Safer Muminovic
Šta za užinu?
Oktobar 23, 2017Doručak, ručak i večera su, uglavnom, unaprijed isplanirani, ali šta za užinu?
Zdrav i izbalansiran jednodnevni jelovnik sastoji se od tri glavna obroka i dvije užine. U tih, ukupno, pet obroka potrebno je uvrstiti ugljikohidrate, proteine i masti, dovoljno tečnosti, vitamine, minerale i vlakna.
Užina treba biti umjerena i sadržavati elemente koji su nam potrebni za normalno funkcionisanje. Užina može biti šaka oraha ili lješnjaka, voćni jogurt ili voćka. Za užinu možete pojesti komad tosta sa jogurtom, voće sa šlagom ili bilo koju vrstu korjenastog povrća koje volite. Bitno je voditi računa da je jedna užina proteinska (npr. jogurt, kuhano jaje ili šolja mlijeka), a druga voćna/povrtna (mrkva, jabuka, narandža, list celera i sl.), dok uz obje vrste užine možete dodati mljeveni lan, nekoliko komada oraha, kikirikija ili lješnjaka koji će dopuniti potrebe vašeg organizma za zdravim masnoćama i zadovoljavajućim količinama ugljikohidrata.
Isnam TALJIĆ - NENINE BAJRAMSKE GURABIJE
Oktobar 23, 2017Preporod posthumno objavljuje priču koju nam je nedavno dostavio naš saradnik Isnam Taljić. Molimo Allaha, dž. š., da ga obaspe Svojim rahmetom, a njegovoj porodici podari sabur i pomoć u svim životnim prilikama.
Djeca kao djeca, na Bajram se znalo obilaziti i one koji nisu rodbina pa ni komšije. Nije to bilo radi sitnih para ili kolača. Više kao jedna od igara u koje smo se uživljavali. Ali, da su za to saznali roditelji, neki se ne bismo dobro proveli.
I ja sam jednom pristao uz grupu dječaka s Bašče u takvome pohodu. Doživljavao sam to bezazleno i naivno, kao što je znalo biti kad neko od nas na ulici nađe neku paru, papirnatu ili metalnu, pa onda dječurlija krenu ulicama pomno zagledajući ispred sebe ne bi li se ko i od njih tako opario.
Idući na vrata ne znam kome, nekome koga je neki od nas poznavao, zatrefili smo se u Zejdinom sokaku i prisustvovali nemilom događaju. Strmo ispred nas, troje-četvero djece kucalo je na kućna vrata. Otvorila im je žena. Prvo je promolila glavu i nešta im govorila. Očito, nije bilo dovoljno, pa je izišla i pokazivala im rukama da se udalje, da odu. Kad su se djeca domogla avlijskih vrata, ona je, na sav glas, da je čuju u komšiluku, zavikala s verande:
– Što ste meni došli na ovaj dan?! Meni dođite na 1. maj, kad je praznik rada! Ili na 29. novembar, kad je praznik naših radnih ljudi i građana! Tada mi dođite! Nemojte meni dolaziti na Bajram!
Kao i otjerana djeca, i mi smo se, iako samo nijemi posmatrači, osjećali neugodno. Posebno ja. Iz te kuće nekad je sa mnom u razred išao sin te žene. Ona je bila radnica u „Vezionici“, a njezin muž je radio u Fabrici stakla kao puhač. Neke članove njegove porodice ubili su četnici. Njima je, prije i poslije toga rata – kao veleposjednicima – u obje Jugoslavije oduzeto mnogo zemlje. Oni koji su preživjeli ili se nisu raselili, iskazali su odanost novim vlastima. Tako su i roditelji mog školskog napredovali u službi. Ona je dobila namještenje kao predradnica u tekstilnoj fabrici i dogurala do smjenovođe, kao prva žena na takvom položaju u našoj socijalističkoj komuni. On je postavljen za činovnika u kancelariji, zatim unaprijeđen u šefa računovodstva, da bi ga – kad je zafalilo podobnih kadrova po nacionalnom ključu – postavili za predsjednika Udruženja partizanskih boraca, iako je on bio dječak dok je bilo partizana. Na toj važnoj dužnosti dočekao je i ovaj Bajram, kad je njegova žena vatrenim parolama otjerala dječicu ispred vrata.
