I mi, u Bosni, kao i muslimani širom svijeta ušli smo u ramazansko vrijeme i ramazanski kosmos. U narednih mjesec dana ramazanski kandilji obasjavat će noćima sela i gradove.

U 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica.

Od prvih dana islama, znalcima vjere prva zadaća bila je poučavanje i odgajanje drugih. Ta zadaća, naslonjena na prve riječi Objave, duboko je ukorijenjena u učenju islama. Takav odnos prema znanju je bio zalogom da svaki pojedinac u zajednici muslimana i društvu uopće, saznaje i raste oslobođen predrasuda i strahova o sebi, drugima, prirodnim i društvenim pojavama s kojima se susreće. U šarolikom svijetu naroda koji su prihvatili islam, Bošnjaci su baštinili i njegovali tu kulturu odgoja i obrazovanja, i ona je postala značajna referenca u njihovom vjerskom identitetu, ali i referenca u očuvanju nacionalnog identiteta. U tom kontekstu, muslimani i alimi ovih prostora su, unatoč društvenim i političkim (ne)prilikama koje su u prošlosti svjedočili i proživjeli, iznalazili su vitalne i autentične načine kojima su osiguravali višestoljetni kontinuitet odgoja i obrazovanja, i tako, između ostaloga, svjedočili vjeru. U tim nastojanjima prenošenja muslimanima općih znanja i istina vjere, bošnjački alimi su, tradicionalno, pisali, prepisivali, a kasnije i štampali knjige i periodične publikacije. Tako mi, danas, njihove napore u kontekstu pisane riječi (više fragmentarno, nego cjelovito s obzirom na nedaće, i različite agresije u najširem smislu te riječi) nalazimo, naprimjer, u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, ali i drugim domaćim i svjetskim arhivima. Takođe, zbog tih napora, domišljatosti, inventivnosti, pa i hrabrosti u svome vremenu, mi danas, u tom kontekstu, možemo svjedočiti i značajne godišnjice, jubileje zajednice muslimana i našeg naroda, kakva je i 85 godišnjica štampanja Glasnika Islamske zajednice i 50 godišnjica đačkog lista Gazi Husrev-begove medrese Zemzem.

Glasnik, pokrenut 1933. godine svjedok je osamdeset i pet godina događanja i prilika unutar Islamske zajednice, ali i bošnjačkog naroda. Njegov značaj ne ogleda se samo u bilježenju historije Islamske zajednice na horizontalnoj ravni, nego i u bilježenju historije ideja muslimana ovih prostora i percipiranju duha islama i društvene stvarnosti u kontekstu islamskog učenja.
Na sličan način, već pedeset godina svjedok vremena je i list Zemzem. Udruženje učenika ove škole „Gazi Husrev-beg” 1968. godine pokrenulo je izdavanje Zemzema, kao prvog vjerskog lista kod Bošnjaka nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kako je ulema okupljena oko institucije Islamske zajednice, svoje odgovore na prilike nastojala promovirati putem Glasnika, tako je mlada generacija učenika Gazi Husrev-begove medrese, u to vrijeme jedine na prostoru Bosne i Hercegovine, svoje ideje i stavove nastojala predstaviti kroz Zemzem. Od osnivanja on je bio đački list koji je sadržajem nadilazio dimenzije svog formata. Njegova čitalačka publika, nikada nije bila ograničena na učenike medrese, nego ga je pratila muslimanska omladina širom Bosne i Hercegovine. Brojna pitanja, koja su bila predmetom interesa tadašnje muslimanske omladine raspravljana su na stranicama ovog lista. Akteri koji su kreirali sadržaje u Zemzemu, ulema koja je to tek trebala postati, ta interesovanja muslimanske omladine i njihove zapitanosti, pa i društvene prilike su poznavali bolje od onih koji su se institucionalno brinuli o njihovom vjerskom životu. Oni su, neotuđeni od svog islamskog identiteta i neotuđeni od svojih vršnjaka, unatoč mnogim ograničenjima, bili aktivni protagonosti islamskog preporoda u periodu socijalističke države na ovim prostorima. Zemzem je nastao kao odgovor mladih, ali i odgovor tadašnje Islamske zajednice, medrese i uleme, koja ih je podržavala na izazove i prilike njihova vremena u očuvanju islamskog identiteta Bošnjaka.
Značajno je ovdje napomenuti da se kroz periodiku koja se izdavala unutar Islamske zajednice nismo bavili samo našim religijskim identitetom, nego smo pružili značajan doprinos književnom, kulturnom i prosvjetnom životu Bošnjaka. Stoga, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su publikacije poput Zemzema bile kohezivni faktor Bošnjaka ali i muslimana u regiji. Takođe, u 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica. Muslimani, članovi te zajednice, mogu biti ponosni što svjedoče obilježavanjima jubileja pisane riječi koja reflektira njihovu privrženost duhu i porukama Kur’ana.

