Poštovani ambasadore, prisjetit ćemo se da je u Generalnoj skupštini UN-a 23. maja usvojena Rezolucija kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici. Koji su, po Vašem mišljenju, ciljevi ključnih stavki Rezolucije?
Lagumdžija: Rezolucija nije predugačak dokument. Dobro je da promoviramo sam sadržaj jer je ogroman broj aktera u cijeloj ovoj priči, u raspravi oko Rezolucije, u političkim i drugim borbama vezanim za Rezoluciju, pa čak su i najviši državni dužnosnici iz nekih zemalja – napadajući Rezoluciju, prije nego je i zvanično ugledala svjetlo dana, pa čak i kad je ugledala svjetlo dana, pa i zvanično kad su je dobili – nastupali s narativom koji je neupućenom čovjeku mogao izgledati kao da je nisu pročitali.
Pravo je čudo i hrabrost biti šef ili ministar vanjskih poslova neke države i napadati Rezoluciju koja ima dvije stranice teksta i pričati ne samo gluposti, nego i stvari koje uopšte ne stoje tu. Dotle su išli u svojoj gebelsovskoj propagandi da su došli do tačke u kojoj su govorili i o stvarima koje uopšte ne postoje u Rezoluciji.
Vidjeli ste da je čitav narativ, koji se stvarao kod naših susjeda na istoku – od pravljenja plakata, kao da se radi o natjecanju u nekom kupu šampiona pa idete u finale i borite se za nešto nepostojeće – narativ, dakle, koji je bio spin da Rezolucija čitav narod proglašava genocidnim itd. Ustvari, ne radi se samo o tome da to niko osim njih samih nije tvrdio, nego čitav tekst Rezolucije, u suštini, govori o, prije svega, krivičnoj i individualnoj, odgovornosti za zločin genocida u skladu s međunarodnim pravom. Rezolucija nije bazirana na političkim stavovima, čak ni istorijskim ili ekspertnim stavovima bilo kojih političara, istoričara ili pravnika, nego na činjenicama koje su pravosnažno utvrđene na bazi međunarodnog prava i presuda sudova u Hagu.
Da vas podsjetim, polazna tačka ove Rezolucije je bila da napravimo dokument koji će biti prije svega u funkciji jačanja međunarodnog prava na bazi genocida u Srebrenici, kao jedne neporecive činjenice koja je pravni, a ne fakt vašeg i mog osjećaja, ili debate koja završava trulim kompromisima i neminovno vodi ka negiranju genocida. Dakle, radilo se prije svega o podršci jačanju međunarodnog prava u vremenu u kojem se dešavaju brutalna ubijanja civila u Gazi, kada vidimo ubijanje civila u Ukrajini i mnogim drugim dijelovima svijeta gdje su očigledno narušena osnovna ljudska prava koja idu ka tome čak da se može očekivati da bi na nekim drugim dijelovima svijeta moglo doći do ponavljanja ili novih zločina genocida. Naše je stanovište bilo da Srebrenica može biti svjetski primjer kako da se upozori svijet da se tako nešto ne smije događati, a i ako se dogodi – da će biti sankcionisano u skladu s međunarodnim pravom i da postoje međunarodne institucije, u ovom slučaju to je sada Međunarodni sud pravde u Hagu, pred kojim se sada, upravo dok vi i ja razgovaramo, vodi proces protiv Netanjahuovog režima za genocid u Gazi.
Dakle, naš prvi cilj je bio jačanje međunarodnog prava i poštivanje institucija međunarodnog prava, a to su prije svega sudovi u Hagu.
Ciljevi Rezolucije: Podrška međunarodnom pravu i sprječavanje budućih genocida
Spomenuli ste Međunarodni sud u Hagu. Kako su presude međunarodnih sudova integrisane u tekst Rezolucije? S obzirom da je UN osnovao Međunarodni krivični sud, možete li nam kazati otkuda uopće otpor prema Rezoluciji. I šta se tu događalo, kako je uopće došlo do toga?
Lagumdžija: Pa, prije nego je tekst izašao u javnost, oni su, očigledno, svojim kanalima imali informaciju o tome šta mi pripremamo. I vjerujem da su početkom marta, čak i neke zemlje koje su poslije postale promotori napada na ovu Rezoluciju, došle do grube verzije teksta i tada su odlučile krenuti u napad – da nas spriječe da uopšte izađemo pred Generalnu skupštinu UN-a ili da tu Rezoluciju, što kažu, ubiju prije nego se pojavi.
Zbog same Rezolucije ili zbog Međunarodnog suda pravde?
Lagumdžija: Zbog Rezolucije, ali ne samo zbog nje. Tu se radilo o poštivanju međunarodnog prava i presuda koje je trebalo relativizirati i onda genocid kao takav „prenijeti“ iz pravne u političku ravan. Kako se sukob ova dva pristupa zaoštravao najveći protivnici Rezolucije su sve pokušali prebaciti u formiranje i potom sudar različitih geopolitičkih blokova.