Niko iz naše mahale nije poticao iz porodice koja je u tom ratu pripadala neprijateljskim vojskama. Ali, nisu bili ni u prijateljskim. Niti su se u miru dodvoravali vlastima ili ih vlasti nisu odabrale za svoje uloge. Moj otac je držao svoj šnajderski dućan i doživljavao stalne udare na ostatke kapitalističkog načina privređivanja, sve dok ga nisu skroz razboljeli i učinili nesposobnim za krojenje i šivenje. Da bismo preživjeli, majka se morala zaposliti i uporedo nastaviti ratom prekinuto školovanje u večernjim školama za odrasle, potom putujući i na fakultetske ispite u Sarajevo. Otac trojice mojih prijatelja radio je u električnom preduzeću i zvali su ga Sahib Žica. Otac druge dvojice cijepao je karte na kapiji nogometnog igrališta „Turbine“. To je bio Maho Biletar, a kad se rodio bio je beg. Otac jednoga upravljao je konjskim kolima i nazivan Ramo Furman. Šesterici dječaka očevi su radili na građevini. I tako dalje. Samo je Šemsin otac imao jednog brata koji je poginuo u partizanima, ali i jednog koji je, u maju 1945. godine, uspio probjeći u Austriju, a odatle u Argentinu, tako da se to poništavalo i porodica se izdržala radom na svom nevelikom poljoprivrednom imanju.
U trenu mi je, u uskom i strmom Zejdinom sokaku, naumpalo da kuća moje nene nije daleko od te mahale u koju smo zabasali. Da bih popravio pokvareni dojam bajramskog ugođaja, odlučio sam svoje društvo odvesti neni na Bajram.
Ime joj je bilo Emina. Zvali su je Zvornička. Takav je bio običaj u širem kraju: tek dovedene nevjeste oslovljavaju se čudnom izvedenicom za ženski rod prisvojnog pridjeva mjesta iz kojeg su došle i to im ostane umjesto imena.
Moja nena je voljela djecu. Ispod kuće je imala veliki vrt s mnogo različitih voćki. Kako je koje voće prispijevalo za berbu, tako je pozivala djecu iz svoje mahale da sebi beru dok se ne najedu, a nama šta preostane. Zimi bi, jednim danom u svakom mjesecu, dijelila djeci suhe šljive filovane orasima, drugi put suhe kruške, a treći mjesec svakome po lončić poseljenih raskuhanih zrna kukuruza. Za Bajrame se posebno pripremala. Očekivao sam da će to mojima s Bašče biti lijep doživljaj.
Nena je spremala posebne bajramske gurabije. Veoma slasne. Ne i velike. To je bilo zato što se djeca uz Bajram prezasite kolača i više vole da im se pokuči pokoja para. A sve gurabije, pogotovo njezine, mogle su dugo, i po mjesec, odstajati a da samo dobiju na ukusu. Ali, gurabije moje nene bile bi pojedene odmah. To je bilo zato što je djecu iznenađenje čekalo u njihovom punjenju.
Danima uoči Bajrama nena je usitnjavala papirnate novčanice u metalne. Dinare i dvodinarke nije uzimala u obzir. Samo bijele petodinarke i žute banke, dvobanke i pokoju petobanku. Kad bi nakupila sitnine koliko do upola šerpe, prelila bi ih vrelom vodom, u to nasula lug i pustila da se satima otkuhava na šporetu „fijakeru“, pa bi ih opet preprala ključalom vodom. Sjajtile bi kao da su ispod čekića. Onda bi zamijesila gurabije i u svaku stavljala po jedan novčić. Posebno je pekla, u znatno manjem broju, gurabije „bez ičeg“, one u kojima nije bilo „dodatnog sadržaja“. Poslije bi izmiješala obje vrsta gurabija tako da ni ona nije mogla znati u kojima su metalne pare.
Na tepsiji je iznosila gurabije djeci koja bi joj došla na vrata u danima Bajrama. Pa da proberu koje će uzeti. Svakome su mogle pripasti po dvije. Djeca bi ih odmah razlamala i jela. Zašto? Zato što su naučila da je onima kojima ne bi zapalo da nađu novčić sljedovalo da izaberu još jednu gurabiju. Potom bi odlazili dalje, odgađajući užitak otkrivanja ima li šta u njoj.
