Konkurs: Fotografija i video inspirisani hadisom
U sklopu manifestacije „Selam, ya Resulallah“, a s ciljem da mlade sa područja Medžlisa podstankemo na slijeđenje Sunneta, i njegovu primjenu u svakodnevnom životu, Medžlis Islamske zajednice Sarajevo raspisuje konkurs pod nazivom „Fotografija i video inspirisani hadisom“
Tuzla: Počinje manifestacija „Stazama Poslanika islama“
Medžlis Islamske zajednice Tuzla, povodom nastupanja mjeseca rođenja Allahovog poslanika Muhammeda, a. s., tradicionalno priređuje manifestaciju pod nazivom „Stazama Poslanika islama“ .
Prozor: Mekteb je dio mene
Mekteb je mjesto gdje bi svaki trenutak trebao da bude vrijeme provedeno u hajru. Ja se sjećam trenutaka provedenih u mektebu, u Pobreškoj džamiji u Jablanici, kada nas je učio rah. Senad-ef.Velić, pa hoću da se i moji učenici u životu koji kako rekoh brzo prođe, rado i u lijepom sjećanju sjete mekteba.
Tuzla: Obilježen Dan roze marame
U Tuzli je u organizaciji Asocijacije žena Medžlisa Islamske zajednice Tuzla 31. oktobra obilježen Dan roze marame
Činjenice o muslimanskoj pismenosti i obrazovanosti
Naširoko je elaborirana važnost nauke, naučnog rada i istraživanja u islamu, pogotovo jer to predstavlja prvi imperativ i prvu objavu u islamu (Kur’an, 96:1-5). Mnogi autori su upravo među osnovne uzroke stagnacije islamske civilizacije svrstavali smanjenu posvećenost muslimana nauci i naučnom radu, kao i površno pristupanje istoj (Arslan, Zašto su muslimani nazadovali a drugi napredovali, 2001., str. 27). Danas u većini muslimanskih zemalja, iako postoji pozitivan trend u pogledu ulaganja u nauku i istraživanje, što rezultira i u povećanju kako broja naučnih članaka tako i broja univerziteta, istraživačkih centara, ali i samog istraživanja, činjenica je zapravo da je veoma mali efekat takvih nastojanja ili da ista nisu u mogućnosti slijediti put razvoja koji moderni svijet iziskuje.
Mevludi u svim bihaćkim džamijama tokom rebi'u-l-evvela
U četvrtak, 08.11.2018. s akšam namazom nastupio je 1. rebiu-l-evvel 1440. godine, mjesec u kojem je rođen Božiji poslanik i miljenik Muhammed, a.s. Muslimani diljem svijeta pored 12. rebiu-l-evvela, dana rođenja Muhammeda, a.s., obilježavaju i prigodnim programima se sjećaju Muhammeda, a.s., tokom cijelog ovog mjeseca.
Upriličena 166. tradicionalna tribina u džematu Podlugovi
ILIJAŠ, 11. novembar – U okviru programa 14. manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku “Selam ya Resulallah” u džamiji “Ljepotici” u Podlugovima održana je tradicionalna (166.) tribina. Svakog jedanaestog dana u mjesecu, koji nas posebno podsjeća na šehide, tradicija u ovom, većinski ženskom džematu, jeste i prikladan program, sa kojeg mnogobrojni posjetitelji ponesu snažne poruke. Nakon podne namaza, upriličen je mevlud kojeg su proučile muallime MIZ Sarajevo.
Stota godišnjica Prvog svjetskog rata
Velika Britanija ove godine obilježava stotu godišnjicu od kraja I svjetskog rata. Inicijativi Ambasade Velike Britanije u BiH podršku će dati i Islamska Zajednica u BiH.
Ovorena manifestacija Selam ya Resulallah
SARAJEVO, 9. novembra – Bogatim kulturno-vjerskim programom na Baščaršiji večeras je svečano otvorena 14. manifestacija “Dani o Allahovom Poslaniku ‘Selam, ya Resulallah”, koja će kroz 21 sadržaj za sve uzraste oko mjesec dana biti realizirana na različitim lokacijama širom Sarajeva.
Sirotinjski islam
Na jednom od svojih časova sociologije u Gazijinoj medresi profesor Mustafa Spahić Mujki je iznosio sociološke definicije i među ostalom je pomenuo da je društvo ekvilibrij određenih faktora. Jedan učenik je veselo upitao: „A profesore, molim vas, šta je ekvilibrij?“. Profesor je pojasnio da je ekvilibrij ravnoteža i harmonija. „Ali zašto niste odmah rekli i pojednostavili da je riječ o ravnoteži?“, upita zbunjeno učenik. Profesor je potom, u predavačkom zanosu kazao mladom softi: „Sine dragi, da ćeš ti po selu držati volove za rogove tada bi bilo ravnoteža. Međutim, pošto si naumio da sjediš u mihrabu i poučavaš svijet vjeri za tebe je ekvilibrij.“ Cio razred je prasnuo u smijeh, a mi smo otad dobro upamtili riječ ekvilibrij. I baš ta riječ mi je naumpala pri razmišljanju o nekim našim deformiranim govorima o islamu.
Ravnoteža je u temeljima islama
Naime, ako bismo pokušali da islam definišemo i opišemo u jednoj riječi, koja bi bila kadra da razjasni islam u njegovoj suštini i totalitetu onda bi to bila riječ ekvilibrij. Ravnoteža i njeno očuvanje stoji u samim temeljima islama, te je prema islamskom učenju njeno odsustvo pogubno i štetno. Na više mjesta u Kur’anu Allah dž.š. veli kako On „ne voli one koji pretjeruju“. U jednoj se dovi iz Kur’ana moli dragoga Boga da nas sačuva „pretjerivanja u našim postupcima“. Klasici islama kažu da je islam ravnoteža Dunjaluka i Ahireta, tijela i duše, straha i nade, ali i svega onoga što jesu sadržaji i osnove života. Od uleme se očekuje da ukazuje na pretjeranosti i nedotjeranosti. O mnogim od tim sadržaja se javno kazuje kako bi se izbjegao pogubni debalans, ali nam jedan izmiče iz vidokruga. Naime, odveć često naš govor o vjeri je insistiranje na zahvalnosti, skromnosti, spremnosti da se prihvate zadate pozicije, da se trpi i izdrži prezreno stanje. U tom diskursu svjesno ili nesvjesno žigošu se oni ljudi koji se bore za dunjalučku afirmaciju i u svojoj nezajažljivoj ambicioznosti „nezahvalno“ blude dunjalučkim stazama. Dakako, vjera je snaga koja nam nudi izlaz iz drame života i stoga treba ponekad govoriti o zahvalnosti i saburu. Međutim, taj diskurs je validan sve do one tačke kada nas počinje sputavati od akcije, od nastojanja ka promjeni vlastitog stanja i ličnog unaprjeđenja. Naime, u našem vjerskom govoru ima malo mjesta za ambicije i strijemljenja ka boljem. A i to je, nesumnjivo, dio islamskog svjetonazora.
