I Isnam Taljić je bio primoran, kao i mnogi drugi bosanski pisci, da svoj spisateljski svijet zatvori u jednu gotovo pa autističnu ljuspu i da u tom prividnom prostoru prepoznate spisateljske slobode ispisuje svoje prostrane proze i, u isto vrijeme, bori se za golu životnu egzisten-ciju...

Smrt čovjeka je kao pad moćne države”, kaže u svojoj pjesmi “Pad” veliki poljski pjesnik Czeslaw Milosz. Čovjekovom smrću nestaju i “borbene armije, vođe i povorke, i luke bogate...” A kad s Ovoga svijeta ode pisac, kad ode čovjek koji u maternjem jeziku nastoji doprinijeti čuvanju svijesti o vlastitom životnom prostoru, identitetu, jeziku, ubaštinjenom vremenu, onda se ugase i cijeli svjetovi; ti svjetovi ostanu živjeti samo do onoga doba koliko ih, kasnije, uspiju prepoznati marljivi tragači u piščevu književnom djelu... Isnam Taljić (1954.-2017.) otišao je na Onaj svijet iznenada kao što su nas i mnogi drugi bosanski pisci napustili odjednom, preko noći, u iznenadnom udaru jedne teške vijesti, i ostavili nas nepripremljenima, ostavljenima, rastuženima. Taljićevi svjetovi, od onih koji su oblikovani u njegovoj rodnoj Vlasenici, Sarajevu, ili u muhadžirstvima u Ljubljani te, jedno vrijeme, u Bihaću, bili su sigurno među najslojevitijim životnim i spisateljskim iskustvima koje je jedan pisac bosanskoga jezika mogao imati. Malo se gdje kao baš u njegovoj književničkoj sudbini toliko oporo ne ogleda odnos bosanskoga društva, bosanske politike, bosanske hipokrizičnosti prema bosanskom piscu i vlastitoj kulturnoj tradiciji. I Isnam Taljić je bio primoran, kao i mnogi drugi bosanski autori, da svoj spisateljski svijet zatvori u jednu gotovo pa autističnu ljuspu i da u tom prividnom prostoru prepoznate spisateljske slobode ispisuje svoje prostrane proze i, u isto vrijeme, bori se za golu životnu egzistenciju.

Dobro se sjećam jedne decembarske večeri devedesete godine prošlog stoljeća kad je u Cerskoj bila organizirana književna večer, a na njoj bijahu Isnam Taljić, Selim Arnaut, Džemaludin Latić, Nusret Omerika, Bajro Perva, Salko Čevra, ne mogu se sjetiti je li još neko bio, i ja sam, naravno, sudjelovao na toj književnoj večeri koju je organizirala Islamska zajednica i imam Bego Selimović lično, i tad sam prvi put bio u prilici bliže upoznati već poznatoga i afirmiranoga bosanskohercegovačkog prozaistu Isnama Taljića. Do tog je vremena Isnam već objavio romane Progonjenik i bogorodica (1984.) i Sezonac (1988.), knjige pripovijedaka Noć bez zore (1985.) i Drvored srebrenih nevjesta (1989.) te knjigu novinskih reportaža Čovjek koji popravlja vrijeme (1985.). Književni kritičari  su odmah primijetili da Taljić svojim pripovijedačkim darom unosi osjetnu svježinu u bosanskohercegovački pripovijedački prostor i uspješno nastavlja spisateljsku tradiciju jednoga drugog velikog pisca Vlaseničanina – Derviša Sušića... Bila je to, doduše, večer koja je više bila tekućepolitički negoli književnopromotivno “pozicionirana”; bosanske avlije i tarabe već su naveliko bile opkružene deseteračkim guslarskim vranama graktalicama, dok je, s druge strane, polagana ustreptala nada u pokrenute postkomunističke demokratske procese diljem jugoslavenske državne zajednice, pa je, uz pokoji izgovoreni stih, ili prozni odlomak, govoreno o budućim bosanskohercegovačkim društvenopolitičkim raspućima i izazovima. Taljiću sam tu večer rekao da sam čitao njegove knjige pripovijedaka, bilo mu je drago to čuti, a romani, rekao sam, mogu sačekati. Iz Cerske i Vlasenice vratili smo kroz takvu gustu maglu da sam, baš ja, neko vrijeme koračao ispred auta i tako ukazivao Bajri, u čiji auto bijasmo natrpani, u kojemu pravcu treba uvarisati volanom.