Taj ugođaj sam namjerio priuštiti mojima s Bašče.
Ja sam, ujutro toga dana, već bio kod nene na Bajramu. Lijepo me dočekala kad sam opet halkom zakucao na njezina vrata.
– Neno, ovo su moji prijatelji s kojima provodim vrijeme na onoj Bašči blizu moje kuće – kazao sam.
– Bajrambarećola! – zavikali su moji prijatelji.
– Ljubi vas vaša nena. Allahraziola. I, pričekajte malo, da vas darujem.
Pojavila se s tepsijom gurabija. Moji s Bašče nisu znali tajnu neninih gurabija pa sam požurio da ih odobrovoljim:
– Ovo su gurabije koje se odmah jedu – kazao sam, uzeo jednu i prelomio je.
Unutra se ukazala žuta, poput dukata sjajteća dvobanka.
– Sad i vi uzmite. I vas čeka slično iznenađenje.
Dječije ruke požurile su prema tepsiji.
– I još po jednu. Moja nena daruje po dvije gurabije! – važno sam dodao.
Djeca su uzimala, ponovo izgovarajući „Bajrambarećola“, sada ljubeći nenu Zvorničku u ruku i prinoseću je svome čelu. Takav je bio običaj kad se čestita najbližim.
Ispostavilo se da jedino Hasko u jednoj gurabiji nije našao novčić. Požurio sam ga umiriti:
– E, takvome sljeduje da probere još jednu! Ili ćeš tako ili da ti ja dam ovu razlomljenu s dvobankom?
Hasko je pošao rukom prema tepsiji. Onda je promijenio pravac ruke prema meni. Pa prema tepsiji...
– Slobodno ti izaberi – kazala je nena.
Hasko je prelomio sa sobom:
– Ja bih ovu s dvobankom.
Na prijedlog muftije Pašo -ef Fetića na početku vjeroučne 2017/ 18. godine održan je u utorak, 26. septembra seminar koji je tretirao pitanja stanja i perspektive mektebske nastave. Domaćin seminara bio je Džemat Kirchheim Teck, a učesnici imami Medžlisa Stuttgart.
Seminaru se odazvalo sedamnaest imama, a dva imama iz džemata Philippsburg i Reutlingen su iz opravdanih razloga bila izostala. Interes imama ze teme vjerskog poučavanja stalno je prisutan i mnogi su sadržaje izlaganja brižno zapisivali u svoje bilježnice.
Nakon selama i dobrodošlice od strane domaćina prvi referent bio je Ishak ef Alešević na temu: Unapređenje mektebske nastave. U svom referatu osvrnuo se na ljudske i materijalno - tehničke faktore koji utječu na vjeroučni rad u našim mektebima, istakavši da je od presudnog značaja ljudski faktor konstatirajući da je važnost mekteba nedovoljno istaknuta kod roditelja, u džematu i džematskoj upravi. Ovome se nadodaje i nedovoljno isticanje vjeroučnog i odgojnog rada imama i vjeroučitelja – muallima kroz hutbe, okrugle stolove, predavanja. Na sličan način i imamski i mualimski rad ostao je u sjenci i nije dovoljno istaknut kao presudan u formiranju mladih. Još uvijek o mektebu i vjeroučitelju – muallimu govori se jezikom kakav je vladao ranijih desetina godina, u periodu ateističkog socijalizma ex-Jugoslavije.
Delegacije palestinskih pokreta Fatah i Hamas od 9. oktobra u Kairo vode pregovore o pomirenju pod pokroviteljstvom egipatskih vlasti. „Cilj dijaloga u Kairu između Fataha i Hamasa je omogućiti vladi palestinskog jedinstva da u potpunosti preuzme nadležnosti u Pojasu Gazze“, izjavio je Osama al-Kavasimi, glasnogovornik pokreta Fatah, izvijestile su agencije ističući da je cilj ovog dijaloga, između ostalog, održavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora. „Mi u pokretu Fatah želimo postići vladavinu zakona u Gazzi, kao što je slučaj na Zapadnoj Obali“, izjavio je Al-Kavasimi dodajući da bi trebala postojati jedna vlast i jedan zakon na bazi jasnih nacionalnih odrednica.
