Safer Muminovic
Kada dobije potvrdan odgovor, Salih zove taksi, s kojim dolazi iz Potočara do Srebrenice i uzima Preporod. Uredno plaća 1.5 KM i onome ko mu preda Preporod on, Salih, obavezno pokloni najljepšu čokoladu i tako svaki put
Salih Suljić iz džemata Potočari, Medžlis IZ Srebrenica, je jedan od najredovnijih, ako ne i najredovniji čitalac lista Preporod uopšte. Salih sa posebnom pažnjom se brine o tome da svaki broj uredno dođe do njegovih ruku. Preporod u Medžlis IZ Srebrenica dolazi poštom, a budući da pošta iz Sarajeva često ide prvo u Banja Luku pa onda dalje se raspoređuje, nekad se desi da isporuka kasni i četiri pet dana. Salih svih tih dana zove na broj Medžlisa i raspituje se da li je stigao Preporod. Kada dobije potvrdan odgovor, Salih zove taksi, s kojim dolazi iz Potočara do Srebrenice i uzima Preporod. Uredno plaća 1.5 KM i onome ko mu preda Preporod on, Salih, obavezno pokloni najljepšu čokoladu i tako svaki put. U našem Medžlisu, često se jede čokolda od našeg uzoritog insana Saliha i sa radošću ga dočekujemo ne samo radi čokolade, nego radi lijepe riječi i osmjeha koje Salih uvijek sa nama rado podijeli. Zaista divan primjer ljubavi prema Prepordu, prema džamiji, prema Kur’anu, prema Islamskoj zajednici. Salih je jedan od najredovnijih džematlija u džamiji džemata Potočari u Gornjim Potočarima. Redovan je na teravijama, na mukabelama, na namazima. Salih je do sada 130 puta pročitao Kur’an na prevod. Sa čitanjem je počeo prije desetak godina. Insan za prijmer od kojeg drugi insani mogu očekivati samo dobro, to je naš dobri Salih kao što mu i samo ime kaže. Salih znači Dobri, zaista je takav naš Salih. Neka ga Allah poživi i uvede u dženetske bašče gdje će u društvu šehida Srebrenice uvati čitajući najljepša džennetska djela.
Vjera nije dogma - Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema
Juli 29, 2017Sretan sam ako sam uspio da ti objasnim da vjera nije dogma. Htio sam da u tebi probudim spoznaju da vjera može biti ono najbolje u tebi, dok dogma može biti ono najgore izvan tebe. U tome leži tajna tvoje duhovne sposobnosti ili tvoje moralne otpornosti, a to je da sačuvaš čistu vjere, koja se nalazi u dubini tvoje duše od zagađene dogme, koja se nalazi izvan ili iznad tvoje zdrave pameti.
Pogledaj u Mjesec, vidjet ćeš Božiju ljepotu; pogledaj u Sunce, vidjećeš Božiju moć; pogledaj sebe u ogledalu, vidjećeš najljepše biće na svijetu. No, bît tvoje ljepote nije u ljepoti tvoga tijela. Bît tvoje ljepote je u ljepoti tvoje duše, a ljepota tvoje duše je ljepota tvoje vjere, a ljepota tvoje vjere je ljepota tvoje ruke, a ljepota tvoje ruke je ljepota tvoga uma, a ljepota tvoga uma je sposobnost tvoga oka, koje može da gleda, ali tvoj um je taj koji može da vidi ljepotu i moć Svevišnjeg Boga. Onaj koji nije u stanju da dokuči dragulj vjere u dubini svoje duše, ne osjeća miris svoje duše od Božanskog Duha. Umjesto toga, on osjeća miris dima od dogmatske ideologije, koja zagađuje njegovu čistu dušu, koja onda zagađuje njegovu čistu prirodu (fitratallah). Upravo to, htio sam da te potaknem da tražiš dragulj čiste vjere u dubini svoje duše. Okreni se sebi! Zaviri u svoju dušu! Pogledaj šta u njoj imaš! Osjeti Duh Božanski što ti svijetli dušu! Dokuči dragulj čiste vjere! Razdvoji čistu vjeru od prljave dogme! Zamisli kada bi svi (tvoja braća po vjeri), osjećali isti miris duše od Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi na svijetu imali isti miris života? Zamisli kada bi sve duše bile spojene u jedan miris Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi otkrili dragulj čiste vjere u svojoj duši i u svome srcu? Onda bi cijeli svijet mirisao čistom vjerom u Jednoga Boga! Onda se ni jedna duše ne bi lijepila za prljavu dogmu ili