Dva, ili tri puta sam, u vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), dolazio u Ljubljanu, dolazio sam u redakciju sedmičnika Ljiljan, gdje sam objavljivao svoje sarajevske tekstove i bio član uredničkog kolegija. U redakciji Ljiljana se poslom skrasio i Isnam. U ovom je sedmičniku, koliko znam, radio sve do njegova umiranja. Kao sad da ga gledam kako pažljivo i strpljivo lektorira pristigle tekstove. Rečenicu po rečenicu. Kako je bio dosta zimogrizan, utopljavao se više negoli treba. Kapa je često bila neizostavni dio njegove dnevne garderobe. Mnogo je pušio i, nevjerovatno koliko, pio coca-colu. Dosta smo razgovarali u tih nekoliko dana koliko bih ja proboravio u slovenskoj prijestolnici, prisjećali bismo se i one uočiratne književne večeri u Cerskoj. U tim je godinama vruće bilo standardiziranje bosanskoga jezika, u Sarajevu sam bio član Komisije za pravopis, predsjedavao je Alija Isaković, i ne bismo se uvijek Isnam i ja složili u ponekim jezičkim pitanjima, meni bi često zasmetala nepotrebna orijentalizacija u izboru pojedinih bosanskih leksičkih mogućnosti, Isnam je, međutim, baš u tome prepoznavao važnu leksikološku “odjelitost” od nekadašnjega konstrukta “srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik”. I kad se ne bismo slagali, jesmo se međusobno uvažavali. Za svakog je pisca njegov maternji jezik najpouzdaniji prostor književnostvaralačke i svagdanje komunikacijske slobode, piščevo je da u jeziku odabere ono što mu najviše odgovara. Više smo se puta, u vremenima nakon Daytona, zatekli na zajedničkim književnim večerima. U prepunoj sali Doma Armije, i ja sam sudjelovao u prvoj promociji njegova ponajvažnijeg i najprevođenijeg književnog ostvarenja: Roman o Srebrenici (1998.).

U posljednje vrijeme rjeđe bismo se uspjeli sresti. Nekoliko puta u redakciji Preporoda. Uz njeg bi redovno skakutala kćerkica Džehva. Svaki put bih uvidio da  je Isnam sve načetijega zdravlja. Nije volio o tome da mnogo priča. Žalio se i da ne može tipkati, bole ga vrhovi prstiju. Ipak je uspijevao pisati, i objavljivati, koliko god se posljednjih godina bio povukao u neku svoju samozatajnu ljudsku i književnostvaralačku ljuspu. Trebalo je da se ove godine, početkom augusta, sretnemo u Petnjici, u Sandžaku, na tamošnjoj kulturnoj smotri, ali nije bilo suđeno. Obradovalo me je što je u ovogodišnjem programu bilo i predstavljanje Taljićeva bogatoga književnog djela.

Mnogi koji su žalili Isnamov odlazak na Onaj svijet prvo što su primijetili jest odnos ove i ovakve društvene zajednice prema književnosti i književnicima. Pa i prema Isnamu Taljiću. Jedan od takvih bio je i prijateljski hommage Isnamu od strane njegova i moga prijatelja Fahrudina Sinanovića. Književnička udruženja, čiji smo, kao, članovi, postoje samo da bi funkcionirala kao budžetska nevolja u općoj “strategiji” zabrinjavajućega društvenoga haosa. Piscu se više odmaže negoli pomaže. Sitni politikanti i osioni tajkuni ubiše i ovo malo duše koliko je još u Bosni ostalo! Sarajevski i drugi bh. mediji, i oni koji su otužni naciostranački bilteni, i oni koji su nešto kao samoizgubljeni pseudograđanski mutljikavci, gotovo pa insistiraju na kontinuiranom teroru unutarbosanskih paralelnih svjetova. Postoji samo ili-ili, sve drugo je ili neprijateljsko ili izdajničko. Bosnu i Bosance sluđuje teror ideoloških komparativa!