UN upozorava: Nužno što prije riješiti status djece rođene na teritoriji pod kontrolom ISIL-a
Oktobar 23, 2017Djeca rođena na teritoriji pod kotrolom ISIL-a su djeca bez priznatih ličnih dokumenata. Rođeni su na teritoriji pod kontrolom ISIL-a što znači da tehnički nemaju domovinu. Oni koji su pobjegli od ISIL-a i danas žive u izbjegličkim kampovima unutar Iraka pokušavaju prijaviti svoju djecu kako bi dijete dobilo matični broji nailaze na velike probleme. Humanitarne organizacije upozoravaju da se situacija pogoršava, tj. da nailaze na sve veći broj civila koji nemaju validne lične dokumente. Norveško vijeće za izbjeglice je poslalo svoje aktiviste da pomognu u registriranji ove djece. May Hayda iz ovog vijeća ističe da u svakom kampu ima osoba koje, ili nemaju lične dokumente, ili imaju dokumente s kojima ne mogu dobiti neophodnu pomoć, kao i da predugo ostaju neregistrirani.
Visoki komesar za ljudska prava Iraka Masrur Asvad ističe da je iračka vlada obavezna da ovo riješi, jer se radi o iračkim građanima koji imaju svoja prava.
Šta Monografija novo donosi i da li je Biblioteka osposobljena da odgovori izazovima?
Oktobar 23, 2017U povodu obilježavanja velikog jubileja, 480 godina Gazi Husrev-begove biblioteke, ova naša najznačajnija bibliotečka ustanova štampala je svoju prvu Monografiju. Preporod je pitao direktora Gazi Husrev-begove biblioteke mr. Osmana Lavića šta Monografija novo donosi i da li je Biblioteka osposobljena da odgovori današnjim izazovima?
Mr. Osman Lavić odgovarajući na ovo pitanje je kazao: “Prvi natpisi o Gazi Husrev-begovoj biblioteci pojavili su se početkom dvadesetog stoljeća. Od tada do danas objavljeno je na desetine manjih ili većih radova, enciklopedijskih i leksikografskih natuknica, na različitim jezicima (turskom, arapskom, engleskom, i drugim), različitim povodima i s različitim ciljevima, što se može vidjeti i iz bibliografije radova o ovoj ustanovi koja je uvrštena u Monografiju. Težište ovih natpisa je bilo, najčešće, na pojedinim segmentima rukopisnog, arhivskog ili muzejskog blaga koje Biblioteka čuva u svojim fondovima. Rijetki su ili preskromni bili natpisi s ciljem da obuhvate gotovo polumilenijsko postojanje i rad Gazi Husrev-begove biblioteke. S druge strane, razvoj i aktivnosti Gazi Husrev-begove biblioteke u posljednjih pedesetak godina posebno su bili dinamični i raznovrsni i kada su bili medijski popraćeni, bilo je to na nivou novinskih natpisa, nesistematično i parcijalno. Sve su to bili razlozi koji su nas rukovodili da našoj javnosti, povodom 480 godina osnivanja i kontinuiranog rada Gazi Husrev-begove biblitoeke, priredimo Monografiju ove institucije.
- ističe u razgovoru za naš list dr. Vlado Azinović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu s kojim smo razgovarali o suočavanju i borbi našeg društva protiv ekstremizma, radikalizacije i terorizma, te o manipulaciji u političke svrhe koja ove pojave prati
Razgovarao: Mirnes Kovač
- Poštovani profesore Azinoviću, u posljednje vrijeme svjedoci smo sve učestalijih izjava koje Bosnu i Hercegovinu označavaju kao prijetnju za Evropu. Kako gledate na ovu priču?