Da vas podsjetim, prije godinu dana, pokrenuli smo formiranje grupe prijatelja Rezolucije koju smo pripremali. Naime, takva je metodologija rada Generalne skupštine UN-a – ako želite da nešto dođe pred Generalnu skupštinu na usvajanje, morate formirati nešto što se zove grupa prijatelja tog projekta. To mogu biti tri, pet ili više zemalja – a mi smo krenuli sa sedamnaest zemlja na bazi iskustva koje smo imali prije deset godina.
Zašto ovo govorim? Mi smo u startu govorili, pazite, genocid u Srebrenici je jedan od samo dva presuđena genocida otkad postoje Ujedinjene nacije.
Prvi za Tutsije u Ruandi i drugi za genocid u Srebrenici. Tada smo ukazivali, pošto za Ruandu postoji ovakva Rezolucija, usvojena prije desetak godina, koja je uspostavila Međunarodni dan sjećanja na genocid na Tutsima u Ruandi, smatramo da imamo jaku argumentaciju da ovo isto treba učiniti za Srebrenicu. Naime time se zaokružuje istorijsko, međunarodno pravno i institucionalno poglavlje genocida od nastanka UN-a. Da vas podsjetim, Međunarodni sud u Hagu, i za Ruandu i za bivšu Jugoslaviju, je sada u procesu zatvaranja.
U smislu suđenja, ti sudovi su okončali svoj posao, sada se procesi vode na Međunarodnom sudu pravde, koji je stalni sud i pred njim se upravo vodi proces protiv Netanjahuova režima za genocid u Gazi.
Mi smo smatrali, ponavljali smo, nama ova Rezolucija ne znači toliko koliko bi vama, kao svijetu, trebala da znači. Treba nešto značiti međunarodnoj zajednici, treba značiti Ujedinjenim nacijama jer, kao što je svojevremeno i generalni sekretar UN-a Kofi Anan rekao, Srebrenica je najveća mrlja na savjesti UN-a od njihovog nastajanja. I vama treba to više nego nama. Mi ne možemo vratiti mrtve. Mi znamo šta se dogodilo. Genocid je presuđen.
Dakle, namjera je da Rezolucija postane dio borbe protiv budućih genocida i negiranja genocida, što je kod nas, u regionu, poseban izazov?
Lagumdžija: Apsolutno. I sami ste mogli da vidite, naša intencija je bila da Srebrenica bude to – zato Rezolucija definira obavezu i već smo krenuli u aktivnosti ugrađivanja učenja o genocidu u Srebrenici u obrazovne programe širom svijeta, kao faktor prevencije i genocida u budućnosti i faktor sprečavanja negiranja genocida kao praktične pripreme za ponavljanje genocida. Iz tih razloga smo smatrali da je jako važno - nama je jasna poruka bila u danima kad smo bili, uvjetno rečeno, u posljednjim bitkama za ovo, koliko je to važno.
Argumentacija koju sam koristio i tada i sada - nemojte zaboraviti da neusvajanjem Rezolucije o Srebrenici vi imate problem, veći nego mi. Mi smo već problem zvani genocid u Srebrenici platili životima nevinih ljudi. Mi ne možemo proći gore nego što već jesmo. Mi ćemo, samo ako vidimo da vi ponovo pravite grešku ove 2024., biti svjesni kako vi time dajete zeleno svjetlo ljudima koji su to počinili da se spremaju da ponovo to počine i onda ćemo se i mi spremati – ne više da čekamo šta će međunarodna zajednica uraditi jer ćemo znati da je međunarodni pravni poredak zgažen i bačen pod noge. Znat ćemo da ulazimo u džunglu iz koje će planeta izaći s mnogo većim problemima nego Bosna i Hercegovina.
Znači li to da postoje paralelno dva toka otpora usvajanju ove Rezolucije: jedan globalni koji se tiče međunarodnog suda, dakle nezainteresiranosti nekih aktera u UN-u za jačanje međunarodnog prava i njegova značenja za budućnost i drugi koji se tiče našeg regiona – i da li je u samom procesu bilo još nekih elemenata koji su bili moguća prepreka da Rezolucija bude usvojena?
Lagumdžija: Da, bila je važna stavka to da smo još jednom Srebrenicu stavili u fokus. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali genocid u Srebrenici je počinjen prije 29 godina. To više nije vijest na CNN-u, sada su vijesti nešto sasvim drugo. Trebalo je, prije svega, vratiti na scenu pozornost na to šta se desilo u Srebrenici - pokušati kreirati svijest kod ključnih svjetskih aktera o važnosti tog zločina u svjetskim razmjerama. Mi smo krenuli u kreiranje grupe prijatelja, od zemalja koje su s nama prije deset godina učestvovale u obilježavanju dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici. Da podsjetim, tada je rađena i slična rezolucija u Vijeću sigurnosti, koja je 2014. krenula, 2015. bila na glasanju i koja je završila tako da, zahvaljujući ruskom vetu, nije usvojena.
