Mekka - Jedan od najskupljih svjetskih nogometaš Paul Labile Pogba podijelio je putem društvenih mreža fotografiju sa umre uoči Bajrama.
Ovaj poznati francuski nogometaš gvinejskog porijekla je uz svoju fotografiju snimljenu ispred Ka’be u Mekki napisao:“Najljepše što sam vidio u životu“.
Pogba je postao najskuplji nogometaš u povijesti prošlog ljeta nakon što je Manchester United platio Juventusu 89 miliona funti (114 miliona dolara), koji je u Evropskoj ligi pobijedio Ajax u finalu u Stockholmu.
Nakon kraja sezone podijelio je kratki videozapis o sebi s peharom, poručivši da je “na putu” da ibadeti.
Agencije izvještavaju da je Pogba obavio umru prije hadža koji namjerava obaviti ove godine.
Šejh Dubaija i premijer Ujedinjenih Arapskih Emirata Muhammed bin Rašid Ali Mektum se odazvao pozivu na pomoć stanovnika gradića u pokrajini Cornwall na jugozapadu Engleske za kupovinu zgrade metodističke crkve.
Stanovnici su poruku šejhu Ali Mektumu poslali e-mailom uz napomenu da bi zgradu crkve koristili nakon obnove kao Dom kulture, prenosi list Cornwell Live.
Richard Mickey, jedan od stanovnika sela i predsjednik Udruženja stanovnika Cornwall, je javno objavio ovu vijest sa zahvalom šejhu Ali Mektumu.
Do ideje da se obrate šejhu je došao stanovnik Las Valerie, kako je kazao, iz očaja nakon što nisu uspjeli ni kod koga drugog prikupiti potrebna sredstva.
S povodom: Mirsad Bećirović, direktor Centra za humanitarni rad Hajrat pri Mešihatu IZ u Srbiji
Hajrat nije vezan samo za vakufske kuhinje. Između ostalog, ljudima koji nisu u mogućnosti sami to uraditi podižu nove ili restauriraju postojeće kuće. Trenutno u Sandžaku Hajrat gradi 8 kuća, a pomaže gradnju jedne kuće u Vitomirici na Kosovu.
S direktorom Hajrata Mirsadom ef. Bećirovićem razgovarali smo po zajedničkom obilasku gradova na području Sandžaka, gdje ovaj centar za humanitarni rad pri Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji pomaže onima kojima je to najpotrebnije, od hrane i odjeće sve do podizanja nove ili restauracije postojeće kuće. Kako o ovoj humanitarnoj organizaciji u Sandžaku nemamo puno informacija, to smo direktora Bećirovića, najprije, zamolili da nam kaže koju riječ o Hajratu, kada i kojim povodom je osnovan?
Mirsad Bećirović: Humanitarni rad ovdje je i ranije postojao, ali sa manjim obimom poslova koji su se mahom odnosili na aktivnosti u Novom Pazaru. Međutim, od 2009. godine, kada se formirao Centar za humanitarni rad Hajrat, njegova svrha dobija na širini, te se usmjerava na pomoć ugroženom stanovništvu kako u Sandžaku tako i u Vojvodini, Beogradu, Preševu, pa i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Uglavnom, sada imamo širu lepezu našeg rada. No, najbitnija aktivnost tiče se rada vakufskih kuhinja koje postoje već sedam i po godina. I to u svim sandžačkim gradovima, a u njima se svakog dana hrani oko 2.500 ljudi.
Zasigurno se s obzirom na ekonomsku situaciju i povećanjem vaših aktivnosti povećava i broj korisnika?
Mirsad Bećirović: Naravno. Najprije je u Novom Pazaru taj broj iznosio pedesetak korisnika, da bi se počeo povećavati u zavisnosti od situacije. Što je ta sitacija bila teža ljudi su sve više dolazili u naše kuhinje. Tako da ta brojka zasada iznosi 2.500 ljudi. U našim kuhinjama se, treba reći, hrane i Bošnjaci, i pravoslavci i Romi i drugi. Glad i neimaština ne pita ko je ko.
Zaposlenici u Islamskoj zajednici 1 % od svojih plaća izdvajaju za rad Hajrata
A, ko sve pomaže u vašem radu?