Dr. Azinović: Ne vidim tu ništa novo. Ta vrsta narativa kojom se sugerira da je Bosna i Hercegovina konstantna prijetnja za regionalnu i europsku sigurnost provlači se još od kraja posljednjeg rata i možete je naći u desecima novinskih tekstova, istraživačkih studija i knjiga objavljenih u zadnjih dvadesetak godina. Uz ostalo, tu se navodi kako je BiH leglo terorista i odskočna daska, ranije za Al-Kaidu, danas za ISIL, prema Zapadu, kako je svaki teroristički napad u svijetu povezan s BiH, te tumači kako je genocid u Srebrenici 1995. godine zapravo bio preventivna akcija protiv islamističkog terorizma čiju je istinsku narav naivni Zapad prepoznao tek nakon napada na New York i Washington 11. septembra, 2001. godine. To je ponegdje, nažalost, i danas dominantan narativ. On je nekad posljedica neznanja i predrasuda, ali je često vrlo smišljen i sračunat za postizanje izravnih političkih i drugih ciljeva. Međutim, ove tvrdnje nisu nastale iz ničega jer je evidentno da je ovdje još tokom rata postavljen temelj za jedan ozbiljan identitetski i vrijednosni preustroj tradicionalne društvene matrice u koji je uloženo dosta napora, novca i osobnog angažmana znatnog broja ljudi, mahom stranaca, ali i domaćih. Taj napor dosad nije proizveo priželjkivani ishod i još je uvijek na margini, prvenstveno zato što se nije, kako se to kaže – uhvatio u narodu, ali je oko njega bilo ljudi s opasnim namjerama. Trag počinitelja nekoliko terorističkih napada u Bosni i Hercegovini više je ili manje jasno vodio upravo do tih krugova. Iz njih je u posljednje vrijeme poticano iseljavanje naših građana u Siriju i Irak.
Opasnost priželjkivanja terorizma
- Najdalje je otišla hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a hrvatski mediji su nedavno objavili kako se radi o brojci od 10 hiljada radikala u BiH koji su prijetnja Hrvatskoj. Koliko su ove prijetnje stvarne?
Dr. Azinović: Općenito, naš doživljaj sigurnosti svodi se na to osjećamo li se sigurnima i na čemu temeljimo taj osjećaj. Dakle, radi se uglavnom o percepciji i dojmu koji ovise od niza okolnosti, kako onih objektivnih tako i onih vrlo osobnih, subjektivnih. Zbog toga sam nekako skloniji o sigurnosti u BiH i prijetnji od terorizma razgovarati uz uvid u činjenice. A one sugeriraju kako se, prema različitim procjenama, u svijetu u 2016. godini dogodilo između 2.000 i 10.000 terorističkih napada, ovisno od toga tko ih je brojao i kako je definirao terorizam. Dakle, u prosjeku između 5 i 27 terorističkih napada dnevno, odnosno po jedan takav napad događao se svake 43 minute ili svakih 5 sati - ovisno od toga kojoj smo od ponuđenih procjena skloni više vjerovati. Prema statistici koju je ljetos objavila krovna europska agencija za policijsku koordinaciju Europol, u zemljama EU u 2016. godini su izvedena, planirana ili spriječena ukupno 142 teroristička napada. Od toga polovina u Velikoj Britaniji 76, u Francuskoj 23, Italiji 17, Španjolskoj 10, Njemačkoj 5, itd. U isto vrijeme u Bosni i Hercegovini, pa ni u regiji, nije registriran nijedan akt terorizma. Sama za sebe ova činjenica ne mora značiti ništa, ali je ipak indikativna i ne može se zanemariti. Zbog nje smo dovedeni u paradoksalnu situaciju. S obzirom na široko rasprostranjenu percepciju o opasnosti od terorizma u BiH s jedne strane, i potpuni izostanak njegove pojavnosti s druge, od nas se sad traži da objašnjavamo zašto u BiH nema terorizma. I to me brine. Naime, procjep između ove percepcije i objektivne stvarnosti na terenu postao je tako dubok da se bojim kako sve više raste potreba za nekim terorističkim napadom koji bi se dogodio ovdje ili u inozemstvu, a čiji bi počinitelj bio iz BiH. Postoji značajan broj faktora, domaćih i inozemnih, za koje bi takav događaj predstavljao vrlo priželjkivan ishod, a posebno u kontekstu hibridnog rata koji se vodi protiv BiH, a kako bi se, uz ostalo, zaustavila njena euroatlantska integracija. Nedavni događaji u Makedoniji i Crnoj Gori svjedoče da su sile koje vode taj rat i njihove proksi-snage u regiji spremne za blokadu tog procesa, ako treba, izazvati i građanski rat. Znamo li da su domaći počinitelji terorističkih napada u BiH do sada po pravilu bile osobe sklone kriminalu, ovisništvu ili su patile od nekog psihosocijalnog poremećaja, jasno je da bi se iz takve, u nas sve brojnije baze, nekoga moglo lako potaknuti da izvede takvo djelo. Na taj bi se način konačno, pa makar i inscenirano, percepcija koja se nastoji stvoriti uskladila s objektivnom stvarnošću. Strah me je da ima previše faktora koji ovdje priželjkuju upravo takav razvoj prilika.