Dakle, nama je trebalo da ponovo damo argumentaciju, na opravdanje ljudima, zašto sada treba ići u tako nešto, jer su nam postavljali pitanje zar nema većih problema danas u svijetu. Moj odgovor je na to bio „ne“, veći problemi će se stvarati ako ne zatvorimo ovu knjigu na pravi način i ako Rezolucija o Srebrenici, genocidu u Srebrenici, ne bude poticaj da stvari koje se sada dešavaju u svijetu ne završe na način na koji je završila Srebrenica. Da se zaustave stravični zločini koji su u toku i da oni, koji su u njih krenuli, znaju da će biti kažnjeni.
Posebnu prepreku je predstavljalo ustrojstvo naše države i morali smo se s tim problemom suočavati. Javnosti je uglavnom poznato da su se Srbija i Rusija, pa u posljednjoj fazi i Kina, uključile na jedan nevjerojatan način, kako su mnogi rekli, u kapacitetu koji nije ranije viđen. Da se tako jedna mašinerija po cijelom svijetu pokrene, diplomatska i svaka druga, da se Rezolucija prvo odgodi a potom i zaustavi. Imali smo protiv sebe dosta jakog – diplomatski i na svaki drugi način – protivnika, tako da nismo mogli u cijelu ovu priču ulaziti na način na koji ulaze druge uređene zemlje.
Znamo da mi imamo dio struktura u BiH za koje znamo da su protiv pravog imenovanja genocida u Srebrenici. Njihovo negiranje genocida upućuje na to da oni, u stvari, pokušavaju da stvore teren, da se na neki način amnestira Srebrenica, ne bi li sutra imali mogućnost da ponovo hladno i nekažnjeno krenu u nešto slično, na nekom drugom ili na istom mjestu. Nama je problem predstavljala, s jedne strane, snaga našeg nazovimo tako, protivnika i onoga s kim smo igrali političku utakmicu u UN-u i doslovno širom svijeta – snaga njihove diplomatije. S druge strane, naše unutrašnje ustrojstvo. Trenutak u kojem smo ovo radili je izabran upravo uz svijest o tim problemima. Zašto kažem trenutak? Mi nismo, profesionalno posmatrano, mogli u ovo ući s bilo kakvom šansom za uspjeh, da nemamo predsjedavajućeg Predsjedništva koji je Bošnjak i ima, da tako kažem, i intelektualni i politički kapacitet i, slobodno mogu reći, posvećenost da se ovako nešto uradi. S druge strane, morali smo imati bar još jednog člana Predsjedništva koji će u Predsjedništvu imati prevagu jer smo znali da na trećeg člana sada ne možemo računati. Također je bilo neophodno imati ministra vanjskih poslova Bošnjaka jer je u svemu ovome njegova uloga nezaobilazna.
Dakle, bili ste i Vi i tim koji je sve ovo koordinirao svjesni složenosti ovog procesa. Da li ste očekivali da će se sve ovako odvijati?
Lagumdžija: Iskreno - nisam očekivao da će biti ovako složen i težak proces. Ja se u svom političkom, stručnom, građanskom i akademskom životu nisam susreo s kompleksnijim problemom u kojem imate više jednačina s više nepoznatih, pri čemu dok vi to sve skupa radite, pred vašim očima se mijenja broj jednačina i samih nepoznatih. Neke varijable preko noći postaju konstante, a neke konstante varijable. I morate imati u vidu da na dobar dio uopće ne možete utjecati pa morate izabrati ono što je važno u tom trenutku i na šta možete utjecati i kako možete animirati druge da budu podrška.
Gdje je bio ključ za osiguravanje podrške? Kako ste to osigurali?
Lagumdžija: Ključ je bio u činjenici da smo od starta ovo ozbiljno pripremali i računali na promjene koje su kreirale nove probleme. Predsjednik Bećirović je ranije imao ideju i sa svojim timom već je radio na odgovarajućem obilježavanju 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Dio toga je bila i odgovarajuća rezolucija. Dakle, kad me pozvao da razgovaramo o mom angažmanu i eventualno odlasku u UN, on je već imao skrojen plan kako bi to trebalo izgledati i ko bi bili naši partneri u tome. S druge strane, ja sam po pitanju Rezolucije imao sličnu ideju na bazi iskustva iz 2014. godine, kada smo, u Vijeću sigurnosti pokušali doći do odgovarajuće rezolucije.
Poslije sam, nakon dolaska u Njujork i pripremnih aktivnosti na formiranju grupe prijatelja Rezolucije, saznao da je u periodu od 2019. do 2022., prethodna garnitura također radila na tome. Nažalost, niko od njih nije to prenio ljudima koji su danas na ovim pozicijama – ali to je druga tema i pouka. Formulišući sveobuhvatnu strategiju na samom početku smo znali da bi ovu Rezoluciju trebali imati na usvajanju negdje u aprilu 2024. U aprilu prošle godine imali smo plan da to bude u aprilu ove godine. Znali smo da nam treba godina jer smo znali koliko toga je potrebno uraditi, koordinirati i u konačnici realizirati.
