No, šta Ivica Dačić ima kazati ovom skupu? Iz današnje pozicije srbijanskog šefa diplomatije i kao nekadašnji glasnogovornik partije Slobodana Miloševića – uz odabrane žetone o opredijeljenosti za podršku inicijativi – iskoristio je priliku da još jednom potcrta, i to pred žrtavama: “Svedoci smo i brojnih manipulacija na tu temu, naročito vezano za broj žrtava, za nacionalnu pripadnost, religioznu pripadnost”. Čak i ključne riječi koje je sadržavalo njegovo obraćanje, poput riječi “prevencija” su na ovom skupu čista karikatura. Kao predstavniku države koja je, pored aktivnog učešća u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, generator negiranja genocida nad Bošnjacima, Dačiću je “pružena prilika” da još jednom pokaže stvarnu opredijeljenost za neprihvatanje odgovornosti ali i podmetanje žrtvama “manipulacije na tu temu” – jer je to suština narativa koje pružaju majstori iz Srbije svaki put kada im se ta prilika pruži.

Uvijek je važno te majstorije, koje budu plasirane na međunarodnim skupovima, staviti u perspektivu presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je prepoznao “sistematsko silovanje” i “seksualno ropstvo” kao zločine protiv čovječnosti. Tribunal je već 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković) i, po prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava, seksualno ropstvo je označeno kao zločin protiv čovječnosti. Ova presuda je bila prvi slučaj ikada da je neko osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstva terorisanja u ratu.

Konferencija je preživjele stavila u fokus budući da su uprkos strahovima, stigmi te borbama s traumama imali hrabrost svjedočiti i govoriti. U slučaju Bosne i Hercegovine, hrabrost preživjelih je dovela do presuda, a njima se dozvolom da Dačić sa svojom agendom uopće bude na plenearnoj sjednici pljuje u lice. U najkraćem, dopustiti učešće aktivnom pripadniku režima Slobodana Miloševića koji je sprovodio sistematska silovanja kao oružje i tehniku ratovanja, da govori žrtvama takvih tehnika rata je silovanje zdrave pameti.

Pored toga što je bio dio zločinačkog režima Slobodan Miloševića važno je imati na umu i Dačićevu ulogu u kasnijem periodu. Sjetimo se kako je isti taj šef srbijanske diplomatije medijski “prevenirao” istupe i svjedočenja žrtava silovanja na Kosovu izjavama u kojima ih optužuje da iza svega stoji marketing i lobi koji nepravedno optužuje Srbiju i ruši njen ugled u svijetu. Sve ovo Dačićevo prisustvo i obraćanje, u kojem zagovara prevenciju, čini krajnje perverznim. I ne samo to, riječ je o opasnom presedanu koji poručuje da će se žrtvama ove vrste nasilja i dalje atakovati na dostojanstvo i motivaciju da svjedoče o tome.

Pravo pitanje organizatorima konferencije postavila je Donika Gervala, ministrica vanjskih poslova Kosova, problematizirajući Dačićevo učešće na konferenciji. Šta je svrha svega, ako organizatori pokažu nerazumijevanje funkcije ovakvih zločina pa pred preživjelim žrtvama omoguće iznošenje stavova čovjeka koji je, kako je to kazala Gervala, bio desna ruka Slobodanu Miloševiću i jedan od glavnih arhitekata genocida na Zapadnom Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

O Dačićevom licemjerstvu izlišno je pisati – no kako razumjeti pozicije organizatora koji zagovaraju sprečavanje ove vrste nasilja dok, u isto vrijeme, ovakvim potezom sebe stavljaju u poziciju njegova amnestiranja. Nisu organizatori nesposobni da ne mogu shvatiti makar najvažniju poruku koju time šalju. Stoga je pitanje svrhe ovako organiziranih konferencija, koje je potencirala Gervala, izuzetno važno jer ogoljava krinke i igrice u kojim se ovakvi pokušaji dezavuiranja ne žele nazvati pravim imenom. Konkretno, ne želi se prepoznati da iza ovakvih zločina ne stoje samo neposredni izvršioci, nego i kreatori politika koje do njih dovode. Dakle, ako nema pogleda u pravne i historijske činjenice o ovom pitanju – nikome neće više biti važno jer se i svrha i namjena ovakvih skupova obezvređuje.

Ostaje nam neodgovoreno pitanje otkud Dačić na ovom skupu. Kažu da na teška pitanja često imamo jednostavne odgovore. Jer mu se može. Jer se Srbiji, uz sve što je činila devedesetih, može – a na nama koji smo je preživjeli da se s tim snalazimo. Kako se snalazimo, s obzirom na to da se na ulogu Srbije u genocidu i ratnim zločinima i danas gleda širom zatvorenih očiju po raznoraznim centrima moći, učitavajući joj liderstvo u kreiranju stabilnosti regiona, to je pitanje za sebe. Možda ćemo jednom shvatiti da se, kada su ove teme posrijedi, ništa ne podrazumijeva i da se mnogo, mnogo još mora raditi kako nikome, nigdje ne bi naumpalo “dačićima” dati prostor osim za eventualno izražavanje žaljenja za ono što je Srbija radila i za svoj angažman u svemu tome.