Sadržaj vjerskog govora mora podsticati na bolje
Naš Vjerovjesnik je govorio o zadovoljstvu sa malim, ali i o tome da kada tražimo od Milostivog Boga da treba tražiti najviše, da tražimo Firdevs. Nošeni Poslanikovom ambicioznom vizijom hiljade ashaba je napustilo skromne pustinjske šatore i svoje mezare posijalo širom arapskog svijeta sa ambicijom da mijenjaju svijet. Pošteno je kada kazujemo o skromnim ashabima koji su živjeli skromno da spomenemo i one koji su imali značajan imetak i nisu se stidjeli niti doživljavali vjerske osude zato što rade i zarađuju. Rijetki se sjećaju, a još se rjeđe spominje da je svaki četvrti od njih deset koji su obradovani Džennetom umro kao milijarder u današnjem značenju tog pojma. Dvojica ashaba od njih deset su bili autentični milijarderi, a to su Osman ibn Affan i Abdurahman ibn Auf. Poznato je da po dolasku u Medinu Abdurahman nije imao ništa niti je tražio išta. Samo je pitao gdje je pijaca i nije prošlo puno vremena, a on je već postao jedan od imućnijih stanovnika Medine. Do kraja života stekao je toliki imetak da bi danas poredba sa Bill Gatesom bila sasvim umjesna. O tome piše Yaqub Mirza u knjizi Pet stubova blagostanja gdje obrazlaže da prve generacije muslimana nisu prezirali stjecanje imetka i borba za poziciju na Dunjaluku. Ustvari, oni su to razmjeli kao vid borbe za svoju vjeru. On smatra da ako muslimane ubijedite da odustanu od ovosvjetskih ambicija i da prestanu zarađivati time ste poljuljali temelje cijelog sistema čije bi rušenje značilo srozavanje cijele strukture islama. A upravo to se dešava danas. Stoga mi se čini da naš današnji govor o vjeri nije obrazlaganje vjere, i tematiziranje njenih autentičnih sadržaja nego teološka apologija vlastite prezrene poziciju. Riječju, od osobne slabosti pokušavamo napraviti vrlinu. Zato je Enes Karić napisao da nam se „danas mnogi podsmjehuju jer naša pobožnost nema nikakva pokrića u bogatstvu, snazi i pameti“. Naša vjera je danas sirotinja, nastavlja dalje, „ali ne zato što mi u nju ne vjerujemo, već što uz vjeru ništa drugo nemamo“. A da bismo mi obogatili islam a ne samo islam doživljavali kao bogatstvo valja imati ambicije za mijenjanje sebe i svijeta u kojem živimo. Islam je, nema dvojbi, vjera i za istinsku sirotinju. Ali je pitanje da li naš vjerski govor podstiče lično i kolektivno strijemljenje ka boljem ili utječe da ljudi ostaju sirotinja.
Više...
Tačka preokreta
Na Drveniji blizu mosta, prekoputa Ženske GHB Medrese često čekam prijevoz. Neki dan mi priđe nepoznata žena, srednjih godina i reče da me odnekud poznaje i da li mi smeta što na zadnjem spratu stare zgrade GHB biblioteke visi odjeća koja se suši. Ako ne to, onda mi sigurno smeta drvo koje je počelo rasti posred balkona napuštene zgrade. Pogledam, i vidim uz drhat iznenađenja i šoka da je sve kako nepoznata prolaznica opisuje. Na moje pokušaje odbrane neodbranjivog, dodade – ima i gore, neki dan na tevhidu u Alipašinoj džamiji (koju zadugo nisam posjetila) vidjela je da su neki divni pendžeri zatrpani metlom, zogerom i lopaticama za smeće... Dodade, neki u zajednici ne vide vrijednosti tih krasnih historijskih pendžera. Opet započeh neko tumačenje i sugeriram joj da napiše pismo prigovora u neku službu, pa bih kao ja to malo pogurala...ne znavši ni sama kako bih pogurala... Na što će ona treći put, što me dokusurilo: - Ne šaljite me tamo na šaltere njihove, jednom išla izađe muškarac bosonog, zavrno nogavice hlača, stade na neke novine i zuri u mene...nisam mogla izgovoriti ni šta sam trebala od čuda...kakva je to kultura?...
Treba li ovakav vanjski imidž ljudi, organa, zgrada, institucija Islamske zajednice? Jok, nipošto! Svi ćemo uglas odgovoriti. Ali, neće ništa samo od sebe. Pa ni spoljašnje uljuđenje nas samih, mada ono svakako dolazi od onoga našeg iznutra. Kako nam je to unutra traljavo, tako se samo napolju ukaže. Zalud sam neke dopise i ideje slala na ‘neka mjesta’ u IZ-u, zalud se nadala da će taj glas uroditi plodom...kao i ova žena koja me podsjeti na sva naša stanja koja su na vječitom čekanju...Šta čekaju? Poslužit ću se sjajnim naslovom knjige i idejom obrađenom u njoj – tačku preokreta. (Točka preokreta u originalu, autora Malcolma Gladwela, u podnaslovu Kako male stvari mogu dovesti do velikih promjena). Poruka je jednostavna – važne i vidljive promjene u zajednicama čine ne svi - već nekolicina. To su poveznici, znalci i trgovci. Poveznici znaju veliki broj ljudi, razne vrste ljudi i vješto ih povezuju. U IZ bi to bili oni koji vide greške, promašaje, nemare i povezuju ljude koji to mogu jednostavno i lahko obaviti. Znalci su važni u društvenim grupama i organizacijama, jer znaju brojne informacije koje prosječni ljudi ne znaju. Oni pokušavaju svakome pomoći. Da bi se pokrenula društvena epidemija pozitivnog ponašanja znalce morate uvjeriti u nešto i oni djeluju na ostale oko vas. Trgovci pak nas vezuju trgovanjem svojih podataka i tako popravljaju ugled i socijalnu komunikaciju. Sva tri važna lika u određenoj zajednici u stvari rade ono što je u moderno doba zapušteno – oni nas uvjeravaju da ima neka tajanstvena i velika moć usmene komunikacije, usmene predaje. Mnoge su nam pojave važne, ali ih nikako ne umijemo definirati. Pogotovo ne radimo. Ne činimo. Spavamo. Paradoksalno, mada se razvijaju tehnološka i digitalna sredstva prijenosa i širenja komunikacije i dalje će biti veoma važna usmena komunikacija, razgovor i tzv. primitivni oblici razmjene stavova, mada su oni zapravo univerzalni. I nezamjenljivi.