ideologiju! Onda bi ljudsko srce osjećalo čistu vjeru; onda bi ljudski um spoznao čistu pravdu; onda bi ljudska ruka radila čisti posao; onda bi ljudski rod bio sretan; onda bi utopija bila stvarnost; onda bismo ti i ja bili neodvojivo zajedno; onda ti i ja ne bismo bili u strahu od podjela i ratova u našem Ummetu; onda bismo ti i ja bili sigurni u svom domu i domovini; onda bismo ti i ja znali da je naša Zajednica u sigurnim rukama! Pa zar to nije tako, pitaš? Nije tako, odgovaram! Zašto nije tako, pitaš? Odgovaram, nije tako zato što nam se dragulj čiste vjere u dubini naših duša izmiče iz ruku. Zato što već odavno ne umijemo da duboko zaronimo kako bismo taj dragulj čiste vjere u našim dušama sami dokučili. Kažem sami, jer se dragulj čiste vjere nalazi u našim dušama; mi ga sami moramo otkriti; mi ga sami moramo dotaknuti; mi ga sami moramo našom rukom uzeti i iznijeti u svijet da nam svijetli i osvjetljava naš zajednički životni put.
Pa zašto to ne uradimo? Zašto čekamo? Zašto ne zaronimo duboko pa da dokučimo dragulj čiste vjere u dubini naše duše? Ko nam u tome smeta? Ko nam zabranjuje? Zar nismo slobodni? Zar bosanska šehidska krv nije zalog naše slobode? Zar nismo otkrili naš dragulj čiste vjere nakon ideologije marksističkog ateizma? Ko nam ga sada otima? Zar nismo jaki da ga čuvamo? Zar ćemo da ga izgubimo? Sva ova pitanja su teška, ali ovih nekoliko zadnjih me najviše uznemirava.
Bojim se da na ta pitanja znam odgovor. Da, tako je. Mi nemamo strah samo od nepoznatog, već i od poznatog. Štaviše, ponekad ono što nam je poznato izaziva u nama više straha od onoga što nam je nepoznato. A poznato nam je zašto strahujemo od gubitka dragulja čiste vjere nakon što smo ga izvukli iz čeljusti ateizma. Bili smo tada najsretniji. Sjaj dragulja čiste vjere širio se posvuda. Vjerovali smo da nam ga niko više ne može zamračiti. Ali, sada vidimo da može. Sada vidimo da nam se dragulj čiste vjere prlja dogmom sujete, pakosti, ljubomore, zavisti, sebičnosti, licemjerja i isključivosti. Ne izvana, već iznutra. A to je ono što me najviše plaši zato što znam tačan odgovor na pitanje zašto nam se gubi dragulj čiste vjeri iz našeg srca, iz našeg uma i iz naše ruke.
Znam, ali ne umijem ništa da poduzmem da to spriječim. Znam, ali sam nemoćan da zaustavim mrak sujete, koji zamračuje sjaj dragulja naše čiste vjere. Znam, ali sam frustriran što ne smijem da govorim ono što stvarno mislim. Ne zbog ičije cenzure, već zbog samocenzure. A to stanje duha je najgore stanje duše. Bilo nam je lakše kad smo imali Marksa. On je bio kriv što nismo mogli imati dragulj čiste vjere, koji se nalazio u našoj duši i u našem srcu. Sada kad smo dragulj našli u dubini naše duše, te ga otkrili i pokazali svijetu u najboljem šehidskom svjetlu, dragulj nam se gubi u mraku sujete, pakosti, dvoličnosti i sebičnosti.
Priznajem, teško mi je što Marks više nije kriv, već smo krivi svi mi, bilo da se radi o manjini ili o većini. Ako je manjina kriva za naše stanje duha, onda je većina odgovorna što je manjini dopustila da nam otuđuje dragulj čiste vjere, a ako je većina kriva što dragulj čiste vjere gubi svoj sjaj, onda je manjina odgovorna što je dopustila da joj većina ukrade dar čiste vjere. Ne, nikako ne smijemo potcijeniti sjaj dragulja čiste vjere koji sija u srcima pojedinaca. Ovdje je riječ o kolektivnom dragulju čiste vjere, koji ne sija kao što sjati zna za opće dobro Ummeta. Spas pojedinca je samo njegov spas, a spas Zajednice je spas svakoga od nas. Od toga danas osjećamo strah - od kolektivne nemoći da doživimo kraj sujete pojedinca, kraj njegove pohlepe, njegove prgave naravi, njegove plitke pameti, njegove površne misli, njegove licemjerne vjere, njegovog lahkog morala, njegove prazne riječi.
