Na večeri sjećanja na Isnama Taljića o njemu govorili prijatelji, rodbina, književnici

U povodu preseljenja na Ahiret bosanskohercegovačkog i bošnjačkog  književnika Isnama Taljića, a u organizaciji Bošnjačko-američke nacionalne ascijacije iz New Yorka, Bošnjaci.net i Udruženja „Pravda“, u Gazi Husrev- begovoj biblioteci u Sarajevu, 20. oktobra  upriličeno je večer pod nazivom „Sjećanje na književnika Isnama Taljića“. O Isnamu Taljiću i njegovim djelima govorili su književnici, rodbina, publicisti i prijatelji. Sjećanje na Isnama Taljića počelo je odlomkom iz njegovog djela „Roman o Srebrenici“kojega je pročitala moderator programa Elmedina Muftića, da bi Anes Džunuzović prisutne upoznao sa  sadržajem pisma akademika  Ferida Muhića iz Skoplja kojega je napisao za ovu večer. U pismu je, između ostaloga, napisao:“ Otišao si, ali ne ode gluho Isname Taljiću! Ne ode kao fukara, već ode kao beg i dobrotvor! Ne ostavi ni svoju Bosnu ni svoje Bošnjake praznih ruku! Uvakufio si im svoju hediju, Isname! A velika je i obilata, raskošna i dragocjena je Tvoja hedija, toliko velika da se nikada neće moći poharčiti. Vazda će biti neophodna, uvijek će od nje biti hasne svim Bošnjacima. Velika je to hedija, sve ono što si napisao, sva ta moćna književna rijeka što je iz Tebe izvirala kao što si i ti bio veliki čovjek i veliki pisac, književnik najvećeg formata. Sada si uvakufio i svoje djelo i sebe, ostavio na amanet Bošnjacima i Bosni. Onakav kakav si bio za života – plemenit, odmjeren i mudar, uvijek ćeš ostati u srcima prijatelja i svih koji su te upoznali. I tvoje djelo će biti promovisano u sam vrh književnosti na bosanskom jeziku, ako ne od svih, ono svakako u antologijama kritičara koji iako nešto znaju o književnosti ipak sude po savjesti!“.

Nezim Halilović Muderris je istakao da je rahmetli Isnam bio istinski patriota i čovjek koji je imao uvijek jasne stavove, koji je mrzio kukavice i poltrone. O djelu i liku jednog od najautentičnijih književnika Bosne i Hercegovine govorili su još: Anes Džunuzović, Džemal Salihspahić, Ivana Ina Mostarac, Sead Zubanović, Husein Omerović, Harun Hodžić, Fuad Kovač, Džavid Begović, Dženan Handžić, Eset Muračević  i Isnamova supruga Elida Taljić. 

Isnamova supruga Elida  je najprije zahvalila organizatorima i prisutnima, te posebno zamolila da niko nikom ne zamjera i da niko ni na koga ne bude ljut, jer bi se Isnam na toveoma ljutio. „Ako mu je išta smetalo jeste što su Bošnjaci spremni kritizirati. Stalno čim se sretnemo nalazimo razloga da budemo ljuti, da se posvađamo, da raspravljamo o svemu i svačemu dokazujući da ništa kod nas ne valja i ništa ne štima. A, Boga mi, mnogo toga štima. I mnogo toga je urađeno. Vrlo mnogo ljudi je radilo na tome i da se dođe do ovih djela i do ovoga što mi danas zovemo državom..“ Na kraju skupa, a ime organizatora ove manifestacije iz New Yorka, prijatelja i poštovaoca djela Isnama Taljića, Harun Hodžić je Isnamovoj kćerki Džehvi Taljić uručio stipendiju za školovanje.

U Centru za kulturu u Mostaru, 13. oktobra, upriličeno je svečano otvaranje 43. samostalne izložbe Seada Vladovića Gučeta, a pod nazivom ‘Otrgnuto od zaborava’.  Radi se o 30 slika ulja na platnu  u kojima ovaj poznati mostarski slikar donosi motive zaboravljane Hercegovine. “Ovom postavkom, ovom izložbom, samo sam želio otrgnuti od zaborava i sačuvati lijepu sliku Hercegovine. Te stare dane Radobolja da ne odnese u Neretvu, Neretva u more, a more pohrani u neke crne dubine, te da se to nikada ne vrati ovamo, kao ni naša mladost, koja sve više napušta ove prostore”, rekao je Vladović Guče. Sead Vladović Guče je rođen 1955. godine u Mostaru, a slikarstvom se bavi od 1974. godine. Usavršavao se u Berlinu, te u Cirihu gdje je i živio i slikao od 1994. do 1996. godine. Nakon povratka u Mostar 1999. godine otvara atelje i galeriju, a 2003. godine i privatnu školu slikarstva. Njegovi su radovi puni posebnog poetskog realizma. Izlagao je u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji, Turskoj, Hrvatskoj.