Gospođa s ulice je već poveznik, moja bi uloga bila uloga znalca, a preostaje nam još uloga trgovca da ovu kolumnu uistinu i odmah pretoči u dobro marketinško djelo i promjenu činjeničnoga stanja tu nadohvat naših očiju i ruku. Tačka preokreta je veoma potrebna našem širem okruženju, mikrozajednici kakva je IZ pogotovo, i sve je nekako sa zebnjom iščekujem, čudeći se da ne ide brže, bolje, snažnije...Već sam to negdje pisala, ali vrijedi u ovoj kolumni ponoviti: pločom kakve je po gradu USAID (umjesto nas) postavio na svakoj ulici, čikmi, mostu, hajratu, oznaku – šta je bila, otkad dokad... Primjerice mjesta ženske edukacije u Bosni, poput zgrade na Bistriku gdje je bila rana ženska medresa, ili ona zgrada pokraj Sinanove tekije u Sagrdžijama, u Ulici Halilbašića, u Ulici Hamida Svrze na Pirinom brijegu, te u Kreševljakovića ulici, gdje je opet ženska medresa iz novijeg doba, barem unutra, a privremeno bila biblioteka. To je horizontalna geografija i rememorija svakome putniku namjerniku, svakome građaninu Sarajeva ili Bosne, strancu, a nije puno para i nije previše posla. (Zadar primjerice vrvi od natpisa haman nad svakom starom kućom...) Na tim zgradama ako su vlasništvo IZ a većinom jesu, niko onda ne bi sušio veš niti bi drveće raslo, niti bi se metle držale u pendžerima...jer bi potpadale pod posebnu pažnju, preporučenu obavezom. Svaka čaršija i svaki naš grad bi po istom modelu oponašale sarajevski princip vanjskog PR-a i gradnje pozitivnog imidža vlastitih institucija, a okolina bi prepoznala da se nešto događa sa reputacijom muslimana Bošnjaka, da su se malo i sebi okrenuli, a ne samo da izvrću glave prema tuđini i preko okeana. To uljuđivanje bi bilo dobar znak da se eto, događa tačka preokreta i u zajednici koja teško šta preokreće... kad male stvari preokreću ili dovode do preokreta i velikih promjena. Usput bi se svaki zaposlenik malo educirao na kratkim seminarima o svom imidžu, o svom identitetu, reputaciji i odnosu prema vani. IZ ima i takve kadrove i masovne medije i centre kulture. Još malo kontrole i supervizije!
Dan(i) borbe protiv siromaštva - Dobrim djelima umanjujemo siromaštvo
Svijet je danas u sve većoj potrebi za dobrim djelima i međuljudskim relacijama. Primjer Agana Hodžića je dobronamjerno djelo koje bi trebalo slijediti ako želimo pomoći siromašnima
Sjetiti se samo jednog dana kada se u svijetu obilježava Dan borbe protiv siromaštva (17. oktobar) je tek kap u moru onoga što primjećujemo skoro svaki dan na ulicama i uopće u životu. Isto tako pisati i u medijima apelirati o potrebi iskorjenjivanja siromaštva i bijede ne može bitnije utjecati na svijest, solidarnost i socijalnu pravdu. Nužan je svakodnevni, kontinuirani i sistemski angažman, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Ono što su, međutim, pojedine političke stranke zagovarale u svojim programima na tom polju, polju socijalne politike, bilo je više formalne negoli suštinske naravi. Problem je tim veći što se siromaštvo ne može riješiti samo po sebe kao što ni bilo kakav ekonomski rast ne može dovesti da siromaštvo nestane. Danas, uprkos zaposlenju mnogi mladi ostaju siromašni, što ukazuje da se siromaštvo ne tiče samo radne neaktivnosti. To znači da je siromaštvo kao društveni problem još veće nego što se to ispoljava. Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja prema statističkim podacima spada među pet najsiromašnijih u Evropi. Po životnom standardu ispred BiH su sve susjedne zemlje: Albanija, Crna Gora, Srbija, Makedonija. Podaci govore da polovina stanovništva u BiH živi na granici siromaštva. To je tema i problem koji ne treba skrivati pod tepih. Naprotiv, o siromaštvu, socijalnim nejednakostima i socijalnoj pravdi treba otvoreno govoriti ako kao društvo hoćemo naprijed.
Socijalna raslojavanja
Naravno, siromaštvo je danas globalni problem i u stalnom je porastu, pogotovo u nerazvijenim i zemljama u tranziciji. S druge strane, siromaštvo ne poznaje granice dobi, spola, vjere ili regije. Podaci kazuju da u svijetu oko 2,2 milijarde ljudi je siromašno ili se nalazi blizu granice siromaštva. Tome još više doprinosi kriza svjetske ekonomije i neosjetljivost ili nehat ljudi na vlasti, što u suštini samo još više produbljava jaz između imućnih i siromašnih. Začuđuje podatak da u BiH raste štednja građana u bankama kao i da u njoj živi 525 milijunaša. Još je zanimljivije da su porezi na osnovne životne namjernice isti kao i na luksuznu robu. Tako se skupocjeni automobili ili nakit ne oporezuju nego se na njih plaća PDV u iznosu od 17% kao i na sve ostale proizvode. Otuda i ne treba da nas čudi što imućni ne uviđaju da socijalna raslojavanja iz dana u dan postaju sve veća. Ujedinjene nacije (UN) u izvještaju navode da u ekstremnom siromaštvu od gladi godišnje umire 5,9 miliona djece ne navršivši pet godina života. Još je alarmantnije što se ti podaci u poređenju sa prethodnim godinama uvećavaju. Bez sumnje, pojava siromaštva je najteži i najbolniji problem koji može zahvatiti jedno društvo. Uslijed siromaštva, odnosno nedostatka materijalnih uslova za život čovjek gubi svoje dostojanstvo i priliku za bilo kakvo napredovanje. Stoga čovjek, a ne država treba biti u programu bilo koje strategije.