Mirsad Bećirović: Što se tiče finansiranja svi uposlenici u Islamskoj zajednici su dužni ili obavezni da 1 % od svojih plata izdvajaju za rad Hajrata. Tu su još prihodi od sadekatu-l-fitra i zekata koji se izdvajaju u toku ramazana. U svim džamijama se svakog trećeg u mjesecu postavlja sergija za potrebe vakufske kuhinje. Međutim, to nije dovoljno, pa nam pomoć iz dijaspore dobro dođe. Jer, ovdje u Sandžaku su se ljudi dosta iscrpili. Nažalost, fabrike umjesto da se otvaraju, one se zatvaraju. Ljudi ostaju bez posla. I, dosta omladine ide iz Sandžaka. Recimo samo da je u posljednja dva do tri mjeseca otišlo preko 10.000 ljudi iz Sandžaka.
Nailazite li na podršku države Srbije?
Mirsad Bećirović: Te podrške nismo imali do sada, a da li ćemo je imati to ćemo vidjeti. Ujedno, teško je očekivati nešto od nekoga ko nije imao ni prijateljske, a ni ljudske namjere da pomogne. Dolaskom muftije Zukorlića u državni Parlament nadamo se da će se stanje poboljšati u tom smislu.
Žrtve seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji su te koje su nam omogućile pronalaženje boljeg puta ka utvrđivanju odgovornosti. Njihova nas je hrabrost najviše podstaknula da i dalje unapređujemo svoje strategije. Odlučivši se da iznesu istinu, da učestvuju u sudskim procesima i suoče se sa svojim mučiteljima, te žrtve pokazale su snagu koja se ni sa čim ne da usporediti“, rečeno je na promociji knjige „Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti MKSJ“ u kojoj je dat sažetak 24 godine rada Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) na utvrđivanju odgovornosti za zločine seksualnog nasilja počinjene tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Urednici knjige su glavni tužilac MKSJ/MMKS, Serge Brammertz i zamjenica tužioca MKSJ, Mihcaelle Jarvis. Promociju je priredio Ured glavnog tužioca MKSJ sa Outreach programom MKSJ-a u Sarajevu 22. juna kao popratni sadržaj konferencije Dijalozi o naslijeđu MKSJ.
Promotori knjige su bili glavni tužilac Serge Brammertz, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore, presjednik Međunarodnog udruženja tužilaca (IAP) Gerhard Jarosch i zamjenica tužioca Michelle Jarvis.
MKSJ utemeljio pravni okviri o zločinima seksualnog nasilja
„1993. godine međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet“, podsjećaju tužioci u ovoj knjizi uz navođenje mnogobrojnih izazova sa kojima su se susretali i susreću pri dokazivanju zločina seksualnog nasilja u sukobu. „Tužilaštvo je pomoglo da se otvori put novom shvaćanju odgovornosti za seksualno nasilje u sukobima. Na MKSJ (u javnosti poznatijeg kao Haški tribunal) utemeljeni su pravni okviri kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja počinjenog u sukobima“, navodi se u knjizi uz napomenu da su svjedočenja žrtava seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji omogućila pronalaženje boljeg puta u utvrđivanju odgovornosti za ove zločine što je imalo dalekosežan učinak. „Ne samo da su odigrale ključnu ulogu u radu obavljenom u MKSJ, nego su i pomogle u iskoraku prema cjelovitijem i globalno integriranom pristupu seksualnom nasilju u sukobu“, ističu urednici, te podcrtaju da su u radu na ovim slučajevima stečene brojne spoznaje koje se mogu prenijeti tužiocima u nacionalnim sudovima diljem svijeta koji rade na predmetima seksualnog nasilja, kako onima koji su povezani sa sukobima, tako i onima koji se tiču mirnodopskih uslova.
Zahvaljujući tome seksualno nasilje je pred MKSJ u najvećem broju predmeta tretirano kao zločin progona koji potpada pod zločine protiv čovječnosti, posebno kada je riječ o predmetima koji uključuju vođe. Također, seksualno nasilje se u MKSJ tereti i kao genocid u slučajevima kada je dio „smišljenog nametanja pripadnicima zaštićene grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja“, što predstavlja veliki doprinos u međunarodnom pravu.
Preporod ima zadovoljstvo predstaviti u originalu i prijevodu na bosanski i arapski jezik pjesmu znamenitog francuskog i svjetskog književnog klasika Viktora Igoa, posvećenu Muhammedu, a. s. Pjesma je nastala 15. januara 1858. godine, a prilikom valorizacije Igoova književnog djela na ovim prostorima pjesma je ostala potpuno neprimjećena i zanemarena. Akademik Enes Karić, uz uvodni tekst, pripremio je original i prijevode pjesme. Prijevod na bosanski se prvi put pojavljuje i urađen je za ovaj prilog.
Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (poglavito romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u Les Orientales (“Istočnjaci“, odnosno “Istočnjačke pjesme“, “Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu La Légende des siècles (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe.
Zbirka Les Orientales pojavila se 1829. godine, dok se zbirka La Légende des siècles pojavila negdje u periodu od 1855. do 1876. godine, u četiri sveska. Za nas je ovom prilikom zanimljivo njegovo djelo Legenda vjekova. Naime, “grandiozni poduhvat Legenda vjekova zamišljena je kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva.“ U Legendi vjekova Victor Hugo je 15. januara 1858. godine spjevao pa potom objavio svoju veliku pjesmu o Muhammedu, a.s. (“Nova hidžretska godina“ - L’an neuf de l’Hégire) o kojoj ćemo ovdje dati nekoliko informacija (a dobrotom “Preporoda“ ovu slavnu poemu objavljujemo na francuskom originalu, zatim u bosanskom prijevodu iz pera profesorice Sabine Berberović, te u arapskom prijevodu).
Napominjemo da se naslov ove Hugoove pjesme (L’an neuf de l’Hégire) u različitim tekstovima različito prevodi. Ima prevoditelja koji smatraju da se umjesto “Nova hidžretska godina“ francuska sintagma “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Godina deveta po Hidžri“, ili čak kao “Devet hidžretskih godina“ (Hijri Nine Years), kako stoji u djelu “Victor Hugo’s Eastern View“ od Asgara Zeynalova. Ne sporeći da su ovi različiti načini prevođenja ovoga naslova i mogući i ispravni, u priređivanju ove velike poeme Victora Hugoa za njezino objavljivanje mi smo se opredijelili za to da francusku sintagmu “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Nova hidžretska godina“. Naime, njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a. s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje “novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a. s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme.
VICTOR HUGO
NOVA HIDŽRETSKA GODINA
Kao da je slutio da mu se čas bliži,
nikome više nije zamjerao;
Hodao je pozdravljajući prolaznike;
Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade
tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi;
Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju,
sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio.
Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi,
Vremena prošla, doba pradavno.
Čelo mu bješe visoko, lice carsko,
Obrva glatka, oko duboko i hitro,
Vrat poput grla srebrne amfore,
Izgled Nuha koji zna tajnu potopa.
Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj
puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče,
slušao bi šutke i govorio posljednji.
Na ustima mu je uvijek molitva bila;
Jeo je malo, stišćući trbuh kamenom;
Svoje je ovce sam muzao;
Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio.
Postio je duže od drugih u dane posta,
iako je gubio snagu i više nije bio mlad.
U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati.
Pročita opet Kur’ān svojom rukom ispisan,
pa Zejdovom sinu dade svoju zastavu,
i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori.
Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“
U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu
starog orla koji mora napustiti svoje nebo.
Pođe u džamiju po svom običaju,
oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi;
Sveta zastava se vihorila na vjetru.
Blijed, okrenuvši se ljudima, povika:
“Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje;
Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik.
Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam.
Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“
Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo,
svijet je u tvoju riječ povjerovao;
Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi,
i padoše tri kule Kisreve palače.“
On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju;
Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas
ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima
vrijeđa i grdi dok nisam umakao;
Ako sam nekog udario, neka me udari.“
I ćutke pruži svoj štap prolaznicima.
Neka starica, strižući ovcu
na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“
Činilo se kao da tužan prizor gleda,
u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me,
svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha;
Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik.
Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu.
Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost.
Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu.
Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok.
Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu.
Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro,
tek limun od poroka pocrnio;
Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio;
Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti,
a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno;
O čujte svi, u trenu bi me proždrli,
kad bi u tami samotnog lijesa
za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao.
Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake
Da bi ga opet crvi proždirali;
Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol,
prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let.
Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka,
Čas bijah uzvišen, čas ništavan,
a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje,
k’o pijesak i čatrnje u pustinji;
Al’ ipak bih, o vjernici!
krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka
koji bi čovjeka u tmine opet spustili;
U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke;
I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu,
borio protiv nekog koga vidio nisam;
Al’ život mi je najviše zbog ljudi krvario;
bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist,
a ja u sebi osjećah istinu,
i protiv njih se borih, ali bez gnjeva,
i u borbi sam uzvikivao: “Neka!
Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže.
Neka me svi tuku! Nek’ im je sve dopušteno!
I kad bi neprijatelji moji što me udaraju,
imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane,
kad bi me na tom uskom putu napali,
nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam
poslije četrdeset godina borbe,
do ruba groba dubokog stigao,
preda mnom Allah, svijet iza mene.