Prije 3 mjeseca starija grupa učenika koji uče Kur’an u džematu Ahmići s muallimom Mahir-ef. Husićem posjetili su Čanakale u Turskoj, koje je poznato po teškoj borbi u Prvom svjetskom ratu u kojoj se sačuvala država Turska. Nakon povratka u BiH dobili su zadatak da napišu rad o Ahmićima i mjestu Čanakale. Dva najbolja rada su prevedena na turski jezik i bit će objavljena u turskim novinama. Objavljujemo jedan od nagrađenih radova učenice Džennete Ahmić.  “Teško je pisati o nečemo što u čovjeku budi strah i snagu, u isto vrijeme. Strah da se ne ponovi, a snagu da to nikada ne dozvoliš. Riječi nisu dovoljne da opišeš taj osjećaj. Kada jednom kročiš u Čanakale doživiš sve to, ali ti papir i olovka nisu mjera da iskažeš ono što si vidio. Tijelo se skameni, krvne žile slede u tebi,  a duša otvori. Veže nas nemilosrdna historija. Rat, stradanje i bol. Svoju slobodu platili smo krvlju. Ali naše slobode se, nažalost, razlikuju. Čanakale ispisaše svoju historiju i pišu je svakog dana, iznova i iznova. Izgradiše oni ponovo sve što je srušeno.P uteve i mostove, zgrade i džamije, ali izgradiše i ono najbitnije: put slobode i most preko svake prepreke. Izgradiše sebi štit jedinstva koji jasno daju svima do znanja da njihova prošlost neće biti zaboravljena. Rastjeraše crne oblake nad svojim nebom i vratiše plavetnilo mora svojih. Turska zastava ponosno vihori kraj spomenika, kao da svakim pokretom odaje počast šehidima. A, Turska himna odjekuje zemljom. Poseban je osjećaj vidjeti sve to, meni koja dolazim iz sela Ahmići. Božijom voljom nisam doživjela rat te kobne 1993. godine. Ali, iako sam mlada znam šta se, zašto i kako desilo te godine. 116 civila je tog 16. aprila izgubilo svoje nevine živote. Gorjele su kuće, srušena munara na džamiji, ubijane porodice. Danas, 24 godine nakon masakra u Ahmićima ljudi nisu zainteresovani da pričaju o zločinima koje su preživjeli. Svako vraćanje filma, ponovo ih ubija. Ali pitam se šta je sa ostalima, zašto oni šute? Naša historija još uvijek nije ispisana. U našim školama se ne uči o tome. Mi kao da, i nakon 24 godine, strahujemo pričati o onom sto se desilo. A, ono što se ne priča ili ne zapiše biva, kad-tad zaboravljeno. Izgradili smo i mi, kuće i džamije, i škole, i spomenik s uklesanim brojem 116. Međutim, dovedemo se u situaciju da me moji vršnjaci pitaju: „Šta vam znači ovaj broj 116 na spomeniku?”. Uzdahnem i kažem: za svaki taj broj izgrađena je kuća u Džennetu i za svakim je isplakano more suza. Danas, živimo slobodno, ali ne i mirno. Šutnja nas sputava. Moja posjeta mjestu Čanakale probudila je u meni buru osjećaja. Vidjela sam u njemu uzor, ali i naučila važnu lekciju. Jedinstvo države mora značiti i jedinstvo prave vjere. Kada čovjek u ime Allaha brani svoju čast, svoju državu, narod i porodicu, nije mu teško ni život na tom putu dati, ali i ustrajati. Rušili su kule naših snova i gradove naših predaka, a da se nisu ni osvrnuli, a kamo li pokajali. Ali, na mladima svijet ostaje. Historiju treba ispisati. Ono sto se desilo ne zaboraviti, a život i jači nastaviti.“

Vijeće muftija IZ donijelo je fetvu o tretmanu rješavanja nužno potrebnih životnih pitanja podizanjem kamatnih kredita. Preporod je pitao muftiju banjalučkog dr. Osmana Kozlića koja je intencija i cilj fetve o uzimanju kredita za rješavanje nužnih potreba poput stambenog pitanja, školovanja i sl. i čime se Vijeće muftija rukovodilo?