Kako je moguće spasiti dragulj čiste vjere u našoj kolektivnoj duši od svih ovih prljavih napada? Moguće je tako što ćemo spoznati razliku između čiste vjere, koja nam osvjetljava životni put i prljave dogme, koja nam taj put zamračuje. Lahko rečeno, ali teško ostvarljivo. Ali, riječ je uvijek bila na početku željenog puta. A naš željeni put je uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Za taj put potrebna nam je riječ čiste vjere u Boga i čiste vjere u sebe. Čista vjera u Boga je uvjet za čistu vjeru u sebe. Jer, onaj koji nema čistu vjeru u Boga, nema ni čistu vjeru u sebe. Oni koji ovo pitanje postavljaju obrnuto gube iz vida da je čovjek najovisnije biće na svijetu. Ovisan je o nečemu što je izvan njega. Ako nije spoznao da je to Bog o kojem je nužno ovisan, čovjek je onda ovisan o nekome ili nečemu drugom što nije Bog, a to znači što nije ni pouzdano ni vječno. A sve što nije ni pouzdano ni vječno nije ni spasonosno, a sve što nije spasonosno čovjeku je besmisleno.
Prema tome, ovisnost čovjeka o nečemu što nije Bog Pouzdani i Vječni je besmisleno. Dogma kao ideologija je besmislena upravo zato što nije ni pouzdana ni vječna za čovjekov uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Vjera je pouzdana i vječna zato što je Bog Vječan i Pouzdan za čovjekov uspjeh i spas. Uostalom, arapska riječ al-imān, koju mi prevodimo na bosanski jezik kao “vjera”, znači “pouzdanje u nekoga”, pa, stoga, imamo i hadis Allahovog Poslanika, koji je rekao: - Lā imāne li-men lā emānete lehū (Nema vjere u onoga u kojeg se ne može pouzdati).
Nije li ovo jasan odgovor na sva gore postavljena pitanja, koja nas muče ovih dana, a to je da nam se dragulj čiste vjere, kojeg smo otkrili u dubini naše duše nakon marksističkog ateizma i pokazali ga svijetu - da nam se taj dragulj sada nekako izmiče iz ruku, jer gubimo pouzdanje jedni u druge, a gubimo ga zato što gubimo pouzdanje u Boga. Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema. To je osnovna karakteristika vjere nekih ljudi, koji su se dohvatili dragulja čiste vjere, ali ga nisu srcem prihvatili, niti su ga umom razumjeli, niti su ga rukom uhvatili. Njima je dragulj čiste vjere ostao na vrhu jezika, na kraju srca, na površini uma, na vrh prsta njihove ruke. Nisu oni krivi. Krivi smo mi koji sve više postajemo slični njima umjesto da oni postanu slični nama, koji smo uvijek doticali dragulj čiste vjere u dubini naše duše. Mnogo je posla pred svima nama da sačuvamo dragulj čiste vjere u dubini naše duše da nam sija po liniji našeg života. Stoga, u narednim nastavcima ovoga serijali govorit ćemo, ako Bog da, o vjeri kao zavjetu: “Vjera je zavjet”. To bi trebale biti najvažnije lekcije u ovom serijalu: “Kritika čiste vjere”, ako Bog da.
Dedo Ramo
Juli 23, 2017Dedo Ramo, starac iz Erzuruma, nije imao nikoga drugog osim tri mačke. Kad je došao iz svog rodnog kraja bio je snažan i jak mladić. Samo godine, te godine koje su tiho i bezglasno prolazile, istrošile su snagu i ishabale tog momka. Ramo, koji je nekad radio kao hamal, a nekad kao nadničar, jednog dana se teško razbolio. Dok je bio bolestan jedino čega se bojao bilo je to da će potrošiti onih nekoliko novčića koje je otkidao od usta i sakrivao ispod kreveta na kome je spavao i da neće moći svojim mačkama kupovati džigericu i škembiće. Stvarno, bilo je dana kad ne bi popio čak ni mlijeko, uskraćivao je sebi koliko je mogao samo da sirote životinje ne bi ostale nezbrinute.