Slično kao i u vrijeme reisu-l-uleme Čauševića, otvoreno je mnogo pitanja na koja muslimani i muslimanke traže odgovore. Stoga, bi svi oni, a posebno ulema morala stalno imati u vidu alime pravednike, kakav je bio reisu-l-ulema Čaušević

Prije punih osamdeset godina, 28. marta 1938. godine na Bolji svijet preselio je reisu-l-ulema Mehmed Džemaluddin Čaušević. U kolektivnom pamćenju muslimana naših prostora, s ponosom se čuva sjećanje na ovog reisu-l-ulemu i velikana islamske misli, koji je postao svojevrsna paradigma odgovornog alima, reformatora i borca za njihova prava i dostojanstvo.
Poznate su društvene i političke prilike perioda u kojima je reisu-l-ulema Čaušević živio i djelovao – taj period obilježile su nagle promjene u cijelom svijetu i na svim poljima društvenog života, i Bosna i Hercegovina nije bila od toga izuzeta. On, potpuno svjestan uslova na svjetskoj političkoj i društvenoj sceni i u tim tokovima, neizbježnih posljedica i za Bosnu i Hercegovinu, vizionarski i žurno je zagovarao i vodio reforme koje su muslimanima i muslimankama trebale pomoći opstanak na ovim prostorima. To je značilo aktivno uključivanje u društvene procese kako bi, kao muslimani, spremno odgovarali zahtjevu vremena i bili faktor koji će odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti. Ovo se oslikavalo kroz njegove stavove, ali i napore na ujedinjenu uleme, reformi školstva, pokretanju časopisa i listova, radu na prijevodu Kur’ana, borbi s ulemanskim konzervativizmom, emancipaciji muslimanki, borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju, suočavanju s ratnim i postratnim prilikama, te borbi za prava i slobode muslimana u novim državno-pravnim okvirima. „Ja ovdje vodim računa o onom što postoji, što će doći i što mora doći.“ – kazao je jednom prilikom 1928. godine – što zorno oslikava njegovu svijest o nepovratnim transformacijama društva i njegovu spremnost da u skladu s tim, idžtihadom prije svega, pa i provođenjem reformi - remodelira muslimansko mišljenje, ali i muslimansku zajednicu svoga vremena. Procesi koje su pokrenuli reisul-l-ulema Čaušević i njegovi saradnici nisu mogli biti zaustavljeni, jer su u svojim naporima reforme suštinski polazili od ljudskih potreba u uslovima velikih i brzih društvenih transformacija. Na te potrebe reagirali su odgovorno i odvažno, uprkos aktivnom otporu, kritikama i osporavanju konzervativnih snaga ulemanske zajednice.