Muftija Kozlić je kazao: “Dužan sam napomenuti da moj odgovor na postavljeno pitanje ne odražava stav Vijeća muftija, te da moja objašnjenja koja ću ponuditi predstavljaju isključivo stav jednog člana Vijeća i njegovo vlastito mišljenje. Što se tiče Vašeg pitanja o tome šta je rukovodilo Vijeće muftija u pogledu ove fetve ili koja je intencije same fetve, stvar je potpuno jasna. Uvjeren sam da je muslimanima potpuno jasna težina zabrane kamate u islamu, te stoga i ne čudi njihova opreznost u pogledu eventualnog doticanja s kamatom. S druge strane, pitanja štednje novca u bankama koje posluju s kamatama, podizanje kredita ili osiguranja u takvim bankama, najčešće su bila pitanja koja su postavljana ulemi ili islamskim pravnicima (fakihima) u proteklom, 20. stoljeću. Na njih su odgovarali Abduhu, Šeltut, Mustafa Zerka, Al-Fasi, Kardavi, Husein Đozo i mnogi drugi. Njihovi odgovori se mogu rezimirati na slijedeći način: Kamata je u islamu kategorično zabranjena, ali je muslimanima dopušteno čuvati novac u banci (poduzetnici, naprimjer, s tim da novac od kamate na štednju moraju podijeliti u humanitarne svrhe), kao i uzeti kredit u situacijama nužde i stvarne životne potrebe. U obrazloženjima su navodili brojne kur’anske ajete i hadise u kojima se jasno kazuje da Allah ne želi da ljudi imaju teškoće, da On želi da im olakša, da propisi vjere moraju biti lahki i primjenljivi na svakom mjestu i u svakom vremenu.

Međutim, u današnje vrijeme je kamatno poslovanje putem banaka naša svakodnevica. S tim u vezi se nameće pitanje kako islam gleda na ove savremene životne tokove? Drugim riječima, ima li među muslimanskim učenjacima onih pravih učenjaka koji su prema sebi strogi, a prema ljudima fleksibilni, nudeći im najlakša rješenja, kako je to isticao Ibn Sirin.

Mustafa Zerka, glasoviti islamski pravnik, svoj stav je obrazložio poznatim pravilima: “Nužda zakon mijenja” (ed-darurat tubihul-mahzurat) i “Potreba ima snagu nužde, kako javna tako i privatna” (El-hadže tunezzelu menzilete-d-darure ‘ammeten kanet em hassa). Drugim riječima, u situacijama nužde ili potrebe dozvoljeno je sarađivati s bankom koja posluje s kamatom. Naravno, uz napomenu da zabrana kamate ostaje na snazi, te ukoliko postoji mogućnost beskamatnog kreditiranja, nema opravdanja za uzimanje kamatnih kredita.

Osim poslovnih ljudi koji imaju potrebu da čuvaju novac na sigurnom, puno je veći broj ljudi koji imaju potrebu da riješe stambeno pitanje, kupe auto, pokrenu mali biznis, zaduže se radi liječenja, školuju djecu i tome slično. Dakle, dopušteno je podizanje kamatnih kredita radi rješavanje gore nabrojanih problema, a od (pravnih) razloga možemo nabrojati najosnovnije:

1. Zato što se spomenuta šerijatska i fikhska pravila (nužda zakon mijenja ili preciznije, u situacijama nužde dopušteno je ono što je inače zabranjeno, zapravo je šerijatsko pravilo) naslanjaju na brojne zakonodavne tekstove Kur’ana i Hadisa, da ne spominjemo ostale pravne izvore. Njihova šerijatska ili pravna snaga je time veća i značajnija.
2. Ovo pitanje tretiraju druga brojna šerijatska pravila koja govore o poteškoći i šteti: Šteta se mora otkloniti (Ed-dareru juzal), poteškoća zahtijeva olakšicu (El-mešekka tedžlubu-t-tejsir) i poteškoća je dokinuta (El-haredžu medfu’).

Primijetili smo i mnoštvo negativnih komentara na fetvu nakon što je objavljena na našem i drugim portalima. S jedne strane to su komentari ekstremnih desno orijentiranih univerzalnih sveznalica i konkretnih neznalica, da se poslužim izrazom našeg Mustafe Spahića. S druge strane su to oni koji, nažalost, mrze sve što je islamsko i muslimansko, iako i sami pripadaju muslimanskom korpusu. Većina muslimana, siguran sam, prije svih članovi i pripadnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kako u BiH, tako i širom svijeta, na ovu fetvu kao i na mnoge druge gledaju kao jedino moguće tumačenje njihove vjere, ono koje im omogućuje da budu muslimani, čestiti i vrijedni građani ma gdje živjeli, pažljivi i dobri roditelji, dobri radnici i poduzetnici, napredni i progresivni, konstruktivni i pozitivni, ponosni na sebe, svoje porijeklo i vlastitu duhovnu tradiciju.”