Za tri mjeseca, koliko je bolovao, istrošilo se i njegovo tijelo i ono malo para. Kad se počeo osjećati malo bolje i bio u stanju stajati na nogama, shvatio je da u rukama, koje su teške pakete podizale kao perku, i u leđima, koja su mogla podnijeti svaki teret, nema više snage da ponovo počne raditi teške poslove. Njegove noge, koje su se pod najtežim opterećenjem kretale bez drhtanja, sad su se ljuljale kao da će se slomiti noseći samo ovo slabašno tijelo.
Ramo nije shvatao da stari. Odlučio je da počne bolje jesti da bi ojačao kako bi ponovo mogao raditi i hraniti svoje tri mačke. S naporom je ustao, u uglu sobe stajao je čvrsti štap kojim je njegova rahmetli žena potapala svoje djevojačko ruho dok se otkuhavalo u kazanu. Ramo je, s nekim čudnim osjećajem opraštanja, što ga ni sam sebi nije mogao objasniti, uzeo štap koji je godinama stajao sakriven i izašao na ulicu. Toliko je bio bolestan da se nije mogao ni obrijati. Čvrsto se oslanjajući na štap s hiljadu muka krenuo je prema kafani. Usput su se neki mladići, koji su ga vidjeli kako jedva hoda, ponudili: „Dedo, ako ne možeš hodati, da te uhvatimo podruku.“ Nudili su se da pomognu Rami i ponesu iznemoglo tijelo starca, koji je nekad dizao terete teže od jednog čovjeka.
Ramo je osjetio bol više zbog toga što su ga mladići oslovili sa „dedo“ nego zbog toga šta je ova ponuda stvarno značila. On se još uvijek nadao da će jednoga dana ojačati. Ali, ako je stvarno ostario, onda za to nema lijeka.
Izgleda da je stvarno ostario kada ga zovu „dedo“. Zastao je prolazeći ispred dućana prodavača vode, dugo se gledao u okrnutom, mutnom ogledalu koje je stajalo pored vrata i koliko god da mu je bilo teško i bolno, shvatio je da su mladići bili u pravu. Da, ostario je. Ustvari, on je već odavno bio star, ali bio je tako jak i snažan čovjek da mu do sada, ni on sam, a ni bilo ko drugi, nije pripisao taj atribut.
Više nije mogao biti nosač. Kad je drugi put izašao na ulicu prodao je svoj radni jelek koji je nosio dok je bio hamal. Cilj mu je bio da nađe neki lakši posao od koga će moći zaraditi koji novčić. Neće niko džaba hraniti ni Ramu ni njegove mačke samo zbog toga što je on ostario.
Odlučio je da počne raditi kao čistač cipela. Samo, morao je još nešto prodati da bi mogao kupiti kutiju za čišćenje cipela. Rješenje ovog problema se, možda, nalazilo u sehari njegove rahmetli supruge. Utroba mu se stezala dok je dizao poklopac. Osim jedne bezane košulje, najvrjednije u ovoj sehari bile su troje vunene čarape. Troje čarape koje je njegova sirota žena isplela svojim rukama. Ramo ih je prevrtao i okretao, nikako se nije mogao odlučiti da ih proda. Ali, shvativši da nema drugog izlaza, strpao ih je pod pazuho, izašao na ulicu i prodao budzašto. Da su mu barem pare koje je zaradio na ovim, ko snijeg čistim, dragim predmetima bile dovoljne da kupi kutiju za čišćenje cipela. Ali, nisu. Opet je ostao dužan nekoliko lira.
Sada je hamal Ramo postao dedo Ramo, čistač cipela. Bilo mu je drago čuti kako ga svi, i djeca i odrasli, zovu dedo Ramo. Otkako se razbolio nije se ni brijao. Šta će, ionako je već bio star, zar je uz to bilo potrebe da troši novac na brijanje. S vremena na vrijeme, kad bi njegova sijeda brada jako narasla, pretvorio bi staklo jedinog prozora u sobi u ogledalo, stavljao komad kartona iza njega, otvarao ženinu seharu, koja je još uvijek mirisala na lavandin cvijet, vadio makaze i malo skratio gustu bradu. Nasmijani dedo Ramo navikao se i na ovaj novi posao. S ono novca što bi zaradio, dobro je živio. Ovim malim prihodom izdržavao je sebe i svoje mačke, ali nije mogao ništa uštedjeti i ostaviti u zavežljaj ispod kreveta. Iz njega je sve potrošio. Što bi zaradio, to bi i pojeli.
