Facebook status prof. Dževada Hodžića, u kojem opisuje kako mu je autokorekt na mobitelu, dok je pisao o „težištu znanja“, automatski vršio korekciju riječi “težište” u “tržište”, navede me da razmislim o ovoj pojavi. U vremenu kada digitalni alati sve više oblikuju našu stvarnost, ovakav jedan naizgled trivijalan događaj nudi se kao metafora za dublje društvene promjene u sferi obrazovanja, jer ova lingvistička intervencija umjetne inteligencije nije tek tehnička korekcija, već simptom fundamentalne transformacije u percepciji znanja i obrazovanja u savremenom društvu.

Kao da nam taj mali digitalni učitelj šapuće istinu našeg doba - sve se gleda kroz novčanu vrijednost, čak i znanje. A opet, negdje u dubini duše, znamo da nije tako jednostavno.

Tradicionalno razumijevanje obrazovanja temeljilo se na ideji znanja kao unutarnje vrijednosti – na težištu koje je povezivalo intelektualnu dubinu s duhovnim usavršavanjem. Danas, međutim, savremeni obrazovni diskurs sve više klizi prema tržišnoj logici, gdje se vrijednost znanja procjenjuje prema njegovoj trenutnoj korisnosti i ekonomskoj isplativosti. Kako je primijetio sociolog Zygmunt Bauman: „U svijetu `tekuće modernosti’, obrazovanje je postalo roba koja se konzumira, a ne vrijednost koja se kultivira.“

Težište naspram tržišta: Paradoks znanja

Paradoks leži u činjenici da upravo one discipline koje se često percipiraju kao “netržišne” razvijaju kompetencije koje savremeno društvo najviše treba: sposobnost kompleksnog razmišljanja, etičkog prosuđivanja i kreativnog rješavanja problema. Filozofija, umjetnost i književnost nas uče kako da budemo slobodna i odgovorna ljudska bića. Obrazovanje ili osnažuje ili pripitomljuje, ovisno o stepenu refleksije koji omogućava. Digitalizacija obrazovanja dodatno usložnjava ovu dinamiku. Tehnologija nije neutralna. Ona dolazi s vlastitim programom i predrasudama. Algoritmi koji “ispravljaju” naše misli nisu neutralni promatrači, već aktivni sudionici u oblikovanju našeg razumijevanja stvarnosti.

Noam Chomsky primjećuje: „Sistemi obrazovanja sve više se organiziraju prema korporativnim principima, što ugrožava njihov temeljni cilj: stvaranje kritičkog građanstva.” Henry Giroux nadopunjuje ovu misao: „Neoliberalna logika pretvara obrazovne institucije u tvornice znanja, gdje se učenje svodi na mjerljive ishode.“

Digitalni alati nisu samo sredstva; oni oblikuju naš način razmišljanja i interakcije sa svijetom. Prvo mi oblikujemo alate, a zatim alati oblikuju nas.

Potencijalne posljedice tržišne dominacije u obrazovanju: Pogled u budućnost

Kontinuirano pomicanje obrazovnog sistema prema isključivo tržišnoj orijentaciji moglo bi dovesti do nekoliko značajnih društvenih i kulturoloških promjena:

Fragmentacija znanja i gubitak kritičkog mišljenja

Tržišno orijentirano obrazovanje favorizira kratkoročne, specijalizirane programe nad holističkim pristupom učenju. Sociolozi upozoravaju da bi ovo moglo dovesti do “tunelskog znanja” – duboke ekspertize u uskim područjima, ali bez šireg razumijevanja konteksta. Ovakvo znanje koje je fragmentirano nema moć transformacije društva.

Kada obrazovanje postane prvenstveno sredstvo za stjecanje tržišnih vještina, kritičko mišljenje često postaje sekundarno. Theodore Adorno je primijetio: „Obrazovanje koje ne uči kritičkom mišljenju postaje instrument dominacije.“Ovo bi moglo rezultirati generacijama stručnjaka koji znaju “kako” ali ne i “zašto”.