Mjerenja siromaštva
Gdje su granice siromaštva i koliki su standardi za ljudsko održavanje zavisi od društva do društva. Prema svjetskim kriterijima sve osobe koje troše 238,11 KM mjesečno u cijenama iz 2007.g po odraslom članu domaćinstva se smatraju siromašnim. Poređenja radi, pojedina zvanična mjerenja siromaštva, ukazuju da stanovništvo u pojedinim državama u Evropi tako jede svakog drugog dana meso procentualno : u Portugalu- 6, Španiji- 2, Austriji-8, Njemačkoj-5 i sl., dok pri kupovini nove odjeće situacija je otprilike ovakva: Portugal -47, Španija-9, Austrija-10, Njemačka-15 i dr. Na ukupnom nivou istraživanja pokazuju da građani Evropske unije u svojoj prehrani godišnje potroše 91 kg mesa, dok se u BiH pojede godišnje u prosjeku 28 kg mesa. Najnoviji podaci, upravo, pokazuju da se pad standarda najviše odražava na trošak prehrane, a da je samo u Bosni i Hercegovini na mjesečnom nivou potrošnja mesa opala za 33 KM, mlijeka za 16 KM, i voća za 10 KM. Najčešće građani kupuju hljeb, makarone, krompir i jaja. Meso je postala misaona imenica i ono se tek kupuje na grame. Procjenjuje se da bi u BiH dvije prosječne plate od 845KM tek mogle zadovoljiti najminimalnije potrebe jedne četveročlane porodice, te na taj način obezbijedi prehranu pojedinačno od 2100 kalorija dnevno. Svi penzioneri i većina radnika se nalazi u toj zoni siromaštva. Kako mnogi od njih to ne mogu ispuniti, a procjenjuje se da oko 900.000 ljudi u BiH živi ispod apsolutne linije siromaštva postavlja se pitanje kako uopće preživljavaju. Ne zaboravimo i to da siromaštvo nije nešto što se tiče nečije sposobnosti, nego je to nadasve stvar šire društvene zajednice u kojoj treba da se socijaliziraju, tj. integriraju djeca slabijeg imovnog stanja. Njihovo socijalno isključenje jednostavno predstavlja društveno izopćenje. Kao takvi, oni ne mogu ravnopravno učestvovati u takvoj zajednici. Naročito se to odnosi na mlade koji sve manje imaju prava na zaposlenje, obrazovanje i stanovanje. Beskućnici su, recimo, najilustrativniji primjer tome stanju isključenosti. Rješavanje pitanja krova nad glavom i obrazovanja bi u tom smislu bio najveći pokretač u borbi protiv siromaštva. Uostalom, na to imaju pravo svi pojedinci. Doduše, ništa bolje ne prolaze ni oni koji su zaposleni. Čak njih 25% svojim porodicama ne može obezbijediti ni ono minimalno. Direkcija za ekonomsko planiranje BiH navodi: „Stopa siromaštva najveća je kod domaćinstava s troje i više djece i iznosi 19,7%, dok je 24,5% stopa siromaštva kod bračnih parova koji žive s djecom i drugim srodnicima u istom domaćinstvu, te 20,4 % kod samohranih roditelja s drugim srodnicima“. Naime, prema evropskoj metodologiji siromaštvo se mjeri pomoću dohotka domaćinstava. Rizik od siromaštva time je najveći u domaćinstvima sa pet ili više članova. Ovome treba pridati i oko 500.000 penzionera kojima mjesečna penzija iznosi oko 300 KM.
Primjer Agana Hodžića
Razlozi za siromaštvo jesu raznovrsni, ali ono što ih je potaklo sasvim sigurno je ekonomska kriza. Ona se posebno odnosi na ratni i poratni perioda kada je Bosna i Hercegovina osiromašena i rekli bismo opljačkana kroz privatizaciju i tranziciju. Društvena svojina je zakonom pretvorena u privatno vlasništvo i time radnici ostavljeni na milost i nemilost vladajućim strukturama. Deytonski sporazum je to samo legalizirao ne ostavljajući mogućnost socijalno ugroženima da imaju bilo kakvu pomoć sa nivoa države. Sve je prepušteno slučaju. Mnogo je važnije briga vlasti za punjenje budžeta, negoli sama socijalna zaštita. Socijalna pomoć se daje na kašičice i gotovo uvijek kasni. Sve zavisi od dobre volje drugih. Kada bi ta volja bila kao ona rahmetli Agana Hodžića- dobročinitelja koji je narodnim kuhinjama- Merhametu, Starom Gradu i Crvenom križu- uplatio gotovo miliona maraka, onda ne bi bilo zime. Agan je radeći u Kanadi, gdje je stekao svoje bogatstvo, vratio se u svoju domovinu i u Sarajevu u kome je skromno živio u Gerontološkom centru, izdvojio znatna sredstva i dao da se ona podijele siromašnima i slabima. Njegov primjer najbolje pokazuje kako u državi opterećenoj nacionalnim i klasnim podjelama solidarnost i dobročinstvo može ujediniti ljude. Kada bi bilo više ovakvih primjera i dobročinstava, zasigurno, bi bilo i manje siromaštva. Na to nas upućuje i ajet: „Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite...“ (Alu Imran, 92).
Prof. dr. Senada Dizdar: Bez informacijskog opismenjavanja nema društva znanja
-kaže profesorica Senada Dizdar naglašavajući da retorika društva znanja koje bi počivalo samo na tehnokratiji postaje paradoks i suprotnost onome što je znanje i kritičko promišljanje o životu
Profesorice Dizdar, u mjesecu smo kada vrjednujemo značaj knjiga i kada podstičemo njihovo čitanje. Kao profesor bibliotekarstva, kako vidite uopće brigu našeg društva o knjigama?
-Odgovor na ovo pitanje počela bih sa nekim podacima iz Francuske. U samome Parizu ima, vjerovali ili ne, 700 knjižara. Pojedine knjižare imaju 40.000 i više izdanja, što je za ljubitelje knjiga prava Alibabina pećina. Konačno, u Francuskoj se svakih 13 sekundi proda jedna knjiga, odnosno godišnje 400 miliona knjiga! Nevjerojatno, ali istinito. I, onda, ko to kaže da će knjiga nestati. Gledano iz ove perpektive, to je naprosto nemoguće.
Ali, ako pogledamo domaću stvarnost, situacija je potpuno drugačija i nije nimalo optimistična. Takvo stanje ne bismo trebali vezati za posljeratnu situaciju, budući da na bh. području knjiga ni ranije nije bila „najbolji prijatelj“. Konkretno, prema pokazateljima iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, u BiH se nije uspio dostići čak ni skromni ideal da ukupan fond u bibliotekama bude, kako smo popularno govorili, „jedna knjiga po glavi stanovnika“. Knjige se danas više ne kupuju čak ni kao dekoracija.
Uostalom, što će nam knjiga kad imamo facebook, twittere, portale i razne društvene mreže? Što nema na internetu to i ne postoji. Pa zašto čitati, kad informaciju možemo dobiti brzo i jednostavno, doslovce samo jednim klikom. Većina, međutim, ne zna da informacija nije isto što i znanje. Zapad to itekako prepoznaje, budući da se istraživanjima ustanovilo da postoji velika korelacija između uspjeha u školi i posvećenosti čitanju, a da djeca koja više čitaju imaju bolje rezultate i u prirodnim naukama, zbog čega se tamo mnogo ulaže u podsticanje na čitanje.
Zanimljivo je da se vrijednost čitanja i učenja ovdje itekako prepoznavala i još prije stotinu i više godina, što može ustanoviti svako ko ode u Gazi Husrev-begovu biblioteku i potraži „Sarajevski cvjetnik“, prvi privatni list u Bosni i Hercegovini, štampan u sarajevskoj Vilajetskoj štampariji u osmanskom periodu od 1869 do 1872. Mehmed Šaćir (Šakir) Kurtćehajić, urednik ovog lista i prvi bošnjački novinar u jednom od brojnih svojih tekstova na ovu temu, u broju od 6. marta 1869. u Vilajetskim vijestima, donosi prilog O obrazovanju, u kojem upućuje poziv: „...narodu živećem u Bosni...” da se bori protiv neznanja, jer je to teška bolest, a lijek joj je nauka.”
Suvremeno društvo u centar zbivanja stavlja obrazovanje. Obrazovanje danas zahtijeva veću količinu informacija i usvajanje novih metoda učenja. U tom procesu, gdje se nalazi BiH, odnosno koliko smo informacijski pismeni?