***
Dok su tako dani prolazili dedo Ramo se opet razbolio. Ali, ovoga puta bolest uopšte nije ličila na onu prijašnju. Na nozi mu se pojavio veliki čir, crn kao gar, tako da mu je za tri dana cijela noga pocrnila. Što je još gore, kome god doktoru iz bolnice ili iz grada da se obratio, svi su govorili da od te noge nema ništa i, ako se ne odsiječe, da će se crnilo raširiti po cijelom tijelu, a on će umrijeti. Međutim, dedo Ramo nije želio umrijeti. On je imao jedan snažan razlog koji ga je održavao u životu, mačke!
Ako on umre ko će se brinuti o ovim pripitomljenim, dobro zbrinutim mačkama? Sve su imale mala šilteta mekša i čistija od kreveta na kome je on spavao i blistavo čiste posude za jelo. Ako on umre, ko će se brinuti o njima, ko će im uveče donositi džigericu? Čak nije mogao ni leći u bolnicu da ne bi ostavio svoje ljubimce same.
Dedo Ramo je gledao u svoju otkrivenu nateklu nogu koja je poprimila zastrašujuću ljubičastu boju. Međutim, tog dana on nije mislio o svojoj bolesti koja se pogoršavala iz dana u dan, nego šta će biti s mačkama. A one su, svaka u svom uglu sklupčane spavale, site od džigerice koju su namalo prije pojele. Njihovi puni stomaci, koji su se podizali sa svakim udisajem, bili su okrugli poput lopte. Bahtijar, najdraži mačak dede Rame, koji je ležao u sredini, odjedanput je skočio s mjesta kao da je čuo miša. Pogledao je oko sebe sa jezom od koje se njegovo sjajno krzno nakostriješilo i poletjevši kao strijela prema svom bolesnom vlasniku, s užitkom grabežljivca koji napada lovinu, udario šapom po rani na nozi koja je bila opuštena pružajući tegoban prizor. Dedo Ramo je pao u nesvijest od bola, a Bahtijar je počeo lizati raspuknutu ranu.
Jednu sedmicu nakon tog događaja, dedo Ramo, jadni starac, za koga su svi s tugom i žaljenjem čekali da mu bude odsječena noga, došao je noseći kutiju za čišćenje cipela na ramenu, ne hramljući i ne osjećajući bol i sjeo na ugao ulice na kojem je uvijek čekao mušterije. Čak se ni na štap nije oslanjao. Tada su znatiželjnici počeli zapitkivati ovog nasmiješenog starca guste brade o tome kakva je tajna njegovog ozdravljenja. Među njima je bilo i mladih, obrazovanih ljudi koji su to komentarisali kao „zanimljiv slučaj“. No, kako je ovaj siroti starac mogao znati tajne stvaranja koje se nama pokazuju kao život? Čak ni onim obrazovanim nije bilo lahko shvatiti skriveni smisao ovog neobičnog događaja koji su opisivali riječima: „slučajana ili zanimljiva pojava“. Međutim, čistač cipela Ramo je znao da je svako stvorenje, čak i svaka trunčica, Allahov vojnik i da je velika moć „skrivene ruke“ koja zapovijeda tim stvorenjima i određuje šta će se dogoditi? Eto, ta snaga učinila je jednu malu mačku, stvorenje s kojim je starac dijelio svoju nafaku, posrednikom onda kad su naučna intervencija i ljudske mogućnosti ostali bespomoćni.
Dedo Ramo, dok je sjedio u svojoj tekiji, svoje jednostavno i sažeto mišljenje o ovome događaju objašnjavao je svakome ko god bi sjeo s njim.