Kako biste danas ocijenili općenito sigurnosno stanje u našem društvu? Posljednjih godinu i više nije bilo odlazaka za Siriju i Irak. Da li je time ovaj problem riješen?
Dr. Azinović: Ne mislim da su odlasci naših građana na ratišta u Siriju, Irak ili Ukrajinu ključna odrednica sigurnosnog stanja u zemlji. Na našu sigurnost utječe još niz možda i važnijih faktora. Ipak, u ovom slučaju, mogli bismo reći kako je ta vrsta sigurnosnog izazova stavljena pod kontrolu. Novih uspješnih odlazaka nema već drugu godinu zaredom. Povratak sa stranih ratišta je također kontroliran i u posljednje vrijeme minimalan, a unatoč dramatičnim najavama, nema opasnosti ni od nekog masovnog ili nekonotroliranog povratka stranih boraca preko teritorija BiH. Oko 70 naših ljudi je već poginulo u Siriji i Iraku, a takva bi sudbina mogla zadesiti i one koji su još uvijek tamo. U zatvorima je, bilo ili je još uvijek, dvadesetak ljudi koji su se vratili, a pretpostavljam da je većina povratnika pod nekom vrstom nadzora. Međutim, ne vjerujem da povratnici predstavljaju tako veliku opasnost kako se danas često tvrdi. Mislim da su neostvareni strani borci, oni koji su željeli, a nisu mogli ili smjeli otići na strana ratišta, potencijalno opasniji. Za povratnike se uglavnom zna gdje su, s kime su i kuda se kreću, dok za ove neostvarene i frustrirane najčešče i ne znamo tko su, ni kakve su im namjere. Istraživanja ukazuju da je među počiniteljima i planerima terorističkih napada izvednih ili pripremanih na Zapadu u posljednjih nekoliko godina bilo nešto manje od 18 posto povratnika iz Sirije i Iraka, a više od 80 posto tih ljudi bili su upravo neostvareni ratnici koji vrlo često nisu ni bili ‘’na radaru’’ policijskih agencija u matičnim zemljama.
Maglaj - Džematlije donirale 22 hiljade maraka svojim sugrađanima
Oktobar 23, 2017Humanitarni fond ,,Exit’’ osnovan je u aprilu 2016. godine pri džematu Jusuf-pašine džamije u Maglaju, u narodu poznata kao Kuršumlija. Fond je lokalnog karaktera, a osnovan s ciljem prikupljanja i podjele novčane pomoći bolesnim, starijim penzionerima i socijalno ugroženim porodicama s područja medžlisa/općine Maglaj. Novčana sredstva ili donacije prikupljaju se petkom poslije džuma-namaza ispred džamije Kuršumlije, a posjete ciljanim grupama se obavljaju redovno, svake sedmice shodno raspoloživim sredstvima i pristiglim zahtjevima, koji se razmatraju na sedmičnom sastanku Upravnog odbora fonda. Uzevši u obzir da članovi UO fonda imaju vlastita primanja i zaposlenja, humanitarne aktivnosti obavljaju potpuno volonterski i altruistički na ime zadovoljstva Gospodara svjetova, a što obuhvata rad bez dnevnica, putnih troškova ili sličnih prihoda od sredstava fonda.
S obzirom da se sredstva prikupljaju javno od džematlija, ali tome doprinose i drugi prijatelji fonda koji ne dolaze petkom na džumu, sve aktivnosti i izvještaji su javnog karaktera i prate ih javne objave na maglajskim portalima i televiziji.
