U državi koja nije siromašna koliko nam se često želi prikazati, i koja bi trebala osigurati sigurnost i stabilnost svojim građanima, sve – od spašavanja života, preko obnove infrastrukture, do osiguranja osnovnih prava – visi o tankoj niti improvizacije, humanitarnih akcija i spornih odluka. Naša budućnost doslovno (o)visi o obrascima ponašanja koji nisu samo neodrživi, nego su opasni i uvredljivi za građane

Projekcija budućih događaja jasno pokazuje da bi RS mogla nastaviti s uspostavljanjem sve autonomnijeg pravnog, vojnog i političkog sistema unutar svojih granica, sve dok de facto odvajanje ne postane toliko očigledno da ga više niko neće dovoditi u pitanje. Kada država jednom izgubi kontrolu nad entitetima, a međunarodna zajednica nastavi ignorisati te probleme, proces povratka je gotovo nemoguć

Sigurnosne agencije, usmjerene na suzbijanje terorizma, moraju raditi ruku pod ruku s obrazovnim institucijama i vjerskim zajednicama u razvoju preventivnih mjera koje će smanjiti potrebu za represivnim mjerama. U suprotnom, represivna djelovanja, bez šireg razumijevanja konteksta, mogu samo pogoršati situaciju i povećati broj ranjivih pojedinaca koji će u radikalnim idejama tražiti izlaz iz frustracije i osjećaja isključenosti. Preventivni pristupi trebali bi uključivati edukaciju, podršku i osnaživanje svih aktera u društvu

Zašto međunarodni predstavnici, poput Schmidta, i dalje podržavaju sistem koji direktno krši evropske standarde o ljudskim pravima? Jer, postalo je očigledno, trenutni sistem ne osigurava dugoročnu stabilnost. Ili svjedočimo pokušaju da akteri međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini traže način i partnere da dozvole secesiju tj. opravdaju ulog za očuvanje prividnog mira? 

Islamofobija je slijepa za „dobre i loše“. Ona, kao i svaki rasizam cilja jednako dobre, loše, asimilirane, neintegrirane, integrirane, crne, bijele... Ako ste imali imalo sumnje – neka vam posljednji napad na džamiju našeg džemata u švedskom Norrkopingu bude ilustracija. I zato, pored ostalog, ako dopustimo da se narativi o radikalizaciji muslimana nastave širiti, rizikujemo mnogo više od političke nestabilnosti.

U vremenu kada su prirodni resursi sve više ugroženi, a voda i zemlja svedeni na robu, postavlja se pitanje uloge religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini u zaštiti okoliša. Da li mogu zajedno ponuditi novi zamah borbi za očuvanje prirode?

Na kraju, potrebno je jasno reći: instrumentalizacija Islamske zajednice u političkim kampanjama nije samo zloupotreba vjere, već i jeftin pokušaj obmanjivanja građana. Političari koji se koriste takvim metodama pokazuju nepoštovanje prema svim građanima, sugerirajući da su oni sposobni glasati samo na osnovu manipulativnih trikova, a ne na temelju stvarnih rezultata i programa.

Nesposobnost pregovaranja i traženja zajedničkog rješenja, barem kod probosanskih stranaka, dodatno polarizuje političku scenu i sprečava usvajanje ključnih reformi. Na kraju niko neće preuzeti odgovornost za to – radije će optuživati jedni druge i to bez preuzimanja odgovornosti za političku i ustavnu stabilnost zemlje. Sve vodi ka tome da će kantoni početi voditi politike odvojeno od državnih interesa – baš kako to RS radi, a HDZ priželjkuje. Možda je to i cilj – rasparčavanje do neprepoznatljivosti države BiH. u medijima, za pristajanje na isključivanje nekih članova u predloženom dokumentu otkrivaju duboku nezainteresiranost za pronalazak rješenja.

Iako to nije nova pojava, sve je očiglednije da negatori genocida padaju u ponor svojih propagandnih laži. Tlo koje su dugo pripremali za svoje laži sve im češće izmiče. Posljednji takav slučaj je, opet, s majkama Srebrenice, i to samo dan nakon dženaze u Potočarima. Vučićeva propagandna mašinerija, jašući na valu islamofobije, u svom karakterističnom „obraćanju naciji“ lamentira, konstruira i izmišlja “fatve” iz Bosne, vrlo prigodno koristeći izraz koji bi valjda trebao da srbijanskoj (ali i široj) javnosti sukusira ukupnu prijetnju Srbiji pa i samom Vučiću

Uz Novu hidžretsku godinu, promislimo o tome gdje i kakvi ćemo biti u narednih deset, dvadeset, pa i pedeset godina. Hoćemo li planirati budućnost džemata i Islamske zajednice kao stabilne, otvorene za dijalog, tehnološki napredne, socijalno angažirane i duhovno jake zajednice? Ili ćemo razvijati nešto drugo?