DA ONDA ZABORAVE DA ZABORAVLJAJU

Pao je
Pao je ne trepnuvši
Na koljena na grudi na dlanove Čelom o tvrdu zemlju

Uspravna čela
Pao je riješen u sebi Ne za sebe
Pao je mučen
Za druge riješen u sebi
Za one čije će sutra svanjivati bez udarca oka u oko

Bez tifusa u jagodicama ljubavi
Bez žutog žiga na nadlaktici
Čija će podneva grijati bez reflektora u očima

Bez igala pod noktima
Bez laži u protokolima
Za večeri lišća na mirisnim granama
Za trenutke kermesa u bezbroj krijesnica

Za glasove djece koja će navijati za plave i crvene bez
mržnje na plavo i crveno
Pao je mučeničkom smrću
Za one koji ga polako zaboravljaju
I pitaju ponekad o onome koji je

Pao na koljena na dlanove na grudi Čelom o tvrdu zemlju
Uspravna čela
Riješen u sebi Ne za sebe

Za one kojima će jutra svanjivati
Čija će podneblja grijati
Čije će večeri mirisati

Pao je mučeničkom smrću

Za one koji ga polako zaboravljaju I pitaju ponekad

A ko to bijaše

Zaboravljajuć ponekad i da zapitaju

Da onda zaborave
Da zaboravljaju

VRATA

Ovdje smo još uvijek steći gosti 
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti 
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti 
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti 

Kada se doskitah u ovo veče kasno on mi reče a da ga ne pitah 
Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebe 
On tako reče Al gdje su usta brave gdje prst pravog ključa za vrata u
stepeništa goruća? 

Pa tragam po travi zato i tražim u glavi tako ključ taj plavi 
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti i tražim ušće u te zlatne dveri 
Zađem u mrave i bilje u privide u zbilje Tražim i nađem 
Al od ruke moje do ključanice ko tu strogu istragu iznevjeri? 

Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi 
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku između zvijeri i ljudi 
Da sebe budem našao u svom biću na putu svom stubu sjaja 
Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu što bi u otkriću? 

On reče mi tako kad ga zato i ne pitah 
Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada 
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom dovratku 
A vjetar vjetar vjetar 

Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna 
Ja neću više s vrata da se vratim 
Ja opet hoću da snim 
Tu slatku gatku 

Mak Dizdar

Sastojci: 2 l vode, 400 g šampinjona, 1 glavica crvenog luka, 2-3 češnja bijelog luka, 3 krompira srednje veličine, so i biber, začini za povrće po želji, peršun, vrhnje za kuhanje.

Priprema: u slanu kipuću vodu dodajte usitnjene šampinjone, krompir, crveni i bijeli luk. Ostavite da kuha na smanjenoj temperaturi 20 minuta. Skuhane sastojke usitnite štapnim mikserom, začinite biberom, dodajte vrhnje za kuhanje i dekorišite usitnjenim peršunom.

* Umjesto šampinjona možete koristiti vrganj ili druge gljive blagog okusa.

* Za pripremu čorbe najbolje je koristiti žuti ili bijeli krompir, jer se brže kuha, crveni krompir je bolji za prženje i pečenje.

Mušmula (Mespilus germanica) je u narodu poznata i pod imenom divlja kruškica. Rasprostranjena je kao divlji listopadni grm ili kao kultivirano stablo. Mušmulu kalemimo na bijeli glog, divlju krušku ili dunju. Mušmula posjeduje snažno protuupalno svojstvo koje blagotvorno djeluje na cijeli organizam. Koristi se za probavne tegobe, suzbija crijevne i želučane upale, eliminira nadutost. Snažan je prirodni laksativ. Zbog svog antivirusnog i antibakterijskog djelovanja, pomaže pri ublažavanju upale krajnika i dišnih puteva. Sadrži bjelančevine, ugljikohidrate, tanin, pektine, organske kiseline (jabučna, limunska). Obiluje vitaminom C, te vitaminima iz B skupine, izvrstan je zvor kalija, kalcija, željeza i magnezija. Zreli plodovi su izvrstan laksativ i diuretik. Blagotvorno djeluju na upalu želučane sluznice, ali i na mnoge druge želučane tegobe.

Ljekovito djelovanje mušmule: poboljšava vid, jača jetru i bubrege, liječi vrtoglavicu, poboljšava probavu, snižava holesterol, pomaže kod upale krajnika i dišnih puteva, uklanja želučane tegobe, otklanja nesanicu i regulira nizak pritisak.

Mušmule beremo u kasnu jesen, nakon prvih mrazeva. Čak se berba preporučuje tek nakon što sve lišće opadne sa stabla, jer su tada ubrane mušmule najukusnije. Nakon branja, potrebno je ostaviti mušmule nekoliko sedmica da omekšaju i dozriju. Okus zrelih plodova je slatko-kiselkast.