-Unapređenje obrazovanja jedna je od najvažnijih stavki svih agenda, deklaracija i preporuka Evropske unije, međutim potreba za stalnim unaprjeđenjem obrazovanja oduvijek je bila prepoznavana u svim društvima i narodima koji su težili prosperitetu i napretku. Takvo saznanje danas nije dovoljno. Ono što je bitno, jeste prepoznati da se dosta toga promijenilo ulaskom informacijsko- komunikacijskih tehnologija u sve segmente društa (pa i naš privatni život), zbog čega se javlja potreba za novom vrstom pismenosti. UNESCO je preporučio nove pismenosti za preživljavanje u 21 stoljeću, a među njima je i informacijska pismenost. Danas se sve ćešće govori o digitalnoj pismenosti, mada mi je draže da ipak koristim termin informacijska pismenost, koja predstavlja skup pismenosti (bibliotečka, medijska, vizuelna, informatička ...), bez koje niti jedna generacija više ne može opstati. Naprimjer, roditelji moraju znati mnogo o tehnologiji da bi radi sigurnosti sebe i svoje porodice pratili gdje se dijete nalazi u virtualnom prostoru. Moramo znati procijeniti relevante informacije u bujici koju donosi cunami informacija. Učenici više ne žele obrazovanje u kome je jedini autoritet učitelj, a knjiga jedini izvor, oni imaju i druge izvore, zbog čega im trebamo razviti generičke kompetencije o korištenju izvora i informacija koje mogu koristiti cijeli život, ne samo u obrazovanju, nego i sutra na radnom mjestu.
Da pojednostavim, bez informacijskog opismenjavanja nema društva znanja niti cjeloživotnog učenja, nema uspostave efikasnog obrazovanja, nema civilnog društva, a to nisu ni jednostavni koncepti, ni jednostavne strategije i zato ih treba rješavati pod „kišobranom“ države.
Razvijati kritičko promišljanje
U nauci i obrazovanju informacije jesu bitne. No, bez razumne analize i kritičkog promišljanja informacije su tek mrtvo slovo na papiru. Imajući to u vidu, da li naši učenici i studenti imaju adekvatno znanje?
-Naravno da su informacije bitne, jer one mijenjaju stanje svijesti, pomažu u rješavanju problema, ali ne zaboravimo da imati informaciju, ne znači da znamo i da smo znalci. Upravo zbog toga, kad govorimo o promjenama i uvođenju novih programa u obrazovni sistem, trebamo znati šta nama treba, ne prepisivati šta drugi rade. Metodologija „copy paste“ tu nije preporučljiva. Mi smo u ratnom periodu preskočili dio tehnološkog razvoja, naša ekonomska situacija nije sjajna, imamo problema sa opremljenošću škola, pa je zato bitno istražiti, prepoznati i utvrditi šta je to što mi želimo uvesti u obrazovni sistem. U tom smislu prvo je potrebno znati praviti razliku između informacijske i informatičke/digitalne pismenosti, pri čemu treba biti svjestan da je za društvo znanja informacijska pismenost isto toliko bitna koliko i informatička pismenost, koja se, kao što je poznato, bavi tehnologijom i njenom upotrebom.
S druge strane, mnogo je manje poznato šta je to informacijska pismenost. To je ona pismenost koja u svom fokusu ima informaciju, njen nastanak, život, distibuiranje, evaluaciju i upotrebu. Kad to znamo, onda znamo šta možemo očekivati od medija, a šta od znanstvenih časopisa, za šta nam trebaju bibliografije, a za šta koristimo monografije, kako procjenjujemo vjerodostojnost informacija na portalima, kako efikasno koristiti društvene mreže i kako se ponašati u tom prostoru da zaštitimo svoju privatnost i podatke.
Mi vrlo brzo postajemo moderni tamo gdje je najlakše i najnekorisnije, pa, recimo, sve što nam se dešava stavljamo na „uvid javnosti“, dijelimo našu sreću sa prijateljima, na hiljadu njih, a na instagramu imamo i svoje sljedbenike, ma šta to značilo. Uz to, progovaramo jezikom skraćenica (Bzvz je bezveze; AMDG je Ako mi dopustite glupiranje) i emotikonima.
Nove generacije, uz to, ne razumiju probleme autorskog prava, skloni su krađama intelektualnog vlasništva, a digitalizacija se shvata kao jednostavan tehnološki postupak prijenosa iz analogne u digitalnu fomu. Tehnologija sama po sebi nije pametna. Ali nije ni neutralna i nevina, budući da je sadržaj koji prenosi bitan, zbog čega ga treba naučiti vrjednovati. U vremenu kad sve što ste ikada kliknuli može biti upotrijebljeno protiv vas (Wark, 2015), kad online manipuliranje korisničkim očekivanjima postaje veoma aktuelno, gde se sve više oslanjamo na mašinski posredovano informacijsko okruženje, dolazi do punog izražaja razvoj te nove, informacijske pismenosti, koju je neophodno razvijati ako korisnicima novih tehnologija želimo omogućiti razumijevnje i kretanje u tom prostoru. Nerazlikovanje informacijske i informatičke pismenosti je pojava koja kod nas dovodi do velikih zabluda, koje su duge sredine već prebolovale. Informacijska pismenost često se shvata kao sinonim za informatičku pismenost, pri čemu se informacijska pismenost tretira kao skup sposobnosti koje pojedinci razvijaju usputno, tehnologija je čini nepotrebnom i ona je važna samo u obrazovnim institucijama.
Značaj informacijske pismenosti potvrđuju istraživanja, čiji rezultati bi trebali biti uzeti u obzir na obrazovnim institucijama svih nivoa. Naučiti kritički misliti nije jednostavno, niti je nešto što se brzo postiže, to je dugotrajan proces koji se ravija kroz cjelokupno obrazovanje.
Informacijska pismenost omogućava razumijevanje i ozbiljnih prevara koje nudi globalizacija i postindustrijsko društvo kao svoje agende. Ako sve to nekritički preuzmemo onda moramo računati da će se podrivati i opstojnost vlastitog identiteta, a retorika društva znanja koji bi počivao samo na tehnokratiji postaje paradoks i suprotnost onome što je znanje i kritičko promišljanje o životu. Gdje je tu čovjek, ključno je pitanje?
Prati li naše univerzitetsko obrazovanje zahtjeve tržišta i koji su problemi u stjecanju znanja evidentni?
-Pravo pitanje je šta je to tržište rada i da li možemo nekome uskratiti da studira ono što želi bez obzira što na birou rada već postoji veliki broj nezaposlenih sa tom diplomom. Njegovi roditelji su izdvajali za obazovanje i žele da mu dijete studira ono što želi. Kako sada reći ne? Možemo li insistirati samo na tržišnim vrijednostima i šta dobivamo ako ukinemo školovanje različitih djelatnosti? Mislim da je puno važnije pitanje kako ćemo napraviti tržište koje može zaposliti veliki broj ljudi različitih obrazovnih profila.
