Preporod posthumno objavljuje priču koju nam je nedavno dostavio naš saradnik Isnam Taljić. Molimo Allaha, dž. š., da ga obaspe Svojim rahmetom, a njegovoj porodici podari sabur i pomoć u svim životnim prilikama.

Djeca kao djeca, na Bajram se znalo obilaziti i one koji nisu rodbina pa ni komšije. Nije to bilo radi sitnih para ili kolača. Više kao jedna od igara u koje smo se uživljavali. Ali, da su za to saznali roditelji, neki se ne bismo dobro proveli.

I ja sam jednom pristao uz grupu dječaka s Bašče u takvome pohodu. Doživljavao sam to bezazleno i naivno, kao što je znalo biti kad neko od nas na ulici nađe neku paru, papirnatu ili metalnu, pa onda dječurlija krenu ulicama pomno zagledajući ispred sebe ne bi li se ko i od njih tako opario.

Idući na vrata ne znam kome, nekome koga je neki od nas poznavao, zatrefili smo se u Zejdinom sokaku i prisustvovali nemilom događaju. Strmo ispred nas, troje-četvero djece kucalo je na kućna vrata. Otvorila im je žena. Prvo je promolila glavu i nešta im govorila. Očito, nije bilo dovoljno, pa je izišla i pokazivala im rukama da se udalje, da odu. Kad su se djeca domogla avlijskih vrata, ona je, na sav glas, da je čuju u komšiluku, zavikala s verande:

– Što ste meni došli na ovaj dan?! Meni dođite na 1. maj, kad je praznik rada! Ili na 29. novembar, kad je praznik naših radnih ljudi i građana! Tada mi dođite! Nemojte meni dolaziti na Bajram!

Kao i otjerana djeca, i mi smo se, iako samo nijemi posmatrači, osjećali neugodno. Posebno ja. Iz te kuće nekad je sa mnom u razred išao sin te žene. Ona je bila radnica u „Vezionici“, a njezin muž je radio u Fabrici stakla kao puhač. Neke članove njegove porodice ubili su četnici. Njima je, prije i poslije toga rata – kao veleposjednicima – u obje Jugoslavije oduzeto mnogo zemlje. Oni koji su preživjeli ili se nisu raselili, iskazali su odanost novim vlastima. Tako su i roditelji mog školskog napredovali u službi. Ona je dobila namještenje kao predradnica u tekstilnoj fabrici i dogurala do smjenovođe, kao prva žena na takvom položaju u našoj socijalističkoj komuni. On je postavljen za činovnika u kancelariji, zatim unaprijeđen u šefa računovodstva, da bi ga – kad je zafalilo podobnih kadrova po nacionalnom ključu – postavili za predsjednika Udruženja partizanskih boraca, iako je on bio dječak dok je bilo partizana. Na toj važnoj dužnosti dočekao je i ovaj Bajram, kad je njegova žena vatrenim parolama otjerala dječicu ispred vrata.

Niko iz naše mahale nije poticao iz porodice koja je u tom ratu pripadala neprijateljskim vojskama. Ali, nisu bili ni u prijateljskim. Niti su se u miru dodvoravali vlastima ili ih vlasti nisu odabrale za svoje uloge. Moj otac je držao svoj šnajderski dućan i doživljavao stalne udare na ostatke kapitalističkog načina privređivanja, sve dok ga nisu skroz razboljeli i učinili nesposobnim za krojenje i šivenje. Da bismo preživjeli, majka se morala zaposliti i uporedo nastaviti ratom prekinuto školovanje u večernjim školama za odrasle, potom putujući i na fakultetske ispite u Sarajevo. Otac trojice mojih prijatelja radio je u električnom preduzeću i zvali su ga Sahib Žica. Otac druge dvojice cijepao je karte na kapiji nogometnog igrališta „Turbine“. To je bio Maho Biletar, a kad se rodio bio je beg. Otac jednoga upravljao je konjskim kolima i nazivan Ramo Furman. Šesterici dječaka očevi su radili na građevini. I tako dalje. Samo je Šemsin otac imao jednog brata koji je poginuo u partizanima, ali i jednog koji je, u maju 1945. godine, uspio probjeći u Austriju, a odatle u Argentinu, tako da se to poništavalo i porodica se izdržala radom na svom nevelikom poljoprivrednom imanju.

U trenu mi je, u uskom i strmom Zejdinom sokaku, naumpalo da kuća moje nene nije daleko od te mahale u koju smo zabasali. Da bih popravio pokvareni dojam bajramskog ugođaja, odlučio sam svoje društvo odvesti neni na Bajram.