-Eto tako moj beže... dok sam sjedio i bez nade gledao u svoju nogu koju je trebalo odrezati, mačka je odjednom skočila s mjesta. Tako je krenula na mene da sam mislio da je pobijesnila. Sjećam se da me udarila kandžom po rani i da sam se od bola onesvijestio. Kad sam došao sebi, oteklina na nozi je nestala, a mačka je i dalje bila pored mene i gledala u moje lice. Te hefte, svakog dana bio sam sve bolje, dok rana i bol nisu sasvim nestali. Ne kaže se uzalud: „Dobro se dobrim vraća“.
Prevela s turskog jezika: Fatima Kadić-Žutić
Prijevod pripovijetke iz zbirke: Samiha Ayverdi, Mabedde Bir Gece, Damla Yayınevi, İstanbul, 1976., str. 50-54.
Put svile – nekad i sad
Juli 23, 2017Osim raznih trgovačkih roba, dobara i kulturnih dostignuća, Putem svile su se širile i različite zarazne bolesti.
Susreti civilizacija za neke narode istovremeno su predstavljali i prvi susret sa uzročnicima zaraznih oboljenja na koja do tada nisu razvili imunitet. U historiji je zbog svojih razmjera ostala upamćena epidemija kuge koja se pojavila u Kini 1330. godine. Ubrzo nakon toga kuga je, stigavši trgovačkim brodovima na otok Krim a potom i na područja srednje Evrope, poprimila razmjere pandemije. Danas se na Putu svile turisti i arheolozi susreću sa brojnim materijalnim ostacima koji svjedoče o sjajnoj i burnoj prošlosti. Iako je Put svile po pitanju trgovine još davno izgubio na značaju, do danas je zadržao neprocjenjiv historijski i kulturni značaj koji sa svakim novim arheološkim pronalaskom raste.
Islamski edeb u komunikaciji
Juli 23, 2017U praksi bosanskohercegovačkih naroda jeste ulazak u tuđu kuću, bez prethodne najave, kucanja ili traženja izuna za koji pitamo tek po ulasku u dnevni boravak riječima: ‘’Ima li bujruma?!’’
Dio islamskog bontona jeste prethodna najava i traženje dozvole za ulazak u tuđu kuću, ali i kancelariju, sobu ili drugi zatvoreni prostor. Izun se traži najavom dolaska telefonskim pozivom upućenim u razumnom vremenskom roku koji domaćinu daje dovoljno vremena da se pripremi za posjetu musafira. Kada smo već pred vratima kuće, sobe ili kancelarije, potrebno je pokucati ili pozvoniti, do tri puta i u razmacima, potom sačekati na odobrenje za ulazak. Ukoliko ne uslijedi odobrenje ili poziv za ulazak, nećemo više kucati i vratit ćemo se bez negodovanja i zamjerki. Insistiranje je dozvoljeno jedino ukoliko se radi o upozorenju na neposrednu opasnost ili sličnu važnu obavijest.
Po ulasku smo dužni pozdraviti prisutne. Najljepši pozdrav jeste selam, a potom slijede rukovanje i slične geste kojima izražavamo radost zbog susreta. Rukuju se muškarci sa muškarcima i žene sa ženama, ili žene i muškarci koji su blizak rod, koji su mahremi.
Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:’’O vjernici, u tuđe kuće ne ulazite dok dopuštenje ne dobijete i dok ukućane ne pozdravite. To vam je bolje, poučite se! A ako u njima nikoga ne nađete, ne ulazite u njih dok vam se ne dopusti; a ako vam se rekne: ‘’Vratite se!’’- vi se vratite, bolje vam je, a Allah zna ono što radite.’’(Nur, 27-28)
Predmet razgovora na druženjima trebaju biti ugodne i korisne teme, to svakako nisu ogovaranje i rasprave. Prilikom razgovora je poželjno da ne propitujemo o stvarima koje se ne tiču nas ili o onome o čemu naš sagovornik ne želi da govori. Potrebno je izbjegavati ružan govor, spominjanje drugih ljudi koji tu nisu prisutni, širenje glasina, ne pričati o haramima osim ukoliko ne govorimo o metodama sprječavanja činjenja harama. Prilikom druženja i razgovora lijepo je sugovornika gledati u lice, ne prekidati ga u govoru, ne zanemarivati i druge prisutne u tom društvu, ne došaptavati se i ne izvrdavati ruglu nekog od prisutnih. Još jedna značajka u komunikaciji jeste imati mjeru. Trebamo imati mjeru u govoru, u tonu kojim se obraćamo drugima, dužini našeg govora i dužini boravka u tuđoj kući. Prilikom boravka u tuđoj kući ili kancelariji, moramo uzeti u obzir zauzetost našeg domaćina, specifično zdravstveno stanje ili trenutno stanje poput stanja porodilje, žalosti za umrlim i sl, a tako i raspoloženje koje varira u toku druženja. Nastojmo jedni drugima donositi lijepe vijesti i priče, ostanimo u lijepom sjećanju kako bismo žudili za ponovnim susretom, a ne da izbjegavamo međusobne susrete.