Predsjednik Bećirović je vodio sa svoje pozicije ovaj proces uz članove svog tima, ali i uz uključivanje drugih ljudi, dok sam ja bio dio tog procesa – na mjestu u UN-u gdje se u konačnici „bitka neposredno vodila“ i uspješno okončala. Za sve se to trebalo je pripremiti i odrediti uloge neophodnih aktera. Nakon „studije izvodivosti“, definisanja „izvedbenog projekta“, formiranja tima i „pripremnih radova“, upoznati su predsjednik Komšić i ministar Konaković koji su također bili dio tima kao neophodni institucionalni akteri u cijelom projektu od ljeta prošle godine.
Koordinacija i diplomacija u ključnom trenutku
Posebnu ulogu iz tima predsjednika Bećirovića je imao Alija Kožljak koji je operativno rukovodio čitavim timom – ne samo na terenu, nego i s odgovarajućim dijelom ambasadorske mreže po svijetu i u Sarajevu. Na samom početku smo definirali vremenski okvir i pojedinačne korake kako bi se stekli uvjeti za ono čemu smo svjedočili 23. maja ove godine.
Neophodni uvjet je bio da imamo podršku dva člana Predsjedništva, od kojih će jedan od njih, predsjednik Bećirović, u trenutku kada bi Rezolucija dolazila u zadnju fazu, biti predsjedavajući Predsjedništva, da imamo punu podršku ministra vanjskih poslova, i u konačnici ambasadora u UN-u, koji je dio ovog tima. Ali, bitno je potcrtati da prije svega bez ove institucionalne podrške ne bismo uspjeli.
Da li je to bilo dovoljno?
Lagumdžija: Tim i ljudi koji su se institucionalno nalazili na ovim mjestima su bili neophodni da bismo uspjeli. Ovaj put smo uspjeli da sve to posložimo institucionalno uz, naravno, ogroman rad drugih ljudi i inicijativa koje su se odvijale u posljednjih dvadesetak godina širom svijeta – od naše dijaspore do međunarodnih aktera i prijatelja. U Kanadi, potom u USA, širom Evrope, državama OIC-a, u Australiji, imamo država i gradova s usvojenim odgovarajućim rezolucijama i obilježavaju genocid u Srebrenici. Masa tih inicijativa je postojala i mi smo sve to počeli da konsolidiramo kako bismo probali okupiti sve te ljude na odgovarajući način. Veoma je važno da u USA pored velikog broja naših ljudi, imate grupu prijatelja Bosne i Hercegovine, koju čine neki američki intelektualci, akademski radnici i naši ljudi iz dijaspore koji su, također, imali puno aktivnosti. Zatim u Kanadi smo imali ljude koje okuplja Emir Ramić oko Instituta za istraživanje genocida, kao i čitavu mrežu naših ljudi iz dijaspore i cijelog svijeta. Oko Memorijalnog centra u Srebrenici postoji čitava mreža međunarodnih prijatelja, postoji Srebrenica liderska inicijativa, zatim ljudi kao gospodin Menahem Rosensaft, koji je sa Emirom Suljagićem sarađivao, koji je pored toga imao svoju mrežu i ljude koji su svojevremeno imali slične inicijative.
Želim još jednom potcrtati važnost ne samo ogromne mreže pojedinaca i nevladinih organizacija već i neophodnost da one budu na određeni način u koordinaciji s onim ko ima „legitimaciju“ države. Bili smo duboko svjesni činjenice da ne možete doći pred UN a da nemate institucionalni kapacitet.
Svjesni neophodnosti postojanja institucionalnog kapaciteta mi smo ga „isprojektovali“ u skladu s našim specifičnostima. Imali smo u proteklih godinu dana posvećenost projektu zajedno dva člana Predsjedništa, ministra vanjskih poslova i čovjeka koji sjedi u UN-u. Pored institucionalnog kapaciteta iza nas je bilo i potrebno iskustvo.
Prije deset godina ni ja nisam imao iza sebe iskustvo i kapacitet koje danas imam. Nakon što sam izašao iz operativne domaće politike prije desetak godina, nisam samo radio na međunarodnoj sceni, nevladinim organizacijama i akademskim projektima nego sam mnogo toga naučio – preispitivao svoje uspjehe ali još više greške i neuspjehe. Da se ovo događalo ranije, i da sam kroz ovo prolazio prije deset godina, nisam siguran da bih imao kapacitet koji sam imao sada.
S druge strane, predsjednik Bećirović je čovjek koji ima ne samo državničke kapacitete. I prije njega su bili neki ljudi koji su imali takve kapacitete. Ali, u svakom slučaju on ima i akademsko obrazovanje koje ga čini sistematičnim. On je, nemojte zaboraviti, čovjek koji je u našim prostorima jedan od najobrazovanijih ljudi kada su u pitanju pravni, historijski i drugi potrebni aspekti vezani za širi kontekst kao i za sam genocid u Srebrenici. Ono što je posebno važno u cijeloj ovoj priči, on je čovjek koji kada nešto radi ima ogromnu posvećenost i radnu energiju.
