Dedo Ramo, starac iz Erzuruma, nije imao nikoga drugog osim tri mačke. Kad je došao iz svog rodnog kraja bio je snažan i jak mladić. Samo godine, te godine koje su tiho i bezglasno prolazile, istrošile su snagu i ishabale tog momka. Ramo, koji je nekad radio kao hamal, a nekad kao nadničar, jednog dana se teško razbolio. Dok je bio bolestan jedino čega se bojao bilo je to da će potrošiti onih nekoliko novčića koje je otkidao od usta i sakrivao ispod kreveta na kome je spavao i da neće moći svojim mačkama kupovati džigericu i škembiće. Stvarno, bilo je dana kad ne bi popio čak ni mlijeko, uskraćivao je sebi koliko je mogao samo da sirote životinje ne bi ostale nezbrinute.

Za tri mjeseca, koliko je bolovao, istrošilo se i njegovo tijelo i ono malo para. Kad se počeo osjećati malo bolje i bio u stanju stajati na nogama, shvatio je da u rukama, koje su teške pakete podizale kao perku, i u leđima, koja su mogla podnijeti svaki teret, nema više snage da ponovo počne raditi teške poslove. Njegove noge, koje su se pod najtežim opterećenjem kretale bez drhtanja, sad su se ljuljale kao da će se slomiti noseći samo ovo slabašno tijelo. 

Ramo nije shvatao da stari. Odlučio je da počne bolje jesti da bi ojačao kako bi ponovo mogao raditi i hraniti svoje tri mačke. S naporom je ustao, u uglu sobe stajao je čvrsti štap kojim je njegova rahmetli žena potapala svoje djevojačko ruho dok se otkuhavalo u kazanu. Ramo je, s nekim čudnim osjećajem opraštanja, što ga ni sam sebi nije mogao objasniti, uzeo štap koji je godinama stajao sakriven i izašao na ulicu. Toliko je bio bolestan da se nije mogao ni obrijati. Čvrsto se oslanjajući na štap s hiljadu muka krenuo je prema kafani. Usput su se neki mladići, koji su ga vidjeli kako jedva hoda, ponudili: „Dedo, ako ne možeš hodati, da te uhvatimo podruku.“ Nudili su se da pomognu Rami i ponesu iznemoglo tijelo starca, koji je nekad dizao terete teže od jednog čovjeka.

Ramo je osjetio bol više zbog toga što su ga mladići oslovili sa „dedo“ nego zbog toga šta je ova ponuda stvarno značila. On se još uvijek nadao da će jednoga dana ojačati. Ali, ako je stvarno ostario, onda za to nema lijeka.

Izgleda da je stvarno ostario kada ga zovu „dedo“. Zastao je prolazeći ispred dućana prodavača vode, dugo se gledao u okrnutom, mutnom ogledalu koje je stajalo pored vrata i koliko god da mu je bilo teško i bolno, shvatio je da su mladići bili u pravu. Da, ostario je. Ustvari, on je već odavno bio star, ali bio je tako jak i snažan čovjek da mu do sada, ni on sam, a ni bilo ko drugi, nije pripisao taj atribut.

Više nije mogao biti nosač. Kad je drugi put izašao na ulicu prodao je svoj radni jelek koji je nosio dok je bio hamal. Cilj mu je bio da nađe neki lakši posao od koga će moći zaraditi koji novčić. Neće niko džaba hraniti ni Ramu ni njegove mačke samo zbog toga što je on ostario. 

Odlučio je da počne raditi kao čistač cipela. Samo, morao je još nešto prodati da bi mogao kupiti kutiju za čišćenje cipela. Rješenje ovog problema se, možda, nalazilo u sehari njegove rahmetli supruge. Utroba mu se stezala dok je dizao poklopac. Osim jedne bezane košulje, najvrjednije u ovoj sehari bile su troje vunene čarape. Troje čarape koje je njegova sirota žena isplela svojim rukama. Ramo ih je prevrtao i okretao, nikako se nije mogao odlučiti da ih proda. Ali, shvativši da nema drugog izlaza, strpao ih je pod pazuho, izašao na ulicu i prodao budzašto. Da su mu barem pare koje je zaradio na ovim, ko snijeg čistim, dragim predmetima bile dovoljne da kupi kutiju za čišćenje cipela. Ali, nisu. Opet je ostao dužan nekoliko lira.

Sada je hamal Ramo postao dedo Ramo, čistač cipela. Bilo mu je drago čuti kako ga svi, i djeca i odrasli, zovu dedo Ramo. Otkako se razbolio nije se ni brijao. Šta će, ionako je već bio star, zar je uz to bilo potrebe da troši novac na brijanje. S vremena na vrijeme, kad bi njegova sijeda brada jako narasla, pretvorio bi staklo jedinog prozora u sobi u ogledalo, stavljao komad kartona iza njega, otvarao ženinu seharu, koja je još uvijek mirisala na lavandin cvijet, vadio makaze i malo skratio gustu bradu. Nasmijani dedo Ramo navikao se i na ovaj novi posao. S ono novca što bi zaradio, dobro je živio. Ovim malim prihodom izdržavao je sebe i svoje mačke, ali nije mogao ništa uštedjeti i ostaviti u zavežljaj ispod kreveta. Iz njega je sve potrošio. Što bi zaradio, to bi i pojeli.