Ime joj je bilo Emina. Zvali su je Zvornička. Takav je bio običaj u širem kraju: tek dovedene nevjeste oslovljavaju se čudnom izvedenicom za ženski rod prisvojnog pridjeva mjesta iz kojeg su došle i to im ostane umjesto imena.

Moja nena je voljela djecu. Ispod kuće je imala veliki vrt s mnogo različitih voćki. Kako je koje voće prispijevalo za berbu, tako je pozivala djecu iz svoje mahale da sebi beru dok se ne najedu, a nama šta preostane. Zimi bi, jednim danom u svakom mjesecu, dijelila djeci suhe šljive filovane orasima, drugi put suhe kruške, a treći mjesec svakome po lončić poseljenih raskuhanih zrna kukuruza. Za Bajrame se posebno pripremala. Očekivao sam da će to mojima s Bašče biti lijep doživljaj.

Nena je spremala posebne bajramske gurabije. Veoma slasne. Ne i velike. To je bilo zato što se djeca uz Bajram prezasite kolača i više vole da im se pokuči pokoja para. A sve gurabije, pogotovo njezine, mogle su dugo, i po mjesec, odstajati a da samo dobiju na ukusu. Ali, gurabije moje nene bile bi pojedene odmah. To je bilo zato što je djecu iznenađenje čekalo u njihovom punjenju.

Danima uoči Bajrama nena je usitnjavala papirnate novčanice u metalne. Dinare i dvodinarke nije uzimala u obzir. Samo bijele petodinarke i žute banke, dvobanke i pokoju petobanku. Kad bi nakupila sitnine koliko do upola šerpe, prelila bi ih vrelom vodom, u to nasula lug i pustila da se satima otkuhava na šporetu „fijakeru“, pa bi ih opet preprala ključalom vodom. Sjajtile bi kao da su ispod čekića. Onda bi zamijesila gurabije i u svaku stavljala po jedan novčić. Posebno je pekla, u znatno manjem broju, gurabije „bez ičeg“, one u kojima nije bilo „dodatnog sadržaja“. Poslije bi izmiješala obje vrsta gurabija tako da ni ona nije mogla znati u kojima su metalne pare.

Na tepsiji je iznosila gurabije djeci koja bi joj došla na vrata u danima Bajrama. Pa da proberu koje će uzeti. Svakome su mogle pripasti po dvije. Djeca bi ih odmah razlamala i jela. Zašto? Zato što su naučila da je onima kojima ne bi zapalo da nađu novčić sljedovalo da izaberu još jednu gurabiju. Potom bi odlazili dalje, odgađajući užitak otkrivanja ima li šta u njoj.

Taj ugođaj sam namjerio priuštiti mojima s Bašče.

Ja sam, ujutro toga dana, već bio kod nene na Bajramu. Lijepo me dočekala kad sam opet halkom zakucao na njezina vrata.

– Neno, ovo su moji prijatelji s kojima provodim vrijeme na onoj Bašči blizu moje kuće – kazao sam.

– Bajrambarećola! – zavikali su moji prijatelji.

– Ljubi vas vaša nena. Allahraziola. I, pričekajte malo, da vas darujem.

Pojavila se s tepsijom gurabija. Moji s Bašče nisu znali tajnu neninih gurabija pa sam požurio da ih odobrovoljim:

– Ovo su gurabije koje se odmah jedu – kazao sam, uzeo jednu i prelomio je.

Unutra se ukazala žuta, poput dukata sjajteća dvobanka.

– Sad i vi uzmite. I vas čeka slično iznenađenje.

Dječije ruke požurile su prema tepsiji.

– I još po jednu. Moja nena daruje po dvije gurabije! – važno sam dodao.

Djeca su uzimala, ponovo izgovarajući „Bajrambarećola“, sada ljubeći nenu Zvorničku u ruku i prinoseću je svome čelu. Takav je bio običaj kad se čestita najbližim.

Ispostavilo se da jedino Hasko u jednoj gurabiji nije našao novčić. Požurio sam ga umiriti:

– E, takvome sljeduje da probere još jednu! Ili ćeš tako ili da ti ja dam ovu razlomljenu s dvobankom?

Hasko je pošao rukom prema tepsiji. Onda je promijenio pravac ruke prema meni. Pa prema tepsiji...

– Slobodno ti izaberi – kazala je nena.

Hasko je prelomio sa sobom:

– Ja bih ovu s dvobankom.