Ali želim i ovom prilikom ukazati da bi ovo bila „nemoguća misija“ ukoliko bi počivala samo na nekoliko ljudi a ne na osmišljenom i posvećenom radu tima ljudi koji dolaze iz različitih društvenih sfera okupljenih oko zajedničkog cilja. Navest ću samo nekoliko nezaobilaznih aktera. Sve ovo mogućim je učinila uključenost prije svega Emira Suljagića, kao direktora Memorijalnog centra i Munire Subašić, predsjednice Majki Srebrenice. Tu je i Udruženje žrtava i svjedoka genocida koje vodi Murat Tahirović i da ne nabrajam mnoge koji ne mogu stati u prostor jednog intervjua. Ovo je morao biti jedan, slobodno mogu reći, svenarodni, bosanskohercegovački kao i bošnjački projekat vođen u institucionalnom kapacitetu države, ka ispunjenju zajedničke vizije, kroz međunarodne institucije.
I morao je biti proces.
Lagumdžija: Apsolutno. Proces koji je osmišljen i vođen duže od godinu dana. Predsjednik Bećirović, kao što sam već opisao, je vodio ovaj proces, u svakom smislu te riječi, ali bez ljudi od kojih sam samo neke nabrojao, ovo ne bi bilo moguće. Djelovali smo kao tim. Činjenica je da se u periodu od ljeta prošle pa do marta ove godine, sve primarno svodilo na tim oko predsjednika Bećirovića. U tih devet mjeseci smo svi imali svoje zadatke. U tom periodu sam imao stotine razgovora, sastanka, radnih druženja i skupova s diplomatama i aktivistima na ovom projektu. A onda, prirodno, u cijelom tom procesu, od mog dolaska u Njujork u ljeto prošle godine, su Dino Konaković i Željko Komšić davali obol cijeloj priči u mjeri u kojoj je to bilo potrebno. Prirodno, njihov aktivizam od početka se, po dogovoru, u većoj mjeri odvijao „iza scene“, da bi u posljednja tri mjeseca taj angažman bio znatno potrebniji i vidljiviji. Početkom marta, kada je čitav projekat postao poznat našim oponentima i široj javnosti, način rada se mijenja. Tada i ministar Konaković na ovu temu intenzivira komunikaciju sa svojim kolegama. To je bio trenutak kada su trebale intenzivnije komunikacije i „hodanje“ po terenu – od Njujorka do destinacija širom svijeta. Početkom ove godine, nakon oficijelnog formiranja Grupe prijatelja kojom su predsjedavale Njemačka i Ruanda, vođena je i velika diplomatska ofanziva koja se odvijala daleko od očiju javnosti. Predsjednik Bećirović je, primjera radi, u tom periodu, poslao lična pisma, za svakoga prigodno prilagođena, uz prateću komunikaciju, na adrese preko 200 šefova država i vlada članica UN-a i lidera međunarodnih organizacija.
Međunarodni sud u Hagu, i za Ruandu i za bivšu Jugoslaviju, je sada u procesu zatvaranja. U smislu suđenja, ti sudovi su okončali svoj posao, sada se procesi vode na Međunarodnom sudu pravde, koji je stalni sud i pred njim se upravo vodi proces protiv Netanjahuova režima za genocid u Gazi. Mi smo smatrali, ponavljali smo, nama ova Rezolucija ne znači toliko koliko bi vama, kao svijetu, trebala da znači. Treba nešto značiti međunarodnoj zajednici, treba značiti Ujedinjenim nacijama jer, kao što je svojevremeno i generalni sekretar UN-a Kofi Anan rekao, Srebrenica je najveća mrlja na savjesti UN-a od njihovog nastajanja. I vama treba to više nego nama.
Sada vam mogu reći da je u međunarodnim istupima predsjednik Bećirović protekle godine o tome razgovarao, na zatvorenim sastancima, s čelnicima država koje smo željeli imati aktivnim u ovom procesu. Već u julu prošle godine, kada je imao posjet Velikoj Britaniji i sastanak s premijerom te ministrima odbrane i vanjskih poslova – izložio je plan koji smo imali i tražio podršku od lidera Velike Britanije.
U finalu, početkom maja ove godine, ključna isplanirana aktivnost su bile dvije zvanične državne posjete i sastanci s predsjednicima i premijerima Njemačke i Egipta. Sada kada je to iza nas, mogu otkriti da smo svjesno pustili da se glasanje odgodi za kraj maja umjesto kako smo planirali u aprilu. Prvo, zato da dobijemo vremena da se obave direktni razgovori na najvišem nivou s nekoliko ključnih zemalja. Drugo, da izađemo ususret svima onima koji su nam govorili da ne dajemo vremena za amandmane i da se razgovara o tome.
Mi smo svjesno puštali jedno vrijeme da Srbiji damo šansu da se uključi ukoliko želi ili da sama pokaže drugima da to ne žele i da im je jedini cilj negiranje genocida u Srebrenici. Zahvaljujući tim „produžecima“ konstruktivno i korisno se uključuje Crna Gora. Njihove amandmane koje smo preradili i ugradili učinili su Rezoluciju kvalitetnjom.
Sada mogu reći, svjesno smo produžili planirani tajming glasanja za dodatnih mjesec dana. Sjećate se da su iz Beograda „stizali“ različiti datumi 19., pa 22. april, 24. pa 27., pa 22. maj. Tada nisam smio da ovo kažem prijateljima ni javnosti koji su bili očajni zbog načina kako je to srbijanska štampa pratila – evo odgađa se, odgađa, evo neće uspjeti, evo uspjeli smo neće ništa biti. E pa, eto, da znate, pustili smo da naši oponenti privremeno misle da su "uspjeli".
