Trumpov prijedlog da Sjedinjene Američke Države preuzmu Gazu, trajno isele njeno stanovništvo i izgrade nekakav luksuzni “nekretninski projekt” na ruševinama palestinskih domova nije samo još jedan ekscentričan izlet američkog predsjednika u svijet nekretnina. To je nova faza normalizacije etničkog čišćenja kroz ekonomske, političke i pravne manevre, nova etapa u kojoj se najteži ratni zločini više ne provode pod maskom “nužnih vojnih operacija”, već pod krinkom “humanitarnih rješenja” i “razvoja”. Trumpov plan je direktan nastavak ultranacionalističke ideologije izraelske desnice, koja već desetljećima sanja o Palestini bez Palestinaca, ali je sada podignut na novi nivo – okupacija se ne odvija samo kroz silu, već kroz diskurzivne i birokratske operacije koje stvaraju pravne i političke realnosti na terenu ne obazirući se na to kako će svijet, čak i da hoće, reagirati.

Ako postoji historijska paralela s ovim, onda je to nesretni “Madagaskar plan” nacističke Njemačke, prijedlog iz 1930-ih da se evropski Jevreji deportiraju na udaljeni otok kako bi se, bez formalno-pravno počinjenog zločina, proveo zapravo jedan od najstrašnijih zločina – etnička eksterminacija jednog cijelog naroda. Plan nikada nije realiziran jer su se uslovi promijenili, a nacisti su prešli na tzv. “konačno rješenje”. Njihova, pak, ideja da se jedan narod fizički ukloni s teritorije kroz naizgled administrativne i ekonomske procese se danas ponavlja pod drugim zastavama. Trumpov argument da Palestinci “ionako ne žele živjeti u Gazi” i da ih treba “preseliti u druge zemlje koje imaju humanitarno srce” nije ništa drugo do modernizirana verzija politike u kojoj se žrtve etničkog čišćenja tretiraju kao potrošna roba, a njihova domovina kao investicijska prilika.

I dok međunarodna zajednica, kao i uvijek, izražava “zabrinutost”, stvarnost se oblikuje negdje drugdje – u izraelskim kabinetima, u Trumpovim nekretninskim fantazijama i na ruševinama gradova gdje se civilizacija briše kako bi napravila mjesto za novi svijet gdje ljudi koji su tu živjeli više neće imati ni pravo na sjećanje.

Ova matrica, nažalost, nije ograničena samo na Bliski istok. Ona se savršeno reflektira i na Balkanu, gdje Republika srpska, stvorena kroz etničko čišćenje i genocid devedesetih, danas korak po korak normalizuje svoju faktičku državnost. Dodik i Vučić, u savršenom skladu sa strategijom velikosrpske ideje koja nikada nije do kraja poražena, ne kriju da im je krajnji cilj stvaranje “države srpskog naroda” u Bosni i Hercegovini – entiteta koji se samo formalno nalazi unutar državnih granica BiH, ali se de facto već odvaja kroz političke, ekonomske i simboličke procese.

Stoga, obilježavanje Sretenja u Banjoj Luci nije samo simboličan čin, već politički planiran korak ka normalizaciji RS-a kao srpske “države”. Tu se ne radi samo o neustavnom isticanju srpskih zastava ili o svečanosti na kojoj se okupljaju lideri iz Beograda i Banje Luke – već o stvaranju nove realnosti na terenu. Deklaracija Svesrpskog sabora već je ozvaničila put prema stvaranju jedinstvene srpske države, a institucije BiH reaguju samo deklarativno, bez konkretnih poteza koji bi zaustavili ovo urušavanje državnog poretka. Kao i u Gazi, i ovdje se na terenu stvaraju pravni, ekonomski i društveni mehanizmi koji će, ako se nešto ne promijeni, u jednom trenutku učiniti nezavisnost RS-a jednostavno neupitnom.