Što se tiče pitanja prati li naše univerzitetsko obrazovanje tržište rada, ja mogu reći da Univerutet u Sarajevu (gdje radim) sigurno prati nove trendove u obrazvanju, što zaista potvrđuju i nastavni planovi i programi. Problem je u tome što se to dešava na nivou teorijskih spoznaja, a to ne prati i tehnička opremljenost velikog broja fakulteta i akademija, pa i veća materijalna potpora. Tu prije svaga mislim na ozbiljniju potporu države istaživačkom i naučnom radu u smislu opremanja laboratorija, kao i korištenju licenciranih softvera važnih za razvoj pojedinih nauka. Ponekad je problem i u nedovoljnom znanju kadra koji bi trebao koristiti te tehologije.
Veliki problem je i nedostatak prakse, što opet zahtijeva razvijeno tržište i privredu. Kod nas u BiH, doduše, u tom pogledu nije ništa drugačije nego u našem okruženju, jer zemljama u tranziciji nije jednostavno da ispune potrebne zahtjeve, pogotovo je to slučaj sa BiH koja iza sebe ima još i rat, u kojemu je preživjela genocid, kulturocid i urbocid. Naravo, to nije jedini uzrok zaostajanja, mnogo toga je i do nejedinstvene obrazovne politike na nivou BiH i poteškoća, od toga da privreda uhvati korak sa promjenama koje donosi tehnologija, do nastanka novih zanimanja koje zahtijevaju nove kompetencije, pri čemu se ni univerzitesko obrazovanje ne može tako brzo prilagođavati promjenama. Naravno, nisu rješenja ni instant diplome, čija pojava je možda najveći problem bh. visokog obrazovanja.
Čini se da studenti ili nove, tzv. internetske generacije, više koriste Internet nego biblioteke. Mogu li i kako biblioteke odgovoriti potrebama novih generacija?
-Biblioteke imaju veoma važnu ulogu u društvu i njihova hiljadugodišnja tradicija to potvrđuje. Uvijek je kroz historiju bilo prevrata i preobrazbi, ali je biblioteka uvijek opstajala. Kojoj to državi, nauci i naučnicima nisu potrebni ljudi i institucije koji čuvaju dokumente, organiziraju i upravljaju zapisima o znanjima koja se nalaze u tim dokumentima, koje mogu biti portal za ulazak u virtualni svijet i doći do „dubokog weba“ (čitaj: baza podataka poput Web of Scienca Scopus EBSCO...), koje mogu pomoći u informacijskom opismenjavanju korisnika, koji znaju kako vrjednovati informacije, koje mogu mnogo toga... a da to nisu biblioteke? Pa biblioteke su među prvima, još sredinom prošlog stoljeća, u svoje poslovanje uvele automatizaciju i vrlo brzo prihvatile dostignuća tehnologije kao svoje alate i Internet kao novo okruženje.
Uz sve probleme koje biblioteke i struka imaju danas u BiH, je i činjenica da se u bibliotekama zapošljava kadar koji nema bibliotečke/informacijske kompetencije stečene akademskim obrazovanjem, pa taj kadar u velikom broju slučajeva ne može odgovoriti naraslim potrebama korisnika, niti orgnizirati rad u tim institucijama na način koji zahtijeva savremeno društvo.
Strategija brzih premoštavanja i improvizacija koja je za preživljavanje u ratnim uslovima bila dobra i kreativna, ovdje nije primjenljiva. To jednostavno neće biti dobro za naraštaje koji dolaze i već su sa nama. Internet i online komunikacija samo je naizgled lahka i bezopasna, ali na to moramo računati i znati se s tim nositi. Bitan pomagač i saradnik u rješavanju tih problema trebala bi biti biblioteka i bibliotekar. Naravno, postoje i takvi primjeri, koji potvrđuju da biblioteka može odgovoriti zahtjevima nove generacije, što ohrabruje.
Biblioteke čuvaju identitet naroda
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu je jedna od naših najsavremenijih biblioteka. Ispunjava li ona zahtjeve tržišta?
-Ja bih radije rekla zadovoljenje korisničkih potreba novih generacija, nego zahtjeve tržišta. Ne treba bezuslovno dozvoliti da se sve podredi tržištu, kao što ne treba podleći ni donošenju jednostavnih ocjena. Šta znači ako ja iznesem statistiku o biblioteci (Voditeljica sam bibliotečko-informacionog sistema UNSA i imam podatke o ovoj biblioteci) i kažem da prema statističkim podacima ona ima veoma razvijene korisničke usluge, te da, prema tim pokazateljima, ona “ide“ prema digitalnoj biblioteci. To je sve dobro, ali malo smo rekli o bogatstvu koje GHB posjeduje. To ostaje, a statistika i digitalne usluge se mijenjaju i razvijaju. To moramo razvijati i kod novih generacija da znaju šta je bitno.
Problem sa novim generacijama je što oni misle da sve treba biti kao na Googleu i da oni sve moraju dobiti odmah i sada, da sve što je drugačije nije prihvatljivo, a tako procjenjuju i rad institucija, koje ipak imaju i druge zadatke i posluju na drugi i drugačiji način. Mnogo je toga što se ne može ugurati u statistiku.
Kad želim impresionirati moje kolege iz svijeta, ja ih odvedem u Gazi Husrev-begovu biblioteku. I oni budu istinski impresionarani, zadivljeni i doslovce očarani. Priča, međutim, o spašavnju fonda ove bilioteke puno više govori o posvećenosti njenih ljudi, koji su u nevjerovatnim okolnostima spašavali knjige, nego svi podaci koji se mogu trenutno iznijeti o kvalitetu korisničkih usluga.
I tome treba učiti generacije koje dolaze, da znaju da toj kući znanja duguju mnog toga. Da je na njima red da naprave bibliometrijska istraživanja i pokažu u koliko je izrada doktorskih disertacija ova biblioteka pomogla, koliko je radova s kojim su se pojedini naučnici proslavili nastalo korištenjem njenih fondova, koliko je bh. nauka postala vidljivija zahvaljujući tim fondovima, koliko je, napokon, ova biblioteka doprinijela očuvanju bosanskog i bošnjačkog identiteta. I još mnogo toga.
Dobitnica ste nagrade za izuzetan doprinos u razvoju bibliotekarstva koja nosi naziv „Mustafa Ćeman“. Šta Vam ona osobno znači?
-Nagrade se valjda dobivaju kad ste na zalasku karijere i to su važna priznanja, jer vam kolege odaju počat za vaš rad. Naravno, to što nagrada koja nosi ime jednog od navećih bosanskohercegovačkih bibliografa, Mustafe Ćemana, čovjeka koji je uradio posao koje institucije nisu, posebno me raduje. Uostalom, i sama znam šta znači sačiniti bibliografiju, znam koliki je to posao, ali sam svjesna, kao što je to bio i rahmetli Mustafa Ćeman, da je to važan posao, jer je bibliografija efikasan alat u organizaciji znanja, važan za mapiranje povijesti knjige, pa i naše, bosanskohercegovačke, te nezaobilazan alat u naučnom istraživanju.
