Teško je razaznati ko je prvi napravio paralelu između Bitke na Bedru i naše odbrane od agresije, to jeste, odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni devedesetih godina, odnosno, ko je prvi u vazu kazao da i Bošnjaci imaju “svoj Bedr”. Uglavnom, i danas se pravi ta paralela, a čut će se sigurno i ove godine u nedjelju navečer, u noći Lejletul-bedr. Ako je ova paralela nastala u vrijeme agresije na Bosnu, mogla je biti podstrek, nada i priča o ponosu u ratnim i prvim postratnim godinima nakon agresije. No, šta je njen krajnji cilj danas? Da li se ova paralela ponavlja samo što dobro zvuči ili se smatra da narod još uvijek nije razumio kako je malobrojna grupa pobijedila mnogobrojnu vojsku?

Nesumnjivo, postoje sličnosti između Bitke na Bedru i naše odbrambeno-oslobodilačke borbe, a to zna naš narod koji je formirao vojsku čiji je jedan dio pod zemljom, a drugi hoda zemljom s gelerima u tijelu, kao suvenirima na te bedranske dane. U Kur'anu čitamo o smirenosti koju je Allah spustio u srca vjernika, kada su se trebali suprotstaviti opremljenoj mušričkoj vojsci, i o Allahovom obećanju da će im pomoći vojskom meleka. Vjerujući da je Allah pomogao i nama tokom naše borbe protiv agresora, ipak nije lahko sebi  predočiti duhovnu i mentalnu snagu našeg naroda koji je odlučio da se goloruk suprotstavi vojsci bivše zajedničke države, o kojoj je skoro cijeli život učio da je među najjačim, najopremljenijim i najvećim vojskama u Evropi. Tokom života u socijalističkoj Jugoslaviji, naš narod je stalno slušao ovo veličanje JNA, a bio je prinuđen i finansijski podržavati tu vojsku, značajnim izdvajanjem iz plata. Uglavnom, kao što je pobjeda na Bedru bila nevjerovatna, tako je i odbrana Bosne bila nevjerovatna.

No, postoje i razlike između Bitke na Bedru i naše odbrane. Neke treba naglašavati, a neke ne treba. Primjera radi, Bitka na Bedru je rezultirala pobjedom muslimana. U našem slučaju, pobjeda se ogledala u tome što smo preživjeli. Odnosno, nismo u potpunosti nestali. Ovo ne treba ni spominjati, kako se ne bi diskreditiralo naše herojstvo. Međutim, treba biti oprezan u ponavljanju priče o maloj vojsci koja je pobijedila “četvrtu vojsku u Evropi”, jer to može rezultirati romantiziranjem i kreirati pogrešnu percepciju onoga što je bilo i onoga što je sada. Veoma često, od rata naovamo, imali smo priliku čuti da smo 1995. godine mogli osloboditi cijelu Bosnu od agresora “samo da nas nisu zaustavili stranci”, uz uvjerenje kako sada nije kao 1992. godine i da bismo bili nezaustavljivi kada bi neko opet dirnuo u Bosnu. Ako tome dodamo i činjenicu neosviještenog posmatranja teritorijalnog stanja zadnje dvije godine rata te ponavljanje kako se ovakav Dejtonski sporazum nije smio potpisati – što je posebno popularno među mladima (i) u dijaspori – moglo bi se desiti da iz objektivnog posmatranja stanja zapadnemo u kreiranje specifičnog narativa apsolutne nadmoći našeg naroda. Moć, zaista, postoji i “stvari” nisu kao 1992. godine, ali nisu ni na nivou koji bi odgovarao 2025. godini.

Da se, bogdo, patriotska moć pokaže svake godine na izborima, kada veći broj naših građana iskoristi sniženje u SCC-u više nego svoje pravo glasa u manjem entitetu. Naravno, Bošnjacima ne treba narativ o slabosti, nemoći ili o tome da su žrtve. Toga imamo dovoljno, samo je pitanje jesmo li, naprimjer, činjenicu da smo žrtve genocida ispravno usmjerili i adekvatno pozicionirali, i na domaćem i na međunarodnom planu. Posebno kada uzmemo u obzir da „kapital žrtve“ sve manje znači u svijetu brutalne borbe za energetske resurse. Svijet nikad nije bio otporniji na plač nad žrtvom.

Drugu razliku između Bitke na Bedru i “našeg Bedra”, ipak, treba naglašavati, a sadržana je u pitanju: Gdje su muslimani bili šest godina nakon Bedra? Šest godina nakon Bedra, osvojili su Mekku, a 30 godina nakon Bedra bili su strah i trepet za cijeli dio tog svijeta. Kada bi se, bogdo, u našoj tradiciji ramazanskih programa više ili barem isto poklanjala pažnja Danu osvojenja Mekke, poznatom kao Feth... Možda je Bedr više priča za teške trenutke, a nama u današnjici treba više priče o Fethu.

Prva generacija muslimana bila je protjerana sa svojih ognjišta, izgubila je imetak i poslove, krvarila je na Bedru, ali samo da bi se sutra vratila u potpunu slobodu, u Mekku – neovisnu od svakog ideološkog i ratnog neprijatelja. Nema pouzdanog izvora da je ta prva generacija muslimana kasnije dovila i tražila veliku pomoć od Allaha kao na Bedru. Zašto pozivati meleke u pomoć dok imaš potencijal, resurse te zdrave i spremne ljude?

Nije problem, uvjetno kazano, podnijeti žrtvu, napustiti toprak, zemlju, naći će se uvijek neko i da krvari – tu smo, ali je problem ako ne postoji vizija čemu se vraćamo i u kojoj formi. Možda nije primjereno navoditi primjer Jevreja i njihove vizije, ali šta je vizija Bošnjaka bila u posljednjih tridesetak godina? Gdje smo mi, godinama nakon svog Bedra?

Ako nema vizije, čemu težimo i treba li se uopšte čuditi ili uzbuđivati što nam politička vizija traje od izbora do izbora, od ad hoc rješenja do poniženja? To će, naravno, negirati osobe koje su se zaklele na političko vođstvo ili predstavljale, kako baš one znaju, šta je naš Feth. S njima je teško i razgovarati, ali prije nego pronađu izgovore optužujući neprijatelje oko nas, mogli bi odgovoriti na pitanja jesu li neprijatelji krivi što nije, barem godišnje metar po metar, pravljena brza cesta Sarajevo – Tuzla, što je uništen proces privatizacije, što nisu vraćeni vakufi, što kladionice nisu oporezovane, što se ne može zaposliti jedina pravnica Bošnjakinja na Kupresu, što nisu pripremljene nove generacije s najprestižnijim diplomama za rukovodeće pozicije u sudovima, tužilaštvima i državnim agencijama…

Na kraju, dočekujući ovog ramazana još jedno obilježavanje Dana Bedra i Dana Fetha, možemo i na našem ličnom planu gledati malo više u Feth, a ne samo na Bedr. Jesmo li na istom mjestu u vjeri i nauci kao prije deset, dvadeset, trideset godina?