Dvadeset i peti džuz Kur’ana djelimično obuhvata suru Fusilet, dok sure Eš-Šura, Ez-Zuhruf, Ed-Duhan i El-Džasije donosi u cjelini. Ova skupina sura plijenila je pažnju mufessira i učenjaka. Ibn Mesud je za sure koje čine okosnicu ovog džuza, poznate kao Hawamim (one koje počinju harofovima Ha-Mim, uz važno naglašavanje da su u ovoj skupini i sura Gafir iz 24. te sura Al-Ahqaf iz 26. džuza), kazao da su “svileni brokati Kur’ana”. Nazvao ih je tim imenom jer ih je smatrao najprofinjenijim dijelom Objave, kao što je svileni brokat najskupocjenija tkanina. Ibn Abbas dodaje da ove sure predstavljaju samu srž Kur’ana. Sa'd ibn Ibrahim nazivao ih je „nevjestama“, želeći time naglasiti njihovu ljepotu i posebnost. Sure koje započinju tzv. isprekidanim slovima u pravilu nastavljaju govorom o Kur’anu.

Sure Fusilet, Eš-Šura, Ez-Zuhruf, Ed-Duhan i El-Džasije pripadaju skupini al-matani – surama s manje od stotinu ajeta, prema jednom od mišljenja, koje se, zbog svoje sadržajnosti i pogodnosti, češće uče i ponavljaju. U klasičnim tumačenjima navodi se da su nazvane al-matani (“ponavljajuće”) jer se u njima nižu pouke, opomene i kazivanja o prošlim narodima, ali i zato što su često prisutne u svakodnevnom namazu. Sve sure ovog džuza u osnovi su mekkanske objave. Ipak, neki komentatori Kur’ana izdvajaju određene ajete unutar njih, poput dionice u suri Eš-Šura (42:23–27) ili pojedinačnog ajeta u suri El-Džasije (45:14), smatrajući da pripadaju medinskom periodu.

Završetak sure Fusilet (“Objašnjenje”) naglašava da samo Svevišnji Allah posjeduje znanje o Sudnjem danu i svakom detalju stvaranja te istovremeno razotkriva ljudsku narav – čovjeka koji u blagostanju postaje ohol i nezahvalan, a u nevolji očajava ili se tek tada sjeća Gospodara. I pored svih očiglednih dokaza, neki ljudi “sumnjaju da će pred Gospodara svoga stati” (41:54).

Eš-Šura (“Dogovaranje”) ime je dobila po riječi šūrā koja se spominje u njenom 38. ajetu. Jedina je sura u kojoj su početna slova podijeljena u dva zasebna ajeta – Ha-Mim kao prvi i 'Ajn-Sin-Kaf kao drugi – što je jedinstven slučaj u čitavom Kur’anu. Treći ajet zatim uvodi temu Objave i potvrđuje njen izvor i autoritet. Prema nekim sadržajnim naznakama, sura pripada kasnijem mekkanskom periodu objave. U središte svog kazivanja postavlja Objavu i poslanstvo, ističući njihovu neprocjenjivu vrijednost i nužnost dosljednog slijeđenja upute dostavljene preko Poslanika, a. s. Ljudsko odbijanje Objave nije samo lični stav, već duboki i opasni nesklad s ravnotežom cijelog univerzuma; naspram ljudske ravnodušnosti stoje nebesa koja se gotovo raspadaju – bilo pred Božijom veličinom ili zbog ogorčenja nad pripisivanjem sudruga Stvoritelju – i meleci koji veličaju i hvale Gospodara svoga mole oprosta za one (vjernike) koji su na Zemlji (42:5).

Šūrā, kao princip međusobnog savjetovanja radi donošenja odluke od općeg interesa, u ajetima 42:36–39 nije predstavljena kao izolovan mehanizam, već kao neodvojiva karika u lancu pohvalnih osobina vjernika. Šūrā je, na ovom mjestu, smještena tačno između namaza (odnos prema Svevišnjem Allahu) i udjeljivanja imetka (odnos prema društvu). To ukazuje da šūrā usmjerava zajednicu da djeluje kao skladna cjelina podređena Božijoj volji, a ne volji pojedinca. Istinski dogovor mogu postići samo oni koji su stekli unutrašnju smirenost i savladali strasti, srdžbu i oholost. Da bi dogovaranje bilo smisleno, njegovi učesnici moraju biti ljudi koji su se prethodno oslobodili tereta velikih grijeha i razvrata (42:37), jer takvi poroci krive ljudsku moć prosuđivanja. Osoba koja nije sposobna oprostiti i savladati svoj gnjev, odnosno ukrotiti tu destruktivnu snagu, nije sposobna ni za istinski dijalog, jer će u šūri tražiti dominaciju, a ne istinu. Hasan el-Basri je rekao: „Zajednica koja se savjetuje upućuje se ka onome što je za nju najbolje.” Zanimljivo je da ajet o odupiranju ugnjetavanju (42:39) dolazi odmah nakon ajeta o šūri. To sugerira da šūrā zajednici daje koheziju i legitimitet potreban za odbranu od nepravde. Uloga savjetovanja ne bi smjela podlijegati ličnim interesima. Neki mufessiri, poput Az-Zamaḫšarija, naglašavaju normativnu težinu ajeta te šūri pripisuju obavezujući društveni okvir koji nadilazi puko savjetovanje i neformalne konsultacije. Šūrā je moguća samo tamo gdje postoji sloboda misli i govora te svijest o odgovornosti. Ona predstavlja svojevrsni kolektivni idžtihad u pitanjima koja nisu jasno precizirana šerijatom, a koji zahtijeva učešće “ljudi od znanja i mišljenja” uz stručnost, strogo poštivanje diskrecije i uvažavanje drugog i drugačijeg. Ibn Ašur objašnjava da šūrā ne smije prelaziti krug onih kojih se to pitanje direktno tiče. Ona je, dodaje Ibn Ašur, po svojoj prirodi “tajna među onima koji se savjetuju”, zbog čega u nju ne bi trebali biti uključeni oni koji ne umiju čuvati povjerljivost informacija. Cilj šūre jeste očuvanje društvene kohezije i ispravnosti, jer se zajednica koja se savjetuje nužno upućuje ka onome što je za nju najkorisnije. U savremenom dobu šūrā može djelovati kao institucionalni štit od tiranije i samovolje, koji kroz stručno savjetovanje, kolektivno znanje, akumuliranu mudrost i iskustvo osigurava društvenu koheziju, slobodu misli i govora te donošenje najispravnijih odluka usmjerenih ka općem dobru. Ajet 42:38 možemo čitati i kao pohvalu zajednici koja se, kada se pojavi važan događaj, okuplja i savjetuje umjesto da dopusti pojedincu da nameće svoje mišljenje. Onaj ko ne može voditi sebe kroz blagost, strpljivo podnošenje i praštanje, ne može voditi ni druge kroz proces dogovaranja. Praštanje u srdžbi, kao čin ili vrhunac moralne snage, predstavlja izraz “velike odlučnosti” ili “istinske riješenosti”. Ova “velika odlučnost” nije znak slabosti, već najviši stepen samokontrole. Dok Kur’an priznaje pravo na otpor ugnjetavanju kako bi se očuvao dignitet zajednice, on istovremeno uzdiže strpljenje i praštanje kao put kojim trebaju ići oni koji su istinski razboriti. To su postupci koji zavređuju uzvišene nagrade.

Cijeli komentar 25. džuza možete pročitati u novom broju Preporoda