Bošnjaci – 50 godina borbe za emancipaciju
Kraj Drugog svjetskog rata na prostoru bivše SFRJ je bio početak perioda rezignacije među Bošnjacima, a najhrabrijijima i početak procesa borbe za afirmaciju nacionalnog bića osporavanog u obje Jugoslavije. Mnogi su – i bez suđenja – angažman platili glavom. Nekima je samo formalno suđeno, a neki su prošli komunističke kazamate, dugogodišnje robije te gubitak građanskih prava. Tek je Husaga Čisić imao smjelosti dići glas protiv poniženja svog naroda. Uz njega, Krajišnici su se pobunili protiv siromaštva i agrarne reforme. Pobuna je ugušena u krvi. Sve se odrazilo na jugoslovenske muslimane i Islamsku zajednicu. Međunarodnom afirmacijom Josipa Broza Tita te ulogom u Pokretu nesvrstanih stvorila se prilika za kontroliranu liberalizaciju, te poboljšanje odnosa prema bh. muslimanima.
Kako smo postali Muslimani?
Početkom šezdesetih godina se počelo problematizirati nacionalno pitanje. Tada je, nakon desetogodišnje restauracije, obnovljena beogradska Bajrakli džamija te spašena od inicijative da postane muzej voštanih figura muslimana u molitvi. Husein Đozo je, uprkos ratnoj prošlosti, postao Titov prevodilac s arapskog jezika. U januaru 1962. na dvodnevnoj sjednici CKSKBiH otvoreno se razgovaralo o pitanju nacionalnih odnosa u BiH što je prestalo pod partijskim pritiscima. O statusu “muslimanskog stanovništva” razgovaralo se i na Šestom plenumu CKSKBiH 1963. te Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine. Politika dotadašnjeg tretiranja muslimanske populacije je ocijenjena pogrešnom. Odlaskom Aleksandra Rankovića, čelnog čovjeka obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA,UDBA), sa političke pozornice Josip Broz Tito je, kao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, počeo uviđati prednosti muslimanske populacije u Jugoslaviji uz olakšicu oslabljenog ruskog utjecaja. No i dalje je vladao ozbiljan otpor afirmaciji jednakopravnosti. To je prvi osjetio akademik Muhamed Filipović objavom eseja “Bosanski duh u književnosti – šta je to?” koji je izazvao reakcije diljem Jugoslavije. Filipović to objašnjava rješavanjem položaja Muslimana kao naroda i nacije. Pojašnjavajući taj fenomen i osudu njegovog uratka kao antirežimske deklaracije pri čemu je sam autor okarakterizran kao muslimanski nacionalista, Filipović kaže da je to bio prijelomni trenutak od kojeg je bilo nemoguće zaobilaziti deseteljećima odgađano pitanje rješavanja položaja Muslimana kao naroda i nacije.
”Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija”.
Dodjela književne nagrade Ćamilu Sijariću potakla je velikosrspki i velikohrvatski element da se počne obračunavati s Makom Dizdarom zbog čega je “Narodna prosvjeta” uništena i pripojena “Veselinu Masleši”, a Dizdar i kolege koje su stale uz njega su stavljene pod kontrolu UDBA-e. Priznanje muslimanske nacije kao “posebne kulturno-historijske zajednice” kao proces je počelo 1968, a okončano 1969. godine. Najzaslužniji za ovo su bili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Rato Dugonjić, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, Arif Tanović i drugi.
Počeci istraživanja vlastitog bića
Nakon ovih godina, akademska ali i Islamska zajednica su počele raditi na afirmaciji novih društveno-političkih okolnosti kao i na popisu iz 1971. godine. Kakvo je stanje svijesti bilo u to vrijeme pojašnjava Grabčanović “Tita smo vrlo lako ubijedili na priznanje (…) ali hajde Muslimane ubjedi da su Muslimani…” Jedan od najproblematičnijih svojevremeno je bio Alija Nametak insistirajući na hrvatskom porjeklu bh. muslimana. Veoma je važan bio projekat ”Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja” Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u okviru kojeg je urađena studija pod nazivom ”Nacrt za bibliografiju o osnovama i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana” koja je sačinjena od čak 700 bibliografskih jedinica.
Pokretač inicijative je bio prof. dr. Hamdija Ćemerlić koji je zbog ugleda što je uživao bio pod pratnjom UDBA-e. Kao istaknuti član Islamske zajednice, nikada nije bio u Partiji. Uz ličnu Titovu saglasnost je pokrenuo ovaj projekat. Prema tvrdnjama rahmetli Envera Redžića projekat je imao za cilj osporavanje bošnjaštva kao historijskog fenomena i argumentiranje partijskog koncipiranja muslimana kao nacije.
U to doba su pokretani i drugi istraživački projekti poput ”Međunarodni odnosi u Jugoslaviji i problemi federalizma” (Savezni fond za finansiranje naučnih delatnosti. Rukovodilac: Koča Jončić) koji se posebno bavi nacionalnim fenomenom Muslimana, te pisana djela poput “Muslimani srpsko-hrvatskog jezika”, Salema Ćerića (1968) koje Enver Redžić također vidi kao dodatni prilog socijalističkoj teoriji i historiografiji aktuelne nacionalne problematike. U istom periodu 1969. godine i Atif Purivatra objavljuje knjigu “Nacionalni i politički razvitak Muslimana”. Sedamdesetih je ovaj autor objavio djelo ”Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS” čime se prvi put pojavila studija koja oživljava sjećanja na politički rad i djelovanje Muslimana. Džemal Bijedić je 1971. godine postao čelni čovjek Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, odnosno državni premijer što je doprinijelo afirmaciji nacionalnog bića Muslimana te ekonomskom jačanju i razvitku. Muhamed Hadžijahić je 1974. ukazao na mnoge aspekte nacionalnog fenomena Muslimana u djelu “Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana”. Na naučnom skupu u Ohridu je zapažen istup Envera Redžića koji je ukazao na izričitu potrebu vraćanja tradicionalnog naziva Bosanac odnosno Bošnjak, te vraćanja bosanskog jezika u upotrebu. Redžić 1970. objavljuje tekst ”O posebnosti bosanskih Muslimana” u kojem ponovo ističe neadekvatnost novog nacionalnog imena Musliman što je izazvalo brojne polemike u Kritici, NIN-u, Komunist-u, Politici, Novoj Makedoniji, itd. U borbi za kulturnu afirmaciju nacije i države Bosne i Hercegovine, istakli su se Midhat Begić, Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Enes Duraković i drugi. Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju u januaru 1971. je objavila studiju u kojoj je jasno naznačeno da se pod pojmom muslimanske nacije podrazumijeva stanovništvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka koje govori srpsko-hrvatskim jezikom. Naglašavanjem Sandžaka kao regije naseljene Muslimanima stvorene su političke prilike da se ovom dijelu bošnjačke populacije posveti pažnja. Vrijedi podsjetiti i da je Husein Đozo 1970. godine pokrenuo Islamske informativne novine Preporod u čemu su mu svesrdno pomagali Vahid Kozarić, Ismet Kasumagić, Munir Gavrankapetanović, Omer Behmen, Alija Izetbegović i drugi.
