“Ne zamjeram kritici čak ni kada se zbog oštrine za neko vrijeme rastaje sa stvarnošću.”

WINSTON CHURCHILL

Prijatelj mi prije nekoliko dana kaže: Mi smo sami sebi problem. Samo vidimo ono što je loše i o tome pričamo. Nećemo da vidimo da ima i dobrih stvari. Bilo je to prijepodne. A poslijepodne, drugi prijatelj, kojeg nisam duže vremena vidio, pita: Šta nam ovo naši uradiše? Dovedoše nas u ćorsokak! Zar nismo mogli sada mi biti na konju? Prvom prijatelju komentarišem: ima svega. I među onima koji gledaju i pričaju, i među onima koje gledaju i o kojima pričaju. Nema jednostavnog odgovora, a nema ni ozbiljne analize prijeđenog puta kako bi se pravi odgovor pokušao naći. Drugom prijatelju odgovorim na pitanje: nije jednostavno, veoma je kompleksno. Nije sada ni važno jesmo li nešto drugo mogli ili nismo, pitanje je šta ćemo i šta možemo sada i ubuduće uraditi? Time priča završava.

Kritiku najčešće definišu kao sposobnost prosuđivanja i ocjenjivanja bilo koje pojave. Kritika bi trebala da sadržava uglavnom prednosti i nedostatke. Davanje mišljenja podrazumijeva poznavanje teme o kojoj se govori ili piše. U užem smislu kritika ili kritiziranje je negativno izražavanje, koje bi trebalo sadržavati i prijedlog za poboljšanje.

Već je dug period u kome je kritika postala uzaludna, pomalo besmislena. Kritikuje svako. Ne baš svako, ima nezainteresovanih ali kritikuje i onaj ko zna o čemu priča, i onaj ko ne zna dovoljno ono što kritikuje. Ima onih koji vide samo loše stvari, dajući im moć, a ništa dobro ne ističu niti bilo šta korisno predlažu. Nikad veći broj medijskih kanala komunikacije je donio samo međusobnu konkurentnost, ne na kvaliteti sadržaja informacija koje nudi i pozitivnog društvenog uticaja, nego na bazi privlačenja pažnje radi što veće čitanosti. Tako su loše vijesti zauzele dominantan prostor.

S druge strane, oni na koje se kritike odnose (dominantno javne institucije, javne službe, javni i stranački funkcioneri), kao po definiciji odbrambene reakcije, zauzeli su suprotnu stranu. Oni ne pokazuju nikakvu razliku u vezi s tim od koga kritika dolazi. Sasvim je svejedno ako dolazi od nekog s kompetencijama, dobronamjernog i iz sopstvenih redova ili dolazila od nekog koji baš i ne zna o čemu govori, ne pokazuje želju da se uključi i ponaša se prilično protivnički. Njima jednostavno nikakva kritika nije prihvatljiva. Oni nastoje iznijeti samo ono što misle da je pozitivno, „hvatajući“„svoje“i „tuđe“rezultate i postignuća kako bi o sebi kreirali sliku bolju nego što ona stvarno jeste. Čak i onda kada bi ta slika bila prihvatljiva bez toga. Tako se kreirala crno-bijela slika i antagonizam (više crna nego bijela, nažalost). A crno-bijela slika nema uticaja na spoznaju (jer je spoznaja veoma jednostavna, crno je ili je bijelo, tačka), na izgradnju svijesti, na kvalitativan prolazak organizacije, zajednice ili društva kroz vrijeme. Naporotiv, taj prolazak donosi samo veći antagonizam, donosi više navijačkih strasti, pristrasnosti, eliminaciju razumnog dijaloga.

Veliki broj navijača ima svoje motive koje ne kazuju. Mogu se naslutiti, ali se ne mogu znati. Neki imaju lični interes da jednog hvale a drugog napadaju. Drugi imaju simpatije ili animozitete koji su im dovoljni da tako postupaju. Treći imaju neka svoja uvjerenja, pa i iskustva, i po tome postupaju. Mišljenja o svemu tome su značajno različita. Kao livada prepuna različitog bilja, raznih trava, cvjetnih i mirisnih pa naiđe i na poneki korov, bodljikave i odbojne biljke. Ali onaj ko je obrađivao zemlju zna da tu ljepotu raznolikosti koju može naći na livadi, dominantnu ljepotu u kojoj osjeća ugođaj i mir dok njome hoda, može samo čovjek svojim neodgovornim pristupom izmijeniti. Čovjek bi trebao biti svjestan da mu je livada na raspolaganju da je obrađuje, da s nje ima korist u životu svoje porodice i svoje zajednice, društva.

Javno mnijenje se može posmatrati kao zajednička livada. Trebali bi na nju unositi ono što s nje može donijeti korist, a ne štetu. Ali ljudi su stvoreni slobodne volje i takvi žive do svoje smrti. Ne može čovjek čovjeku tu slobodu oduzeti. Sve što može je ostvariti neki pozitivan uticaj da se ona kultiviše, da se uljudi, da se kultura komunikacije i života podigne na veći stepen ljudske zrelosti. Time čovjek dokazuje da je svjestan svoje svrhe postojanja, da je svjestan svog doprinosa, svog smisla postojanja u zajedničkom životnom prostoru. Ne opravdavajući nikoga ali razumijevajući proces, nasljeđe i ključne uticajne faktore, taj proces je stalan i on će trajati. To je stalna borba onoga što je ispravno naspram onoga što nije, onoga što je istina naspram onoga što je laž, onoga što je korisno naspram onoga što nije. Čovjek često nesvjesno ostane na onoj strani na kojoj ne bi bio, ako biste ga pitali koju stranu bi volio zauzeti.

Treba naglasiti da veću odgovornost za kreiranje pozitivnog društvenog uticaja imaju oni koji imaju javna ovlaštenja i odgovornost. Oni bi svakako trebali pokrenuti promjenu, poduzimati korake ka promjeni trenda. To bi značilo, prije svega, da unutar organizacija za čije funkcionisanje imaju primarnu odgovornost, uspostave jedan stalni, periodični, nepristrasan i fer monitoring funkcionisanja organizacije koji će identifikovati plus i minus, koji će prepoznati korijen uzroka onoga što je minus i koji će definisati jasne mjere s rokovima i odgovornim osobama za poboljšanje, unapređenje, usklađivanje s planom, s pravilima, sa zajedničkim vrijednostima. Nije neophodno sve to komunicirati s javnosti, ali interno je nužno. Naučene lekcije iz perioda iza nas su zlata vrijedne. Time će se kreirati primjeri dobre prakse koji nisu reakcija na prozivanje i kritiku, nego će se uspostavljati mehanizmi unutrašnjeg osposobljavanja, sinergije i širenja pozitivnog uticaja na društvo.

Lakše je voljeti lidere nego zakone, davno je neko rekao. Vidi se to na svakom koraku. Ali takav pristup daje krila liderima da budu pristrasni, da svoju volju stave iznad zakona, iznad zajedničkih pravila, da improvizuju do te mjere koja postane teško podnošljiva velikom broju ljudi. To vodi dezintegraciji odnosa tako da i najvažnija pitanja ostaju bez zajedničke podrške kao zajednički prioriteti. Od iznimne važnosti je da se manje govori o krivnji a više o odgovornosti, manje o greškama a više o otklanjanju uzroka grešaka, manje o personalnostima a više o osposobljavanju, razvoju nasljednika i podršci talentima, manje o reaktivnom djelovanju a više o planskom fokusiranju energije i resursa na ono što treba raditi, na usaglašene prioritete.