Produbljivanje društvenih nejednakosti i dehumanizacija obrazovnog procesa

Tržišni pristup obrazovanju pretvara kulturni kapital u još jedan oblik ekonomskog kapitala, čime se produbljuju postojeće društvene nejednakosti. Obrazovanje bi moglo postati još ekskluzivnije, dostupno samo onima koji sebi mogu priuštiti “najbolje” programe. Pretjerana standardizacija i kvantifikacija obrazovnih ishoda prijeti reduciranjem složenog procesa ljudskog razvoja na mjerljive indikatore.

Humanističke znanosti, filozofija i umjetnost mogle bi postati marginalizirane jer ne proizvode izravnu tržišnu vrijednost. A gubitak humanističkih znanosti značio bi gubitak kritičke imaginacije potrebne za održavanje demokratskog društva.

Kriza inovacije i erozija društvene kohezije

Paradoksalno, pretjerana tržišna orijentacija mogla bi ugušiti inovaciju jer kako Steve Jobs ističe: „Inovacija dolazi iz povezivanja naizgled nepovezanih stvari.“ Gubitak interdisciplinarnog pristupa mogao bi ograničiti kreativno rješavanje problema.

Kada obrazovanje postane isključivo individualni projekt stjecanja tržišnih vještina, gubi se njegova uloga u izgradnji zajedničkih društvenih vrijednosti. Uz to pekomjerno oslanjanje na digitalne alate i platforme moglo bi dovesti do toga da tehnologija monopolizira sve oblike kulturnog života, tj., kako već napisah da postanemo alati svojih alata. Da umjesto da se služimo njima služimo njima.

Prema novoj sintezi

Obrazovanje mora omogućiti ljudima ne samo da rade, već i da razumiju, vole i stvaraju. Potreban nam je model koji nadilazi dihotomiju između težišta i tržišta. Izazov nije u potpunom odbacivanju tržišne logike – ona ima svoje mjesto u savremenom obrazovanju. Problem nastaje kada tržište postane jedini arbitar vrijednosti znanja. Obrazovanje nije samo priprema za karijeru. To je priprema za život smislen i ispunjen razumijevanjem. U svijetu preplavljenom informacijama, najvažnija vještina bit će sposobnost razlikovanja onoga što je važno od onoga što nije. Obrazovanje nije samo priprema za karijeru. To je priprema za život smislen i ispunjen razumijevanjem.

Za kraj

Gledam svoju djecu, laptopi na stolu, pametni telefoni u rukama. Da li znam šta je u njihovim glavama? Šta u srcima? Šta, o čemu i kako misle? Pripremam li ih za život ili za tržište, pripremam li ih ikako ili ih ono što je u njihovim rukama oblikuje više nego išta?

I zašto mora biti izbor? Možemo li ne bježeći od stvarnosti u kojoj živimo ipak izbjeći da tržište postane jedino mjerodavno. Možemo li naći način da izgradimo put biću koje zna zaraditi za život, ali i razumjeti poeziju života. Koje može programirati računalo, ali i razumjeti ljudsko srce i zaštiti ga od tog da ga računalo programira i degradira na taj tržišni nivo.

Jer na kraju svakog dana čeka nas pitanje - jesmo li živjeli samo da bismo preživjeli, ili smo živjeli da bismo razumjeli? Jesmo li samo zarađivali, ili smo i stvarali? Jesmo li samo učili, ili smo i spoznavali?

Riječ “težište” već pomalo djeluje staromodno. Ali možda je trebamo čuvati kao podsjetnik da postoje stvari koje se ne mogu kupiti, znanja koja se ne mogu googlati i mudrosti koje se ne mogu downloadirati.

I dok pišem razmišljam - nije li upravo to naš zadatak? Da u vremenu algoritama sačuvamo ljudskost, da u doba instant-znanja njegujemo mudrost, da u eri tržišta ne zaboravimo na težište? Jer šta nam znači obrazovanje ako idemo ka budućnosti u kojoj možemo izgubiti sebe.