***

Dok su tako dani prolazili dedo Ramo se opet razbolio. Ali, ovoga puta bolest uopšte nije ličila na onu prijašnju. Na nozi mu se pojavio veliki čir, crn kao gar, tako da mu je za tri dana cijela noga pocrnila. Što je još gore, kome god doktoru iz bolnice ili iz grada da se obratio, svi su govorili da od te noge nema ništa i, ako se ne odsiječe, da će se crnilo raširiti po cijelom tijelu, a on će umrijeti. Međutim, dedo Ramo nije želio umrijeti. On je imao jedan snažan razlog koji ga je održavao u životu, mačke!

Ako on umre ko će se brinuti o ovim pripitomljenim, dobro zbrinutim mačkama? Sve su imale mala šilteta mekša i čistija od kreveta na kome je on spavao i blistavo čiste posude za jelo. Ako on umre, ko će se brinuti o njima, ko će im uveče donositi džigericu? Čak nije mogao ni leći u bolnicu da ne bi ostavio svoje ljubimce same. 

Dedo Ramo je gledao u svoju otkrivenu nateklu nogu koja je poprimila zastrašujuću ljubičastu boju. Međutim, tog dana on nije mislio o svojoj bolesti koja se pogoršavala iz dana u dan, nego šta će biti s mačkama. A one su, svaka u svom uglu sklupčane spavale, site od džigerice koju su namalo prije pojele. Njihovi puni stomaci, koji su se podizali sa svakim udisajem, bili su okrugli poput lopte. Bahtijar, najdraži mačak dede Rame, koji je ležao u sredini, odjedanput je skočio s mjesta kao da je čuo miša. Pogledao je oko sebe sa jezom od koje se njegovo sjajno krzno nakostriješilo i poletjevši kao strijela prema svom bolesnom vlasniku, s užitkom grabežljivca koji napada lovinu, udario šapom po rani na nozi koja je bila opuštena pružajući tegoban prizor. Dedo Ramo je pao u nesvijest od bola, a Bahtijar je počeo lizati raspuknutu ranu. 

Jednu sedmicu nakon tog događaja, dedo Ramo, jadni starac, za koga su svi s tugom i žaljenjem čekali da mu bude odsječena noga, došao je noseći kutiju za čišćenje cipela na ramenu, ne hramljući i ne osjećajući bol i sjeo na ugao ulice na kojem je uvijek čekao mušterije. Čak se ni na štap nije oslanjao. Tada su znatiželjnici počeli zapitkivati ovog nasmiješenog starca guste brade o tome kakva je tajna njegovog ozdravljenja. Među njima je bilo i mladih, obrazovanih ljudi koji su to komentarisali kao „zanimljiv slučaj“. No, kako je ovaj siroti starac mogao znati tajne stvaranja koje se nama pokazuju kao život? Čak ni onim obrazovanim nije bilo lahko shvatiti skriveni smisao ovog neobičnog događaja koji su opisivali riječima: „slučajana ili zanimljiva pojava“. Međutim, čistač cipela Ramo je znao da je svako stvorenje, čak i svaka trunčica, Allahov vojnik i da je velika moć „skrivene ruke“ koja zapovijeda tim stvorenjima i određuje šta će se dogoditi? Eto, ta snaga učinila je jednu malu mačku, stvorenje s kojim je starac dijelio svoju nafaku, posrednikom onda kad su naučna intervencija i ljudske mogućnosti ostali bespomoćni.

Dedo Ramo, dok je sjedio u svojoj tekiji, svoje jednostavno i sažeto mišljenje o ovome događaju objašnjavao je svakome ko god bi sjeo s njim. 

-Eto tako moj beže... dok sam sjedio i bez nade gledao u svoju nogu koju je trebalo odrezati, mačka je odjednom skočila s mjesta. Tako je krenula na mene da sam mislio da je pobijesnila. Sjećam se da me udarila kandžom po rani i da sam se od bola onesvijestio. Kad sam došao sebi, oteklina na nozi je nestala, a mačka je i dalje bila pored mene i gledala u moje lice. Te hefte, svakog dana bio sam sve bolje, dok rana i bol nisu sasvim nestali. Ne kaže se uzalud: „Dobro se dobrim vraća“.

Prevela s turskog jezika: Fatima Kadić-Žutić

Prijevod pripovijetke iz zbirke: Samiha Ayverdi, Mabedde Bir Gece, Damla Yayınevi, İstanbul, 1976., str. 50-54.