Pored reformističkih napora, njegovi progresivni stavovi o humanosti, građanskoj državi, pitanju suživota, prihvatanju različitosti, ravnopravnosti manjina – a koje je nalazio ukorijenjene u kur’anskoj poruci – oslikavaju koliko je bio daleko ispred svoga vremena.
Prilike koje su uslijedile, u vremenu od Čauševića do danas, za muslimane ovih prostora otvarale su i dalje otvaraju nove izazove. Muslimanima i alimima koji su živjeli poslije njega, njegov idžtihadski napor i neka njegova rješenja za otvorena pitanja, uglavnom nisu bila primjenjiva – ali njegov legat i nisu gotova rješenja za sva vremena, nego, za muslimane mnogo važnija, ideja promoviranja idžtihada i odgovornog bdijenja nad prioritetima. Ta njegova ostavština aktuelna je i danas.
Muslimani, danas i ovdje, grubo kazano, suočavaju se s nominalno drugačijim izazovima, a koji, po svojoj suštini, nisu puno drugačiji od onih s kojima su se suočavali muslimani iz Čauševićeva vremena. Ponešto izmijenjena i dalje su aktuelna pitanja koja zahtijevaju napore i korake u suočavanju s: prilikama u postratnom tranzicijskom društvu; reformi obrazovanja unutar muslimanskih obrazovnih ustanova; pitanjima koja zahtijevaju ulemanski idžtihad u pogledu prava muslimanki ili fenomena radikalizma i nasilnog ekstremizma i pojavljivanja zatvorenih i literalističkih muslimanskih učenja na bosanskohercegovačkoj sceni; pitanjima koja zahtijevaju odgovore na izmijenjene prilike u džematima; pitanja koja aktueliziraju borbu za autonomiju i jednakopravnost Islamske zajednice kao vjerske zajednice - kroz konačno postizanje sporazuma s državom Bosnom i Hercegovinom i konstantne borbe za miran, i u slobodi dostojanstven život muslimana u toj državi.
Slično kao i u vrijeme reisu-l-uleme Čauševića, otvoreno je mnogo pitanja na koja muslimani i muslimanke traže odgovore. Stoga, bi svi oni, a posebno ulema morala stalno imati u vidu alime pravednike, kakav je bio reisu-l-ulema Čaušević, jer su oni, zbog onog što su činili i zbog onog što su bili, kapital iz kojeg mi i danas crpimo: u to spada ne samo ideal da ovdje možemo biti i opstati kao muslimani, nego i ideal da Bosna i Hercegovina može biti društvo, u kojem muslimani, a time i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, jesu faktor unapređenja boljeg i pravednijeg društva.
Nastojanja takve uleme, ali i drugih intelektulaca iz naše ne tako davne prošlosti, mogu i trebaju biti pravac i usmjerenje u našim stremljenjima ka boljem - u traženju modela za sebe uz druge i u tom modelu čuvanja prava drugih uz sebe.
Zbog toga, za muslimane, u eri ubrzane globalizacije, pa i nas u Bosni i Hercegovini, idžtihad i interpretacija te reinterpretacija islamskih izvora čine se važnijim nego ikada do sada. Da je ulema tu važnost suštinske otvorenosti prepoznala, svjedoče mnogi njihovi stavovi i nastojanja, a možda najbolja ilustracija toga je rečenica iz obraćanja reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića od 28. marta ove godine, kazana na predramazanskom savjetovanju za imame u Sarajevu: „Od preseljenja Poslanika na drugi svijet sve do danas u zajednici muslimana za trajno je riješeno samo jedno pitanje, pitanje poslanstva i sa njim povezane Objave. Muhammed, a.s. je posljednji poslanik. Sva druga pitanja su otvorena.“

Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeljiteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor.