Aromatizirana voda umjesto soka
Juli 23, 2017U toplim ljetnim danima potrebno je unositi tečnost da organizam ne bi dehidrirao, ali je jednako važno odabrati tečnost koja neće izazvati dodatnu žeđ.
Kahva i čaj sadrže značajne količine kofeina i teina koji su poznati kao dijuretici tj. navode na izmokravanje, a zaslađeni sokovi izazivaju dodatnu žeđ. Idealno rješenje jeste aromatizirana voda sa nula kalorija, bez umjetnih boja i zaslađivača. Aromatiziranu vodu možete brzo, lahko i jeftino napraviti sami u svom domu. Potrebni su vam čista voda i začini ili dodaci koje volite. Neki od dodataka koje možete koristiti jesu: kriška limuna, narandže ili džumbira, listići mente ili bosiljka, cvjetovi lavande ili karanfilčića, krastavac, narendani džumbir, komadići jabuke, kruške ili breskve.... a možete dodati i više sastojaka zajedno.
*Sve začine je potrebno prethodno saprati tekućom vodom. Limun, narandžu ili grejfrut je također potrebno oprati prije upotrebe.
Paprike punjene krompirom
Juli 23, 2017Sastojci: paprike, krompir, jedna mrkva, ulje, biber i so.
Priprema: (količinu određujete prema veličini tepsije koju ćete koristiti), operite paprike i očistite ih od peteljki i košpica, narendajte ili nasjeckajte krompir i mrkvu, posolite, pobiberite po želji, malo pouljite i, nakon što dobro izmiješate krompir, mrkvu i začine, dobijenom smjesom punite paprike. Punjene paprike poredajte u pouljenu tepsiju. Ostatak fila dodajte između paprika, dolijte findžan vode i stavite da se peče na 220°C dok paprike ne porumene. Kada je jelo pečeno zalijte ga umućenom pavlakom ili vrhnjem za kuhanje i vratite u rernu na pet minuta da se saft sjedini sa jelom.
*Punjene paprike možete poslužiti kao glavno jelo ili kao dodatak uz pileće meso.
Berlin - Novim Zakonom o socijalnim medijima njemački zakonodavac propisuje Facebooku, Twitteru and Co. jasnije nego do sada nužno brisanje određenih postova. Do sada je to bilo samo u rukama američkih mrežnih operatora i u praksi je prije bilo pitanje dobre volje.
Novim zakonom je navedeno više desetaka krivičnih djela, među kojima je krivično djelo protiv javnog reda, vrijeđanje vjerskih zajednica, javno podsticanje na krivična djela i njihovo odobrenje, seksualno zlostavljanje, fomiranje terorističkih udruženja i drugo. Zakonodavac zakon često označava kao Zakon protiv govora mržnje.
Međutim oni neće biti izbrisani automatski, već samo nakon što se neko žali da je javno na Facebooku uvrijeđen ili oklevetan.
Ono što vrijedi za pojedinca trebalo bi važiti i za vlasti i sudove. Facebook i Co. moraju za pitanja od strane ovih institucija imenovati konkretnu osobu. To do sada nije bio slučaj.