U tom periodu, početkom maja, dešavale su se kapitalne stvari. predsjednik Bećirović je imao zvaničnu međudržavnu posjetu Berlinu gdje je razgovarao s predsjednikom i kancelarom Njemačke. Tada je bio zadnji kapitalni poticaj Rezoluciji s obzirom da je Njemačka kopredsjedavala Grupom prijatelja s Ruandom. Isto tako, ništa manje važna bila je prva međudržavna posjeta Egiptu, nakon 15 godina, kada je predsjednik Bećirović tražio podršku predsjednika Sisija – iz glasanja ste mogli zaključiti kako je to završilo. I na kraju, početkom maja je bio godišnji Samit OIC-a i predsjednik Bećirović je poslao lično izaslanstvo na čelu s ambasadorom Arifovićem. Sve to smo koordinirali s nekim ambasadama islamskih zemalja i našim ambasadorima u tim zemljama. Želim da iskažem ovdje zahvalnost Turskoj koja je ne samo bila u krugu prijatelja Rezolucije, nego i u posljednjim danima OIC Samita odigrala važnu ulogu. Deklaracija je imala posebnu stavku da Samit OIC-a podržava usvajanje drafta Rezolucije, jer je pred nama u tom trenutku bio draft ili prijedlog, a ne gotova Rezolucija. Dakle, Samit OIC-a je bjanko podržao prijedlog Rezolucije. Da ne spominjem da smo sve to vrijeme imali seriju odvojenih razgovora i sastanaka s akterima širom svijeta. Primjera radi, pored ovoga što sam radio u Njujorku, sredinom maja sam otišao preko vikenda na 24 sata u Rijad u Saudijsku Arabiju da bih razgovarao s ključnim ljudima koji su bili na jednom međunarodnom skupu i tako sakupili dodatnu podršku Rezoluciji.
Spomenuli ste glasanje. Čini se da prema onome što ste radili, što ste znali, niste bili iznenađeni glasanjem?
Lagumdžija: Ne, nisam. Dok je trajala priprema, često su me mnogi pitali za to. Govorio sam da nemam vremena praviti te procjene i da se brinemo da imamo što više podrške za Rezoluciju. Početkom maja smo znali da će omjer biti oko 80 glasova za i 20 protiv, a da ostatak neće biti u sali da glasa ili će biti suzdržani - zbog raznih pritisaka. Protivnici Rezolucije su nastojali da one koji bi bili za prevedu makar u suzdržane. Procijenili smo da će imati uspjeha zbog svih metoda, diplomatske, političke i finansijske sile koju su imali iza sebe. Govorio sam 80:20, na kraju smo imali 84:19. Želim podsjetiti da 68 suzdržanih su zemlje koje bi u najvećem broju bile za, ali su zbog raznih pritisaka prešle u suzdržane. Znali smo da je mehanizam glasanja takav i da nam suzdržani nisu važni jer smo znali da ćemo imati pet puta više glasova za nego protiv.
Ostaje činjenica da je 19 zemalja bilo protiv, a 172 nisu bile protiv.
Lagumdžija: Nije korektno da spominjem imena, ali meni su ljudi govorili: mi imamo nalog da budemo protiv, je l' problem ako izađemo? Jer ne smijemo glasati za niti biti suzdržani. Jedan ambasador je pola sata prije glasanja došao da mi kaže kako je dobio nalog to jutro od svog ministra vanjskih poslova da bude protiv. I čovjek je rekao: „Ja najviše što mogu da uradim kad dođe glasanje je da – izađem.“ Da nije protiv.
I još jedna stvar. Ovaj mehanizam u UN-u je napravljen radi zemalja koje ne žele učestvovati u velikim pritiscima kako bi imale mogućnost biti suzdržane čime u suštini daju podršku većini. A vidite šta Vučić kaže: mada nas je 19 od 191, ima nas više. Kaže ima ih 87 na njihovoj strani - samo što to niko živ ne vidi i razumije. Čovjek hladnokrvno sabere 68 suzdržanih i 19 protiv i onda to „čudo neviđeno od matematike i logike“ kao opasni iluzionista „ovjeri“ i na „srpskom saboru“.
S druge strane, primjera radi, 2015. godine u Vijeću sigurnosti (VS) UN-a pod vodstvom Velike Britanije – za rezoluciju je bilo deset glasova za, četiri su bila suzdržana i jedan, Rusi, protiv. Rezultat je da rezolucija nije prošla. Ako slijedimo logiku „srpskog sabora“ – tada smo mi pobijedili. Istina je drugačija od njihove matematike i logike: tada nismo a sada jesmo pobijedili – jer UN ima jasna pravila i ne ovjeravaju se na Vučićevim saborima.
Rezolucija kao preventivna mjera protiv regionalne nestabilnosti
Iz Srbije i manjeg bh. entiteta često čujemo spinove kako je većina zemalja bila protiv Rezolucije – imaju li odjeka u UN-u?