A vi koji ste me u toj kušnji slijedili,
kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija,
teško ste patili, ali ćete zoru ugledati.
Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće;
Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo
lavove po liticama Džebbel-Kronnega,
bisere po moru i zvijezde po tmini,
može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“
I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela.
Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće
na zidu koji razdvaja Raj od provalije,
previše crni za Boga, previše bijeli za zločin;
Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha
da ne bi zasluživao kaznu; nastojte,
dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti;
Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti
spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog,
onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo;
Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični;
Gore su čiste voćke u visokim krošnjama,
konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava,
kočije žustre s munjama umjesto osovina;
Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna,
u kućici od izdubljenog bisera obitava;
Džehennem čeka prokletnike; zla kob!
Imaće cipele od vatre od čije vreline
će im glava ključati poput kotla.
Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“
Zastade, puštajući ljude da nadu osjete.
Pa sporim korakom krenu opet i nastavi:
“O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas
da se sklonim u drugo prebivalište;
Zato požurite. Sad je vrijeme
da me razotkriju oni koji su me poznavali,
i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“
Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio.
Opra bradu na izvorima Abufleje.
Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati,
rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“
Ljudi su očima kao u golubice
gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu;
Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio,
mnogi ostadoše ne sklopivši oka,
noć na kamenu provedoše.
Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže:
“Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati,
Ti uzmi Knjigu i moli!“
Njegova žena Aiša bješe iza njega;
Slušao je kako je Ebu Bekr čitao,
i često tihim glasom dovršavao ajet;
I plakali su dok se tako molio.
Predveče se na vratima Melek Smrti
pojavi, tražeći dozvolu da uđe.
“Neka uđe.“ Pogled mu osvijetli
ista jasnoća kao na dan rođenja;
A melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“
- “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj,
uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije.
(Victor Hugo, 15. januar 1858.)
Prevela s francuskog: Sabina Berberović
Sedamdesetdevetogodišnji tuzlanski hadžija Edhem Smajić svoju priču za Preporod počinje rečenicom da je preko dvadeset ljudi, iz svoje šire porodice, kao i svojih prijatelja i poznanika, tokom svoga života uveo u islam. Posebno se kaže raduje što je jednu doktoricu uveo u islam.
- Jednoj sam doktorici kada sam odlazio na kontrolu u bolnicu rekao doktorice ko vam je dao da završite fakultet i postanete doktorica. Ona je šutjela, nije ništa odgovorila. Onda sam ja rekao, doktorice, vi to ne bi mogli završiti da vam Allah nije podario vid, sluh i pamet. Doktorice, kompletirajte se kao ličnost. Uđite u islam. Da budete i vjernica, kada ste ovako kvalitetan doktor koji liječi ljude. Sjećam se da sam otišao iz njene ordinacije u prvu vjersku knjižaru i uzeo joj ilmihal i sufaru. Onda sam se vratio doktorici u ordinaciju i rekao doktorice ovdje ćete naći sve o islamu. Što vam ne bude jasno vi mene pitajte kada vam dođem na kontrolu drugi put. Doktorica je sve to shvatila vrlo ozbiljno i počela klanjati. Posebno me raduje što je doktorica za dvije godine otišla i obavila hadž. Sretan sam zbog toga – emotivno priča hadžija Edhem.
Hadžija Edhem kazuje da nikada nije išao na silu kako bi ljudi ušli u islam, nego je prilazio ljudima polahko, slijedeći Poslanikov primjer.
- Kada vidim čovjeka kratko mu kažem koju riječ o islamu. Onda kada ga vidim naredni put opet mu dam do znanja sa nekoliko rečenica o značaju vjere u životu svakog čovjeka. I tako nekoliko puta dok se čovjek ne smekša – iskreno govori hadžija Edhem.
Hadžija Edhem priča da nikako ne može da shvati zbog čega su danas sve lošiji međuljudski odnosi. Smatra da takvo ponašanje ljudi nije dobro, i da takvo ponašanje nije vjersko.
Čuvati svoje kulturne i tradicijske vrijednosti
Preporod: Kad smo već kod toga, koliko su sami Bošnjaci držali i drže do sebe i svojih vrijednosti?