Nakon žalbe preduzeća moraju u sasvim očitim slučajevima postove izbrisati u roku od 24 sata. Ukoliko situacija nije sasvim jasna onda preduzeće ima sedmicu da slučaj prebaci na jednu vrstu javne ustanove. Ova novouspostavljena ustanova se treba sastojati od predstavnika preduzeća i nezavisnih eksperata gdje se onda o slučaju treba raspraviti brzo, ali bez deadline-a. Tako preduzeća odgovornost za „Izbrisati ili ne?“ mogu delegirati drugima. Ukoliko nešto ne bude uredno izbrisano preduzeću prijeti kazna od pet miliona eura, a ukoliko se slučaj ponovo onda i do 50 miliona eura. Proteklih sedmica se u Njemačkoj o ovom zakonu žestoko raspravljalo postavljajući pitanje: Šta je sa ustavom garantiranom slobodom mišljenja? i : Kako to da država poštivanje tog prava delegira velikim preduzećima iako je to zadatak policije i sudova? Zbog toga su iz kataloga krivičnih djela izbačeni elementi krivičnog djela kao što su „klevetanje saveznog predsjednika, države, njenih simbola i ustavnih organa“. Druga bitna promjena se odnosi na „reguliranu samoregulaciju“ kao i element krivičnog djela označen kao „vrijeđajuće fotografije“. Brisanje sadržaja će najvjerojatnije preuzeti roboti.
Novi Zakon bi trebao stupiti na snagu 1. oktobra i važi samo sa velike socijalne mreže, izvještava DW.
Prosječna starost stanovnika u Njemačkoj je prvi put nakon dvije decenije u padu, prenosi DW podatke iz nove statističke studije.
Pad je rezultat, kako se navodi, ponajviše dolaska velikog broja mladih izbjeglica iz kriznih regiona.
„Nakon 24 godine stalnog rasta prosječna starost njemačke populacije je pala u 2015. I to prvi put nakon ujedinjenja“, navodi se u studiji uz pojašnjenje da su tome isključivo doprinijeli građani porijeklom iz Afganistana, Eritreje, Iraka, Irana, Nigerije, Pakistana, Somalije i Sirije. Ako se gledaju samo njemački državljani starost populacije i dalje se povećava. Blizu milion izbjeglica je u 2015. godini stiglo iz Sirije, Iraka i Afganistana, od čega su gotovo 30 posto mladi i djeca.
Grčka - turizam i izbjeglice
Juli 23, 2017Atina - Sunce, more i izbjeglice, rečenica je kojom mediji opisuju stanje na mnogim grčkim otocima, prije svega onima koji se nalaze u blizini Turske: Hios, Lesbos, Leros, Samos i Kos. Još uvijek je navala na smještajne kapacitete na ovim otocima uglavnom povezana s upitima organizacija koje se brinu oko izbjeglica. Međutim hotelijeri sve češće odbijaju ove upite i žele se osloboditi imidža utočišta izbjeglica, kako bi profitirali od rekordne sezone. „Ovo nema nikakve veze s rasizmom ili mržnjom prema strancima, naprotiv. Naša zajednica čini sve kako bi pomogla ovim ljudima koji su prošli kroz tragedije. Ovo je stvar turizma“, kazao je George Misetzis, predsjednik Udruge hotelijera otoka Hiosa.
U isto vrijeme grčka vlada je je zajedno s Uredom UN za izbjeglice (UNHCR) predstavila ambiciozni plan preseljenja izbjeglica iz provizornih izbjegličkih smještaja u stanove i hotele. Plan je donesen nakon što je vlada u Atini pretrpjela žestoke međunarodne kritike zbog nehumanog smještaja izbjeglica tokom protekle oštre zime. Promijenjen je i zakon koji sad izbjeglicama dozvoljava preseljenje na kopno. No na egejskim otocima još uvijek boravi 12.000 izbjeglica. I nove pridošlice dolaze usprkos dogovoru između EU i Turske. Za sve njih su potrebi smještaji, između ostalog i u hotelima. Dugoročni cilj, kako poručuju iz UNHCR-a, je dio izbjeglica iz prenapučenih prihvatnih centara preseliti u dugoročnije smještajne kapacitete što bi jednom dijelu izbjeglica omogućilo integraciju na otoku.Iako je broj izbjeglica drastično opao, pogotovo u usporedi s rekordnom 2015. kada je i do 10.000 osoba dnevno dolazilo na otoke, lokalne uprave po otocima su još uvijek pod jakim dojmom navale od prije dvije godine. Djelomična reakcija je i porast desno-radikalnih snaga koje zemlju žele „osloboditi” od imigranata. Na susjednom otoku Lesbosu otpor domaćeg stanovništva je otišao toliko daleko da je UNHCR bio prisiljen isprazniti oko 300 hotelskih soba i izbjeglice preseliti na kopno. Jedino je otok Kreta pristao na novi plan UNHCR-a o raspodjeli izbjeglica po hotelima.