-Iako su prikupljanja stalna i redovna, džematlije maglajske Kuršumlije i poslije sedamnaest mjeseci ne posustaju u neprestalnom finansiranju fonda, a iz kojeg je do sada isplaćeno 22.000 maraka spomenutim kategorijama ugroženih Maglajlija. Pored novčanih donacija u iznosu od 50,00 do 500,00 KM po jednoj osobi ili porodici, humanitarne akcije obuhvatile su i pakete pomoći za bolesne u Kantonalnoj bolnici Zenica, uplate cjelogodišnjeg doručka u školskoj kuhinji za učenike iz soc.ugroženih porodica, zatim jednokratna podrška za novorođenčad i slično.
,,Gdje ima svjetlosti, nema mraka. Gdje ima rada, ima i rezultata. Naravno, gdje ima iskrenosti, ima i svestrane podrške’’, ističu članovi fonda.
Novi broj Preporoda: Da li je trenutni položaj Srbije opasniji za BiH i Bošnjake nego devedesetih?
Oktobar 02, 2017U novom izdanju Preporoda od 1. oktobra čitajte:
Na hadž pet ili deset puta?
Septembar 23, 2017Pitanje: Molim Vas da nam odgovorite kakav je stav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u vezi sa sljedećim pitanjima:
1. Kakav je stav u vezi odlaska na hadž pojedinih osoba i po pet ili deset puta? Da li je to s islamskog stanovišta moralno u vremenu kada mnogi ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem?
2. Objavljeno je da ove godine iz Bosne i Hercegovine na hadž ide i osoba stara samo sedam mjeseci. Da li je to moguće?
3. Kako gledate na činjenicu da mnoge hadžije iz Bosne i Hercegovvine na hadž odlaze na račun javnih preduzeća u kojima su zaposlene. Kakav je stav Islamske zajednice po tom pitanju?
Odgovor: 1. Hadž je propisan (stroga vjerska dužnost) onome ko ispunjava uvjete jednom u životu, ali je dozvoljeno obaviti ga i više puta. Odlazak na hadž jedne osobe više puta je pravo vjernika koje Uzvišeni Allah nije ograničio, pa stoga Islamska zajednica niti bilo ko drugi to ne može trajno zabraniti. Islamska zajednica može apelirati na svoje članove i to čini, da nakon što ispune petu islamsku dužnost obavljanjem prvog hadža, sredstva koja bi potrošili na ponovni odlazak na hadž preusmjere u druge hajrate. Kada govorimo o ovom pitanju treba uzeti u obzir i činjenicu da ljudi nekada obavljaju hadž kao bedeli za svoje bolesne ili umrle članove porodice, pa tako izgleda da na hadž odlaze više puta. Islamska zajednica sugerira vjernicima da razmišljaju o prioritetima prilikom razmatranja ponovnog odlaska na hadž, ali odluku oni donose samostalno, jer je to njihova imovina koju su oni stekli i imaju pravo da je usmjere u dozvoljene svrhe prema vlastitoj želji.
2. Prilikom odlaska na hadž Ured za hadž i umru, u čijoj nadležnosti je organizovanje odlaska čini to prema propisima i pravilima država Bosne i Hercegovine i Saudijske Arabije. Očito da propisi dozvoljavaju putovanje djeteta sa roditeljima. Šerijat ne zabranjuje takvo putovanje, a odluku o tome donose roditelji.
3. Nismo upoznati sa činjenicom da mnoge hadžije odlaze na hadž na račun javnih preduzeća u kojima su zaposleni. Koliko mi znamo većina hadžija odlazak na hadž finansira svojim ličnim sredstvima, a za vrlo mali broj hadžija putovanje uplati neko drugi. Nekada su to pojedinci, udruženja ili organizacije, a nekada javna ili privatna preduzeća. O razlozima tih uplata i načinu odabira kandidata svaka organizacija/institucija/preduzeće odlučuje na osnovu svojih internih pravila, a Islamska zajednica o tome ne odlučuje. Kada je riječ o prihvatanju takve ponude od strane osobe kojoj se nudi odlazak na hadž, sa šerijatskog aspekta, ta ponuda se tretira kao poklon. Kao i svaki drugi poklon i on se može prihvatiti ili odbiti. Ukoliko osoba prihvati taj poklon i obavi hadž, njen hadž je ispravan, ako je izvršila sve propisane hadžske obrede. Ako je to prvi hadž koji obavlja u životu ispunila je petu islamsku dužnost, a Allah najbolje zna.