Taljićeve proze otvaraju bogate svjetove različitih književnostvaralačkih zainteresiranosti jednoga vrlo ozbiljnog i kreatitvnog pisca. On je u svojim pričama i romanima uspio pronaći povezujuću sudbinsku nit tragedije Bosne, izražene prvenstveno u srebreničkom genocidu, s Andaluzijom, pa i s vremenom Poslanika islama, i s dobom kad je osmanski osvajač Mehmed Fatih projahao Bosnom, sve se to u Taljićevim prozama ugrađuje u jedinstveni književnotvorni mozaik kojemu, motivski, nema ravna u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji. Volio je Bosnu, bio zabrinut za narod kojem pripada, trudio se razumjeti vrijeme u kojem je spisateljski svjedočio na način da ovo ovdašnje vrijeme poveže u svojim prozama s drugim važnim vremenima iz nacionalne duhovne i kulturne baštine Bošnjaka. Vjerujem da bi bilo zanimljivo da se upravo iz aspekta književnostvaralačke identitarne psihologije pročitaju mnogi savremeni bosanskohercegovački autori, kojima je, svojim književnim temama, pripadao i autor romana Put iz Mekke (2001.), Opet ćemo se sresti ispod crvene jabuke (Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni, 2012.), Tajna knjiga Endelusa (2013.), Božiji Poslanik iz Mekke (2014.), itd., itd., od kojih su mnogi romani doživjeli više bosanskih izdanja i bili prevedeni na mnoge svjetske jezike. Važno je, međutim, istaknuti da je u Taljićevu slučaju naglašenijā njegova nježnost prema islamskoj tradiciji i iskrenom bosanskom patriotizmu uvijek bivala podignuta na što primjereniji književnoestetski nivo. U tome književnost i jest umjetnost, u protivnom je ideologija i tekući pseudoknjiževnični populizam.

Iza svakog značajnog pisca ostaju njegova ostvarena djela, ostaju postojeći i budući čitaoci. Ali da bi književna djela uspjela produžiti ovozemaljski život svoga autora, ipak je nužna odgovarajuća književnokritička valorizacija. U Bosni je vrjednovanje nečijega spisateljskoga opusa nažalost u sve zamagljenijem i zapuštenijem stanju. Odavno ne postoji neki bosanski institut za književnost. Institut za književnost ubijen je u godinama agresije i rata. Dokusurili su ga Bošnjaci. Proučavanje svakog pisca svedeno je na slučajnosti i pojedinačne književnotragalačke entuzijazme. Dodatna je nevolja što pitanje književnosti i pitanje proučavanja književne tradicije u Bosni odavno je prestao biti ikoji “problem”. Mnogi bošnjački intelektualci postali su u postdejtonskim socijalno-naciokratskim zavrzlamama autistični konformisti. I Islamska zajednica puna je takvih konformista. Osim ako se ne iscrpljuju u međusobnim prinadležničkim nesporazumima. Bosanski pisci kao da postoje jedino da bi ih se nakon iznenadnih smrti neko vrijeme ožalijevalo, da bi se i zaplakalo nad njihovom teškom i nezasluženom životnom egzistencijom, pa će, već sutradan, Bošnjaci se nanovo uhvatiti patetičnih fraza šta sve dušmani, od vremena Ćatića pa do našega doba, učiniše dobrim bosanskim književnicima, bez imalo osjećaja da su upravo Bošnjaci i bošnjačka politika, ovakvim ustrajnim nipodaštavajućim odnosom, najveći dušmani i književnosti na bosanskom jeziku i vlastitoj nacionalnoj književnoj tradiciji. Samo ozbiljne društvene zajednice znaju da su književni stvaraoci veoma važni fundamenti u identitetnoj organiziranosti svake države i svakog društva. Ko će to i kad objasniti bošnjačkim balvanima u politici? Zato se i moglo dogoditi da na dženazu Isnama Taljića, 14. oktobra 2017. godine, ne dođe niko od “uticajnijih” bošnjačkih glava.

Neću pogriješiti kad kažem da je i Isnam Taljić jedan od onih savremenih pisaca u Bošnjaka koji je, skrajnut, bez mogućnosti da imadne neki stalni posao i redovna primanja, prosto sagorio u svojoj književničkoj misiji. Otišao je s Ovoga svijeta kao još jedna žrtva tekuće društvenopolitičke tranzicije na bosanski, samoubistveni način.

Rahmet mu dobroj i strpljivoj duši!