Lagumdžija: Mogli ste primijetiti da su Vučić, pa Dačić, pa Jeremić pokušavali na svaki način vratiti priču u Vijeću sigurnosti. Imali su argumentaciju da, pošto je Bosna i Hercegovina još uvijek predmet polugodišnjeg OHR izvještavanja VS, onda ne može biti i na Generalnoj skupštini nego samo na VS. Svjesni toga kao i karaktera same Rezolucije mi smo ovo pitanje pokrenuli po procedurama Generalne skupštine UN-a koja se odnosi na „Kulturu sjećanja“. To podrazumijeva da na glasanju morate na svojoj strani imati više glasova „za“ od onih koji su „protiv. Upravo zato na njihovu argumentaciju da se ovdje radi o bezbjednosnoj stvari i treba razmatrati u VS – naš odgovor je bio da ovdje nije riječ o tome – ovo je Rezolucija o davanju počasti žrtvama jer mi ne možemo tim ljudima više vratiti sigurnost. Ne možemo „odlukom“ da vratimo žrtve genocida u život. Vi ste te ljude pobili. Dakle, po njihovoj argumentaciji bezbjednost je da se odlučuje o tome kako da se odaje počast pobijenima. VS je imalo vremena da reaguje 1995. da se to ne desi. A sada, 2024. Vijeće sigurnosti s tim zločinom iz 1995. nema ništa. I zato ide u Generalnu skupštinu UN-a. Dakle, i suštinski i sadržajno, ali i proceduralno, negatore genocida smo ovaj put stavili na mjesto koje zaslužuju.
Svi koji su podržavali bili su ucijenjeni pričom o regionalnoj krizi: otvorit će se regionalna kriza, otvorit će se permanentna kriza. Kako gledate na taj odnos Rezolucije i moguće krize koja se spinuje ili plasira iz Srbije?
Lagumdžija: Mi ćemo već ove godine u zgradi UN-a obilježiti Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali za pet godina, deset, svake godine 11. juli će biti dan kada će zbog usvojene Rezolucije UN pozivati cijeli svijet da im se pridruži u obilježavanju. To je ključna stvar. Upravu ste da su mnogi pokušavali ovo zaustaviti strahom od sukoba i nestabilnosti. Mogli ste primijetiti da su suzdržane zemlje i one koje nisu glasale – u obraćanju Generalnoj skupštini svi do jednog rekli da je genocid počinjen i oni podržavaju međunarodno pravo, međunarodne sudove. Ali su nas i pozvali da pokušamo dogovoru dati još vremena da ne bi došlo do krize jer ih je očigledno osovina MBB – Moskva, Beograd, Banjaluka – time prepadala. Naša argumentacija je bila da je s aspekta sigurnosti obrnuto od onoga što oni tvrde i ukoliko kojim slučajem Rezolucija bude zaustavljena – to bi tek bio uvod u nestabilnost u regionu, uvod u praktično nepoštivanje međunarodnih sudova i međunarodnog prava. To bi bilo zeleno svjetlo da se krene u novi obračun u regionu i znalo bi se da onaj ko počini najveći zločin, pa čak i genocid, neće biti kažnjen. Dakle, moja argumentacija je bila – neprihvatanje Rezolucije znači uvod u veću nestabilnost. Tada bi ljudi koji su bili žrtve genocida iz ovoga izvukli nedvosmislen zaključak - ne možemo se više uzdati u međunarodnu zajednicu, morat ćemo se uzdati u sebe same.
Prvo, to bi značilo da ulazimo u novi prostor nestabilnosti koji neće biti završen dobro ni po koga. Drugo, tom prilikom sam govorio, oni koji tvrde da će doći do nestabilnosti to mogu tvrditi samo zato što imaju planove da sami naprave nove sukobe. Oni bi tu nestabilnost napravili sa ili bez ove Rezolucije. S druge strane, ova Rezolucija će ih možda malo opametiti pa će stati s pravljenjem nove nestabilnosti. Jasno nam je da oni koji pričaju o nestabilnosti, su jedini koji su je spremni praviti i to kroz nove sukobe, narušavanjem teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, pozivima na otcjepljenje, razdruživanja, nove podjele, secesije i u konačnici genocidom. Taj „film“ nećemo više gledati. Kroz ovu Rezoluciju smo puno toga naučili.
Nemjerljiva uloga Majki Srebrenice: Snaga koja je oblikovala Rezoluciju
Možete li nam, za kraj, kazati naredne korake i planove za obilježavanje Dana sjećanja u UN-u?