Demografski inženjering postaje sofisticiraniji i ne odvija se više samo kroz masovne deportacije, već kroz birokratske i ekonomske pritiske koji ljude tjeraju da sami napuste svoja ognjišta. U RS-u, povratnici su suočeni sa sistematskom diskriminacijom, nesigurnošću, ekonomskom izolacijom i političkom marginalizacijom koja ih polako, ali sigurno, tjera da odustanu od borbe za o(p)stanak. Ne trebaju vam konvoji izbjeglica ako možete uskratiti posao, infrastrukturu, sigurnost i politička prava – ljudi će otići sami. To je tiha verzija etničkog čišćenja. Ono što se nekada radilo etničkim protjerivanjima, danas se radi “ekonomskim reformama” i “prirodnim migracijskim tokovima”.

A u tom pravcu učinjeno je već mnogo, pa je organiziranje “simboličkog” Sretenja u Banjoj Luci samo još jedan korak ka pravnom cementiranju parainstitucija entiteta. Tako ćemo se jednog dana probuditi i vidjeti da državne institucije BiH više nemaju nikakvu moć u ovom dijelu zemlje. Isto važi i za Gazu – danas je to “demolirana teritorija”, sutra će biti “rezort” u kojem Palestinaca nema. Reisul-ulema Kavazović je jasno upozorio da se ne smije dozvoliti navikavanje na ovakve “nove realnosti”.

Ono što povezuje Trumpov plan za Gazu i Dodikov plan za RS nije samo bestijalnost, već i način na koji se oblikuje diskurs o tim procesima. U oba slučaja, sve se prezentira kao dio “realnosti”, kao nešto što nije idealno ali je “pragmatično”. Trump govori o “izgradnji rješenja” dok opravdava etničko čišćenje, baš kao što Dodik govori o “pravu srpskog naroda na samoopredjeljenje” dok gradi temelje za podjelu BiH. I u jednom i u drugom slučaju, politički narativi se koriste kako bi se nepravda učinila prihvatljivom, kako bi se okupacija transformisala u “pravednu odluku”, a etničko čišćenje u “prirodni proces”.

Kada je Trump rekao da će SAD “preuzeti Gazu” i da će “izgraditi sigurnosne zone izvan Gaze”, te da će “svjetski ljudi živjeti tamo”, nije govorio o humanitarnoj pomoći ili o obnovi. On je govorio o brisanju naroda, o odvajanju teritorije od njenog stanovništva i kreiranju novog poretka u kojem silnici pišu pravila, a ostali se trebaju prilagoditi ili nestati. Isto tako, kada Dodik kaže da je RS “zarobljena u BiH” i da mora započeti svoj “oslobodilački proces”, on ne govori o pravima Srba već o novoj verziji plana iz devedesetih, samo bez tenkova. Razlika između Gaze i BiH je što je u Gazi proces etničkog čišćenja daleko brutalniji i očigledniji, dok se u BiH – nakon genocida – odvija kroz administrativne odluke, prazne diplomatske reakcije i ekonomske strategije koje učvršćavaju podjelu.

Ako išta učimo iz ove historije, to je da međunarodna zajednica reaguje tek kad je prekasno. Kada su nacisti razmatrali Madagaskar kao rješenje za evropske Jevreje, svijet nije htio vidjeti o čemu se radi – sve dok nije nastao Auschwitz. Kada je na Bosnu i Hercegovinu Srbija dovela JNA da bi se ostvario dio Miloševićevog plana za podjelu BiH, svijet nije prepoznao da je to uvod u genocid – sve dok nije došlo do Srebrenice. Sada gledamo kako Trump i Netanyahu nude “rješenje” za Gazu, dok Dodik i Vučić sistematično grade infrastrukturu za faktičko otcjepljenje RS-a. Historija nam govori kako ovi procesi završavaju. Pitanje je koliko ćemo se dugo pretvarati da nije već počelo.