Pelidija: Bošnjaci nisu u početku imali svoje nacionalne i obrazovne institucije, a naročito u zadnje vrijeme u Titovoj Jugoslaviji. Jedina institucija koja je postojala kod Bošnjaka i muslimana bila je Islamska zajednica. Između dva svjetska rata imali smo kulturna društva, i Gajret, i Narodnu uzdanicu i druga udruženja, ali su ona bila prohrvatski i prosrpski orijentirani, a nikako ne probošnjački. Istina, to su bila promuslimanska društva ili isključivo muslimanska društva. Ali zbog nacionalne podijeljenosti čitav bošnjački korpus bio je tada podijeljen. I to je bio jedan od razloga. Drugo, nismo imali kadrova da bismo mogli da se bavimo time. Za to je Orijentalni institut odigrao veliku ulogu. Jedina institucija za koju možemo kazati da je bila značajna i da je dala veliki nemjerljiv doprinos je Orijentalni institut u Sarajevu sa svojim prvim saradnicima koji su tako 1950.godine kada je osnovan institut do sada dali ogroman doprinos, naročito, u proučavanju na svim poljima nauke osmanskog perioda. S druge strane, Islamska zajednica je isto tako dala veliki doprinos prije svega kada je u pitanju edukacija našeg svijeta kroz Takvim, a posebno kroz list Preporod. Od prvog broja 1970.godine pratim i čitam Preporod, a mogu reći i da sam u njemu od trećeg broja postao i saradnik. Bio sam za tu godinu i uvršten među najefikasnije saradnike. Dopustite mi da istaknem ovom prilikom da je ovo, ujedno, prvi intervju za Preporod čiji sam jedan od najrevnosnijih čitalaca.
Preporod: Da li sada kao narod držimo do svojih vrijednosti?
Pelidija: Mislim da su Bošnjaci u zadnje dvije do tri decenije napravili ogroman iskorak. Ono što je trebalo našim susjedima pa i drugim narodima stoljeća i stoljeća, mi smo u zadnje tri decenije postigli veliki uspjeh i mnogo toga nadoknadili. Vratili smo ime svome narodu, vratili smo jezik, a na polju proučavanja bliže i dalje prošlosti učinili smo nevjerovatno veliki napredak u tom smislu interesovanja, proučavanja, objavljivanja i publikovanja velikog broja studija, priloga, članaka, osvrta o našoj prošlosti i istaknutim ličnostima. No, jedino što nam, po meni nedostaje, jeste što se isključivo vežemo za prostor Bosne i Hercegovine. Naprimjer na prostorima Sandžaka, nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka, na teritoriji današnje Srbije i Crne Gore, pa možemo kazati Kosova, Hrvatske, dijelom Slovenije imali smo i imamo izvanredne značajne pojedince i čitave grupe koje u tim sredinama daju veliki doprinos nikada ne odričući se svoje uže domovine i pripadnosti. Nažalost, o tim ličnostima vrlo malo znamo. To nije samo politika kulturnih i naučnih institucija, nego i zvanična politika koja najviše utječe na takvo raspoloženje i ponašanje.
Preporod: Imamo primjere da naše komšije, susjedne zemlje, u veličanju svojih vrijednosti idu u krajnost pa veličaju čak i ratne zločince. Šta reći o njima i takvim vrijednostima?
Pelidija: Mislio sam, a tu sam se prevario u svojim razmišljanjima da će savremeno doba sredstvima komunikacije utjecati da romantičarski pristup historiji kao i mitološki pristup koji traje već stoljećima- ako ne nestati ono barem biti umanjen. Nažalost, u tome sam se prevario. Međutim, Bošnjaci trebaju da znaju, a za to se zalažem i to svojim studentima i prijateljima i kolegama uvijek govorim da trebamo isključivo zasnivati svoja pisanja i kazivanja na osnovu provjernih činjenica bez mitologije i mitomanije. Bošnjaci ali i drugim narodima to ne treba. Sve one koji se služe lažnim podacima ili veličaju zlikovce ili prosječne kreativce pa od njih čine genije prije ili poslije historijsko vrijeme će demantovati.
Za naš list povodom 25. godišnjice genocida u Prijedoru piše Sudbin Musić, svjedok genocida u ovom gradu i njegovoj okolini, a koji je nakon rata aktivni sudionik traganja za pravdom preživjelih logoraša i porodica žrtava genocida
Džamija Bosna u džematu Nova Zenica, Medžlis Zenica, svečano je otvorena 1. jula, a njenu izgradnju je finansirala porodica Avdić
O implikacijama vojnog poraza ISIL-a u Iraku i Siriji piše jedan od najboljih poznavalaca ove organizacije. “Još uvijek je dug put kojeg Irak i Sirija trebaju preći prije nego što valjano mognu ustvrditi da su porazili ovu grupu,” piše sirijski novinar i istraživač Hassan Hassan, autor knjige “ISIS: U srcu vojske terora” (Sarajevo, Buybook, 2015).