Lagumdžija: Dopustite prvo, uz upućivanje bajramske čestitke, da se zahvalim ljudima koji su bili važan dio cijele priče. Neke ljude sam već izdvojio, koji su tu bili institucionalno i mi smo bili obavezni boriti se za svoju zemlju. Predsjednik Bećirović je samo u ključnom mjesecu, tri puta dolazio u UN radi finalnih razgovora i lobiranja do samog dana glasanja. S druge strane, postoje ljudi kojima se moramo zahvaliti – naši ljudi širom svijeta i u BiH koji su u različitim periodima istinu o Srebrenici pokušavali približiti međunarodnoj sceni. Nemjerljiva je njihova uloga, a prije svih uloga Majki Srebrenice. I mislim da mi to ne bismo imali da Majke Srebrenice nisu zračile takvu smirenost i snagu, koja je prosto fascinantna i ostavlja ljude bez riječi. Bez njih sve ovo ne bi bilo moguće. Munira Subašić, heroina koja je ostavila dubok trag kao niko prije nje u UN-u. Tu je i Emir Suljagić koji je ne samo direktor Memorijalnog centra nego i čovjek koji je preživio genocid, a čija je uloga nemjereljiva. Od posebne važnosti je bio dolazak Munire i Emira u UN i zajednički skup s prijateljima iz svijeta poput Kerry Kennedy, jedne od utemeljitelja Srebrenica liderske inicijative, aktiviste i borca za ljudska prava, koja vodi Robert F. Kennedy fondaciju, Tanje Domi, prijatelja naše zemlje, profesorice na Kolumbija univerzitetu, Honorea Gatera, direktora Memorijalnog centra iz Kigalija, Ruanda...
Moja argumentacija je bila – neprihvatanje Rezolucije znači uvod u veću nestabilnost. Tada bi ljudi koji su bili žrtve genocida iz ovoga izvukli nedvosmislen zaključak - ne možemo se više uzdati u međunarodnu zajednicu, morat ćemo se uzdati u sebe same.Prvo, to bi značilo da ulazimo u novi prostor nestabilnosti koji neće biti završen dobro ni po koga. Drugo, tom prilikom sam govorio, oni koji tvrde da će doći do nestabilnosti to mogu tvrditi samo zato što imaju planove da sami naprave nove sukobe
Poseban pečat u UN-u je ostavio Azir Osmanović, s ličnim svjedočenjem preživjelog, kao što vjerujem da će predstojeća izložba, koju on priprema sa saradnicima, o genocidu u Srebrenici, biti doprinos prvom obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja u zgradi UN-a u Njujorku.
Jedna od prelomnih tačaka je bio prvi dolazak predsjednika Bećirovića i Komšića, koji su imali seriju sastanaka s generalnim sekretarom UN-a, predsjednikom Generalne skupštine i ambasadorima ključnih zemalja u ovom procesu. To se dešavalo u trenutku najveće ofanzive Moskva – Beograd - Banjaluka mašine koja je „rasturala po UN-u“, dok je Ž. Cvijanović pisala i pričala kako sam ja čovjek koji po UN-u radi privatnu stvar. Nisu tako samo spasili moj dotadašnji rad nego i čitav projekat iza kojeg stoje zajedno preživjeli i žrtve genocida s državom od čijeg rušenja negatori genocida izgleda još nisu odustali. Tada nismo samo imali seriju sastanaka s ambasadorima već i održali vrhunsku prezentaciju o Rezoluciji u zgradi UN-a.
Sve je to sada iza nas. Pred nama je sada 11. juli kada planiramo obilježiti u UN-u prvi put Međunarodni dan sjećanja po ovoj Rezoluciji. Majke Srebrenice i Memorijalni centar 1. jula izložbom otpočinju dvosedmične prigodne aktivnosti u UN-u o genocidu u Srebrenici. Tada očekujemo ozvaničenje projekta koji ulazi u završenu fazu, a koji Majke Srebrenice već nekoliko godina pripremaju, a to je instaliranje „Srebreničkog cvijeta“ u vrtu UN-a, ispred zgrade UN-a. Nadamo se da će taj spomenik biti postavljen naredne godine. Ako završimo sve potebne procedure već ove godine možemo očekivati postavljane kamena temeljca za „Srebrenički cvijet“. Taj spomenik, kao i Dan sjećanja, ostat će ovdje dok UN postoji kao spomen cijelom svijetu da je Srebrenica simbol zločina koji se nikome ne treba učiniti. Zato je uloga Majki Srebrenice apsolutno nemjerljiva i dala je snagu i obavezu svima nama da damo sve od sebe da Rezolucija bude usvojena.
Na kraju želim zahvaliti reisul-ulemi Husein-ef. Kavazoviću. On je bio od samog početka aktivno uključen u čitav projekat. S obzirom da je duhovni vođa, smatrali smo da je jako bitno da on bude upoznat s ovim i da vidimo da li idemo u pravom smjeru kao i koliko on podržava to što radimo. Njegova podrška je bila ogromna. Komunikacija koju reisul-ulema i njegov tim imaju u svijetu nama je bila od neprocjenjive važnosti. S njim sam razmjenjivao informacije o procesu, planirali aktivnosti pri čemu je svako radio svoj dio posla. Zbog priprema planova, strategija, analiza i konkretnog, koordiniranog i posvećenog zajedničkog rada smo dobili Rezoluciju i pokazali da znamo i možemo. Tu je naša najveća pobjeda. Vjerujem da će nas ovo iskustvo činiti boljim i uspješnijim u velikim, novim i starim izazovima koji su pred nama.
Cijeli intervju u printanom izdanju Preporoda