Da li se još uvijek sjećamo marokanskog ‘iscjeljitelja’ Turabija koji je 2011. godine na svojim iscjeljiteljskim seansama u sarajevskoj Zetri danima okupljao na desetine hiljada ljudi? Kako se moglo dogoditi da tako veliki broj ljudi povjeruje jednom bjelosvjetskom prevarantu? Zašto je među desetinama hiljada Turabijevih pacijenata bilo mnogo i onih koji i nisu bili bolesni nego su dolazili po svoj kanister sreće? Konačno, kako se moglo desiti da nadležne vlasti tada ne zabrane ovu, koliko skaradnu toliko i kriminalnu javno izvođenu iscjeljiteljsku prevaru naših građana? Možda i zato što su neki predstavnici vlasti pa i neki ljudi iz Islamske zajednice tada i sami odlazili kod Turabija. Ali, za pravi odgovor na ovo pitanje morali bismo poći od dvije važne činjenice.
Prva, ova oblast nije zakonski regulirana u našem društvu i kao takva ona predstavlja sivu zonu u kojoj ljudske patnje, različite bolesti, psihičke probleme i socijalne nevolje iskorištavaju mnogi nadriljekari, ‘duhovni iscjelljitelji’, egzorcisti.
Kao i za fizičko, tako briga i za psihičko zdravlje ljudi mora biti opći, odnosno javni interes društva. Taj važan resurs ne smije biti prepušten nekoj vrsti crnog tržišta: nestručnim, neodgovornim i nekompetentnim osobama.
Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeliteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor. Zbog toga ovdje skrećemo pažnju kako je potrebno pokrenuti snažniju inicijativu da se ova oblast regulira zakonom kojim bi se u financijskom, stručnom, tehničkom i svakom drugom pogledu poslovi psihoterapije kao samostalne djelatnosti doveli u red.
Zakonskim reguliranjem ove oblasti utvrdili bi se uvjeti pod kojima zdravstveni ali i nezdravstveni radnici mogu obavljati ovu vrstu poslova, smanjile bi se različite zloupotrebe, rizici i opasnosti i, što je najvažnije, osigurao bi se minimum standarda koji bi građanima koji takve usluge koriste omogućavali kvalitetniji i pošteniji tretman.
Drugo, ova oblast različitih psihoterapijskih praksi, ‘duhovne medicine’, pravljenja zapisa i hamajlija, kao i drugih iscjeljiteljskih metoda i tehnika predstavlja na neki način i sivu zonu u radu i djelovanju Islamske zajednice, budući da jedan relativno značajan broj takvih iscjeljitelja ‘zapisuje’ i pravi hamajlije pozivajući se na islamsko učenje, različite knjige i ‘autoritete’.
U historiji Islamske zajednice zabilježen je čitav niz imama i uleme, među kojima je i Husein ef. Đozo, koji su se borili protiv ovakvih praksi. I pored toga, da je ovo pitanje i za nas u Islamskoj zajednici i dalje važno, pokazuje između ostalog, i odluka Vijeća muftija iz januara 2017. godine kojom je Vijeće muftija, nakon što je razmatralo ovo pitanje, zadužilo dr. hafiza Senaida Zajimovića da pripremi prijedlog šerijatskog stava u vezi s učenjem rukje i pisanjem zapisa. Preporod se, takođe, ovim pitanjima bavio u prethodnim brojevima u više nastavka, te objavio i tematski intervju sa hafizom Zajimovićem, čiji je veoma opsežan rad o učenju rukje i pisanju zapisa objavljen i u Glasniku Rijaseta IZ u BiH.
Iako spomenuti tekstovi značajno osvjetljavaju ovo pitanje i pružaju dobar uvid u neka tradicionalna tumačenja i shvaćanja, daju pregled različitih stavova nekih klasičnih stavova muslimanskih učenjaka (alima), oni ne mogu predstavljati odgovor, odnosno stav Islamske zajednice prema ovom pitanju. Stav Islamske zajednice morao bi biti mnogo određeniji. Morali bismo odvažnije i izravnije kazati – kako se u razumijevanju i tumačenju islama u Islamskoj zajednici gleda na različita pitanja iz ove oblasti? Morali bismo odgovoriti i na pitanje – zašto ove teme, prema našem uvidu, gotovo nisu zastupljene u kurikulumima naših medresa i fakulteta? Morali bismo precizno i jasno kazati da li uopće i ako da, kojim metodama, tehnikama i sadržajima psihoterapijskog religijskog djelovanja se imami mogu baviti.

Pljačka, korupcija, kriminal – to su nazivi za ipak najrazornijeg agresora na budućnost ove države i sve njene građane.

Činjenicu da se Bošnjake učestalo nastoji politički diskreditirati pred zvaničnicima, institucijama EU i u evropskoj javnosti optužbama za islamski radikalizam i za opasnost od stvaranja islamske države ne treba ignorirati, i iz te činjenice treba izvući neke pouke

Ženski identitet muslimanki je raznolik i nije novo to da muslimanke jesu i one koje ne nose maramu/hidžab u javnom prostoru, ali ove demokratske države i pluralna društva bi trebale prihvatiti da nisu samo one – jer ima nas, koje maramu/hidžab smatramo dijelom svojeg identiteta. Jednom kada državne institucije odrede koje od nas su “prihvatljive” - nema dileme da će onim drugima to pravo na samoodređenje identiteta biti uskraćeno.

