I baš je u ovakvim vremenima – kada potcijenjena desnica zauzima sve ozbiljniji politički prostor u Evropi, a Orban, Le Penova i notorni Gert Wilders postaju nove političke zvijezde – nužno redefinirati važnost međureligijske saradnje i potcrtati da jedni drugima nismo neprijatelji; da je neprijateljstvo eksces a dobar odnos pravilo. Posebno stoga što desničarski uspon redovito prati promjena na diskurzivnom nivou, pa se jezik koji se do jučer smatrao ksenofobnim na izvjestan način normalizirao.

U posljednjih mjesec dana, politički i državni vrh, pozicionirajući se u odnosu na izraelske napade na Gazu, doveo je njemačku javnost na raskršće značajnih društvenih i političkih dilema koje vibriraju kroz ostatak Evrope. Ovo složeno vrijeme se čini važnom prekretnicom i nije produkt samo trenutnih globalnih političkih napetosti već i odraz dubljih problema kroz koje prolazi njemačko društvo. Dok njemačka vlada bezrezervno podržava izrealsku, novi val islamofobije zahvata društvo.

Nedosljednost onoga što zovemo “svjetska pravda”, i na čemu insistiramo kao zajedničkoj vrijednosti, u Palestini se brutalno poništava. Ako na to pristanemo, red je onda kazati da je ova generacija ubila humanizam i da smo u Palestini zadali smrtni udarac svijetu kojeg poznajemo te da su sve dosadašnje humanističke ideje bile samo puke tlapnje. 

Bilo bi sasvim legitimno pozvati se i na slučaj iz juna 1995. godine, tačnije, na scene “vezivanja za bandere” službenika međunarodne zajednice koji je odveć poznat predstavnicima tih institucija. Razumjela bi ova javnost. Strah je legitiman ako nemaš instrumente kojim bi djelovao. Ili nećeš da ih koristiš.

Često se dešava da nasilnici ostanu nekažnjeni i društveno prihvatljivi, uprkos onome što čine. Korektivni faktori zakazuju. Tako se dešava da institucije, koje bi žrtvama nasilja morale biti podrška i zaštita, postanu sve suprotno od toga i to bez obzira na propisane zakonske mjere. A sve češće odustajemo i od onih, naizgled banalnih i zastarjelih, koncepata u kojima se nasilnicima suprotstavljaju bližnji ili najuži krug prijatelja. Tako nasilnici – unatoč tome što je javna tajna da zlostavljaju svoje supružnike, djecu, širu porodicu, saradnike ili podređene – nastavljaju uživati prihvaćenost i prihvatljivost. Ne bivaju isključeni iz naših “svetih” ili zaštićenih prostora nego, u pravilu, s njima nastavljamo saradnju, druženja, poslovne i sve druge transakcije pod egidom da nas se “ne tiče” ono što će u konačnici nekoga koštati života.

Usvajanje ovog zakona jeste potpuno očekivan korak u dugogodišnjem odnosu političara iz RS, posebno Dodika, prema institucijama države Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da efektnih političkih i posebno pravnih konsekvenci nije bilo, Dodik je samo ubrzavao korak. U posljednje dvije godine, odluke koje donosi, zajedno sa Skupštnom RS, a bez posljedica, pokazatelj su da može više i brže. Odgovora nema, osim naravno ako se ne računa moljakanje da “država učini nešto” onih koji su izabrani da državu zastupaju. Kompromisi, uzmicanje, i tako sa svakim novim zahtjevom.

Obredi hadža imaju potencijal da donesu onu transformaciju koja muslimane ohrabruje da nikada ne pristaju na modele, ni za sebe, niti bilo kojeg drugog čovjeka, koji ih stavljaju u poziciju pukog bivanja, koju italijanski filozof Agamben definira kao „goli život“. Preživljavanje lišeno nastojanja za uspostavu univerzalnih etičkih načela ne može biti prostor u kojem musliman živi puninu svoje vjere. U Kur’anu je sadržana jasna poruka da su rasizam, diskriminacija, isključivanje i marginalizacija zla koja stoje nasuprot čovjeka i u konačnici samog Boga.