana. Pored vjerovjesništva, njih dvojica bili su i vladari (kraljevi) u svom narodu, i obojici je bila podarena ogromna moć i bogatstvo. U suri se spominju i drugi vjerovjesnici: Ejub, Ibrahim, Ismail, Ishak, Jakub, El'jesea i Zulkifl, uz naznaku da je svako od njih bio čestit, bogobojazan i pokoran Allahu.

Cijeli komentar pročitajte u izdanju Preporoda od 1. marta