Dalja afirmacija Muslimana odvijala se u strogo zadatim okvirima. Insistiranjem na velikom M populacija je gurana u okvire konfesionalne skupine što se u velikom dijelu zemlje pokušava i danas. Muslimani su ostali na nivou priznavanja opstojnosti, uz osporavanje domovine, vlastitog jezika, historije i adekvatnog imena te pritiske organa državne bezbjednosti. U tim uslovima, Muslimanima se kao jedina nacionalna institucija nametnula Islamska zajednica. Nakon smrti Džemala Bijedića i Josipa Broza Tita, Bošnjaci ponovno postaju otvorena meta uprkos odanosti Jugoslaviji.
Ućutkivanje Bošnjaka – od afera do agresije i genocida
Nakon donošenja novog Ustava iz 1974, počinju se primjećivati promjene u odnosima u Jugoslaviji i jasne nacionalističke aspiracije iz Srbije. Osamdesete godine su bile period afera i političkih progona. Jedna od takvih afera se desila nakon reakcija Hilme Neimarlije i Huseina Đoze na feljton pod nazivom Parergon Derviša Sušića, (štampan u Oslobođenju) zbog čega su proglašeni panislamistima, klerikalistima i muslimanskim nacionalistima. Pod velikim pritiskom su se povukli sa funkcija u Preporodu i Udruženju Ilmijje. Ranije su za isto bili osumnjičeni Pašaga Mandžić, Teufik Selimović i Salih Burek. Najpoznatija afera je iskonstuirani proces protiv Alije Izetbegovića i grupe muslimanskih intelektualaca 1983. Suđenje su jedva izbjegli Ahmed Smajlović i Muhamed Filipović. Pritisnuti partijskim vrhom SK Jugoslavije, iza procesa su stajali Hamdija Pozderac i Branko Mikulić. Kao idejni tvorac se pominje najveći intelektualac među muslimanskom elitom, dr. Fuad Muhić čija je smrt 1992. godine u potpunosti nerazjašnjena. I drugi su procesi pokretani osamdesetih protiv Halila Mehtića, Huseina Smajića, Omera Štulanovića, Šemsudina Haverića. Brojna, do danas nerazjašnjena, ubojstva pripisivana su organima državne bezbjednosti. Aferama Agrokomerc i Neum srušeni su Pozderci i neki nemuslimani koji su afirmirali Muslimane i bh. državnost. Nakon ovoga su uslijedili raspad Jugoslavije i početak oružane borbe za opstojnost naroda i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
U jeku agresije, 28. septembra 1993. Godine, u podrumu sarajevskog hotela Holiday Inn, održan je Bošnjački sabor. Kada se osvrnemo na ovaj veliki događaj trebamo razmisliti o tome jesmo li svjesni svega što su prethodne generacije uradile za afirmaciju bošnjačkog nacionalnog bića? Učesnici Sabora su bili svjesni historijske uloge te se desila najvažnija stvar za emancipaciju naroda. Vraćeno je historijsko ime – Bošnjaci. Uz oružanu borbu za opstanak, posebna je pažnja posvećena borbi za duhovnu i političku afirmaciju nacije. U svemu tome, Bošnjaci nisu stali niti iza jednog zločina uprkos brojnim zločinima i genocidu koji su pretrpjeli.
Oslobađanje – put ka zrelosti
Bošnjaci konačno prestaju biti i “cvićem hrvatskog plemstva” koje je dočekalo red na uništenje, na šta je upozoravao rahmetli Nurija Pozderac. Nakon svega su uslijedili Vašingtonski i Dejtonski sporazum u kojima je Alija Izetbegović izvukao za svoj narod i opstanak BiH najbolje što je mogao te uz borce Armije BiH izvojevao veliku pobjedu za opstanak.
Zbog svega navedenog, 2018. godina je bila vrijeme da se obilježe dva velika jubileja Bošnjaka. Osim skupa u organizaciji SIMURG medijske kuće i Internacionalnog Univerziteta Sarajevo u povodu dvadeset i pete godišnjice vraćanja nacionalnog imena Bošnjak, nije organiziran bitniji skup na kojem bi vodeći Bošnjaci te akademska zajednica – bez obzira na razmimoilaženja – razmotrili važnost onoga što je bilo, ali i dalje perspektive. A mnogo je izazova s kojima smo suočeni – globalnih, ali i onih koji se tiču naših prvih susjeda te posebno rastuće islamofobije. Unutarnji izazovi su još veći poput poziva na secesionizam te ratnih pokliča. Pitanje je jesmo li sazreli da se kao narod odupremo ponovnom eventualnom udaru na našu fizičku opstojnost? Šta bi nam danas rekao Alija Izetbegović? Jesmo ispunili njegove zavjete i preporuke? Imamo li domovinu? Jesmo li izgradili državu? Imamo li razvijenu diplomatsku mrežu? Možemo li se oduprijeti negativnim posljedicama trenda globalizacije? Smijemo li se odreći tekovina antifašističke borbe naših naroda kojoj su Bošnjaci dali veliki doprinos? Smijemo li biti i jesmo li uopće ponosni na tekovine ZAVNOBiH-a i ZAVNOS-a? Šta je sa jezikom koji nam se negira na 75% države? Šta nam je sa sunarodnjacima koji nakon dvije decenije biju posljednju bitku za opstanak u manjem bh. entitetu i područjima kojima je kontrolirao HVO? Šta je sa Bošnjacima u Sandžaku? Zašto su nam sunarodnjaci u Hrvatskoj sve dalje od nas? Gube li identitet naša djeca u iseljeništvu? Šta ćemo sa Bošnjacima u Turskoj? Možemo li uopće ekonomski i fizički opstati na svega frtalj zemlje u koji nas sistematski guraju, na kojem se osjećamo slobodnijima, ali istovremeno sustavno sluđivani svih poslijeratnih godina? Šta je sa kulturom i naobrazbom ako nam je najvažnija obrazovna institucija u državi – Univerzitet u Sarajevu – tek na 2367. mjestu po kvalitetu na svjetskoj rang listi? Nismo li pali u zamku svih muslimanskih civilizacija i naroda u svijetu? Zašto će nam nesretna polarizacija na “islamiste” i “sekulariste” dok nam razdiru domovinu? Kome uopće obnavljamo Arnaudiju i Aladžu? Imamo li pravo zaboraviti Ćemerlića, Purivatru, Dizdara, Isakovića, Bijedića ili Pozderce jer su – unatoč pogreškama – pripadnost Muslimanima skupo plaćali? To sebi mogu dopustiti samo nezreli narodi, a Bošnjaci to, pretpostavljam, nisu!