Trumpova odluka da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela izazvala je nepodijeljenu osudu međunarodne zajednice. Generalna skupština UN na svojoj sjednici održanoj 21. decembra 2017. godine apsolutnom većinom glasova (za Rezoluciju je glasalo 128 članica, protiv je bilo 9, a suzdržanih 35) donijela je Rezoluciju kojom traži povlačenje odluke američke administracije o priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela.
Rezolucija UN-a kojom se osuđuje Trumpovo kršenje prethodnih rezolucija međunarodne zajednice i ugrožavanje izgleda za mir na Bliskom istoku ulijeva nadu u pravnu i moralnu supstancu međunarodnog poretka kao i solidarnost svjetske zajednice s pravednom stvari Palestinaca.
Trumpova odluka da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela vratila je u fokus međunarodne zajednice i javnosti pitanje palestinsko-izraelskih odnosa i statusa grada Jerusalema, a koje je prethodnih godina bilo potisnuto uslijed zaokupljenosti ISIL-om i njegovim terorističkim aktima i zločinima.
Zapravo, za svjetski mir i budućnost međunarodne zajednice od najveće je važnosti da se status Jerusalema riješi u skladu s njegovim značajem za sve tri svjetske religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Gledano iz muslimanske perspektive, u tom pogledu treba podsjetiti na neke povijesne činjenice.
Od 70. godine nove ere pa sve do 1948. godine na tlu Palestine nije postojala nikakva jevrejska država. Godine 638. Jerusalem su zauzeli muslimani, kada je ovaj grad preuzeo halifa Omer, r.a., od patrijarha Sofronija i učinio ga gradom vjerskih sloboda za sve tri velike svjetske religije. Muslimani vladaju Jerusalemom nepunih 13. stoljeća, uz dva kratka prekida: prvi od 1099. do 1187. godine kada ga drže križari i drugi period od 1228. do 1244. godine kada Jerusalemom vlada car Fridrik Drugi.
Kroz povijest jevreji su živjeli u mnogim zemljama u kojima su vladali muslimani, a najbolji primjer za to je Španija, koju su, u progonima u 15. stoljeću i napuštali zajedno s muslimanima i nastanjivali se diljem tadašnje Osmanske carevine i drugih područja u kojima su vladali muslimani - dok muslimani nikada nisu živjeli pod vlašću jevreja. Tako je bilo sve do 1948. godine kada se formira država Izrael, koja od tada do danas čini nasilje, teror, progone, otimačine, razaranja i ubijanja Palestinaca, potpuno kršeći na desetine i desetine rezolucija UN, od onih o povratku palestinskih izbjeglica, preko onih o povlačenju sa okupiranih teritorija do onih o statusu Jerusalema.

Takvom svojom politikom utemeljenoj na sili i kršenju međunarodnog prava Izrael se zapravo (samo)getoizira i to u dvostrukom smislu: usred tradicionalnog muslimanskog svijeta kao i u odnosu prema međunarodnoj zajednici. Otuda je za međunarodnu zajednicu, za svjetski mir i suživot religija, u prvom redu, ali i za sami Izrael, od najveće važnosti da se Palestincima prizna pravo na njihovu državu s rješenjem za Jerusalem koje će biti prihvatljivo za obje strane i sve tri religijske tradicije. Upravo onako kako je to ovih dana u svom obraćanju naglasio papa Franjo: “Jerusalem je jedinstven grad, svet za jevreje, kršćane i muslimane, koji poštuju sveta mjesta svojih vjera i ima specijalno značenje za mir” i kao što je, također, nedavno istaknuto u Izjavi Sabora IZ u BiH: “Proglašavanje Jerusalema glavnim gradom Izraela je ne samo nepravedno prema muslimanima i kršćanima Palestine, pa i čitavog svijeta, nego je i nelegalno. Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a br. 478 je jasno kazala kako tvrdnja Izraela da je Jerusalem ‘cijeli i jedinstven’ glavni grad Izraela krši međunarodno pravo. Status Jerusalema je definiran rezolucijama Ujedinjenih nacija i međunarodnim pravom koje bi trebalo biti obavezujuće za svakog. Nadamo se da će se poštovati poseban status Kudsa - Jerusalema koji on ima u ibrahimovskim-abrahamovskim tradicijama, kao i volja međunarodne zajednice koja je jasno izražena na posljednjoj sjednici Generalne skupštine UN-a.”

Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.

Proteklih dana muslimani diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini tradicionalno su obilježavali Mevlud – Pejgamberovo rođenje. U toku rebiu-l-evvela u džamijama su učeni salavati, mevludi i zikr, održavane su vrlo posjećene tribine, predavanja, izložbe i drugi kulturni sadržaji s predznakom sjećanja na život, djelo i poruke Voljenog Poslanika. Da je ova naša tradicija i načini na koji obilježavamo Alejhisselamov rođendan islamski utemeljena ulema iz Bosne i Hercegovine je već argumentirano pokazala. Tako u traktatu Dvije-tri o mevludu Mehmed Handžić kaže: “da je proslavljanje Alejhisselamova rođendana s vjerskog gledišta lijepa stvar, u tome se slaže velik broj islamskih učenjaka: Ebu Šame, Ibn Hadžer, Ibnul-Džezeri, Ibn Dihje, Sujuti, Ibnul-Hadž i drugi. Svi spomenuti učenjaci uvjetuju da proslavljanje bude lijepim dozvoljenim djelima.”
Posljednjih decenija o životopisu Muhammeda, alejhi-s-selam, na bosanskom jeziku objavljen je znatan broj važnih djela, o čemu je prof. dr. Enes Karić pisao u prošlom broju Preporoda. Doduše, bilo bi zanimljivo i značajno sačiniti bibliometrijsko istraživanje o tome koliko su u proteklom periodu, otkako su prevedena i objavljena pa do danas, kapitalna djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, kao što su naprimjer Ibn Hišamova Sira ili djelo M. Hamidullaha korištena, navođena i razmatrana u našoj islamskoj misli, studijama i radovima.
Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.
Međutim, velika zadaća stoji pred islamskim mišljenjem u Bosni i Hercegovini, jer Hadis zahtijeva od islamskih učenjaka da se prilježno angažiraju na njegovu interpretiranju, budući da danas, s interpretacijom Hadisa imamo problem, posebno u savremenim i društveno osjetljivim temama. Ilustrativni primjeri za to su tumačenja hadisa o kamati u nedavnoj raspravi potaknutoj fetvom Vijeća muftija o dozvoli za uzimanje kamatnog kredita radi zadovoljavanja nužnih životnih potreba ili tumačenja hadisa o pitanjima bračnih odnosa. Hadiske zbirke su ogroman korpus i za njegovo tumačenje potrebno je znanje i intelektualna hrabrost – idžtihad. Hadis je polazna osnova za tumačenje Kur’ana, a prema razumijevanju velikana islamske misli u BiH Huseina Đoze, Hadis je u rangu idžtihada, a sam Muhammed, alejhi-s-selam, bio je prvi mudžtehid koji je pronalazio rješenja za ona pitanja i izazove koji nisu bili dio direktne Božije intervencije - Objave. Njegova promišljanja o statusu Hadisa koji je „autentična primjena kur’anske misli“, i njemu sljednom idžtihadu za koji se, kako on kaže „sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije“ - mogla bi biti polazna pozicija za potrebna tumačenja Hadisa. S obzirom da je pitanje obaveze idžtihada u svakoj generaciji jedno od rijetkih pitanja oko kojeg se većina uleme u svijetu slaže, a da sam idžtihad, po zahtjevu ‘vremena i mjesta’ ulema s ovih prostora već stoljećima prakticira, nema bojazni da će i ova generacija alima i na ovaj izazov dostojno odgovoriti.
Muslimani vole svoga Poslanika, od njega su učili i danas uče, njihov je uzor, a njegova praksa i život je inspiracija da se mora stremiti pravednijem društvu, u kojem učimo i rastemo u slobodi i miru, brinemo jedni o drugima, u kojem se svačije pravo poštuje i dobro čini.