Početak nove hidžretske godine nam može biti podsticaj da razmislimo o budućnosti odnosno da oživimo koncept pripreme za nju kakav nalazimo u Kur›anu. A to podrazumijeva duboku refleksiju nad kontekstom u kojem živimo. Kur'an nas uči važnosti planiranja i odgovornosti za zajednicu, dajući nam primjer u Jusufu, a.s., koji se pripremio za sedam godina gladi i nestabilnosti.

U tom duhu, pred nama se otvara pitanje: ko i kako zamišlja budućnost Islamske zajednice u BiH? Suočena s izazovima koje donose demografska kretanja, ekonomske promjene i globalne društvene transformacije, Islamska zajednica bi trebala dodatno razvijati i oblikovati svoje dosadašnje strategije te se otvoriti novim pristupima, kako bi i u budućnosti ostala relevantna i funkcionalna. No, jesmo li spremni razgovarati o budućnosti?

Možda neće ni biti važno jesmo li spremni ili ne demografska i geopolitička, pa i ekonomska, kretanja će i dalje, vjerovatno sve snažnije, utjecati na redefiniranje postojećih okvira naše Zajednice. Realnost je da su naši džemati u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine funkcionalno jedva održivi. Tamo gdje su muslimani brutalno pobijeni i raseljeni, džemati danas jedva opstaju i gotovo je nemoguće predvidjeti trendove. Trenutno su povratnički džemati uglavnom oslabljeni, sjena nekadašnjih – i to u prvom redu kao posljedica agresije i genocida.

A treba podsjetiti da razvoj institucije Islamske zajednice u BiH nije bio potpuno organski. Disolucija SFRJ i agresija na Bosnu i Hercegovinu ostavili su duboke rezove koji su poremetili njen razvojni tok. S jedne strane smo se susreli s gubitkom mnogih džemata. S druge, s razvojem novih izvan domovine u drugim političkim i društvenim okvirima. S treće, tu je bila zajednička sudbina, koju smo dijelili s drugim muslimanskim vjerskim institucijama u regionu. Sve pobrojano je otvorilo mnoga pitanja i mogućnosti. U sagledavanju trenutnih prilika, jasno se vidi koliko će nam za budućnost trebati institucionalna strukturna fleksibilnost koja će zaobići moguće prepreke i otvoriti nove perspektive. Šerijatski okvir i tradicija muslimana dozvoljavaju i ohrabruju široku saradnju. No, kako ćemo se pripremiti za to? Ili će nas strah od promjena kočiti u osnaživanju naše Zajednice?

Budućnost Islamske zajednice, ne samo naše, zahtijeva spremnost svih nas na saradnju. Umjesto toga možemo birati međusobna trvenja – posebno ona uzrokovana nepostojanjem volje da se misli budućnost. Ovo nije teoretsko pitanje, već praktično i urgentno. Ako ne budemo spremni na saradnju, riskiramo slabljenje postojeće organizacije. A šta nam to donosi? Sukob unutar krhkih organizacija dovodi do institucionalnih praznina, a ljudi se upuštaju u nove, neformalne, oblike partnerstava kako bi nadoknadili te nedostatke. Islamska zajednica mora prepoznati ovu opasnost i raditi na tome da se takve praznine ne pojavljuju. Zajednica muslimana budućnosti, pa i naša Islamska zajednica, bi morala otključati postojeće potencijale i one koje ima u svojim temeljima a koji se ogledaju u njenom jačanju kao nadnacionalne, otvorene i finansijski stabilne zajednice – sposobne da postane ozbiljna zagovaračka snaga u različitim okruženjima. Ali, kako to postići? Hoćemo li prepoznati kako za otvaranje tih vrata već imamo snažan osnov ili će nas nehajnost za buduće i unutrašnji sukobi dovesti do slabljenja, do propasti?

Zato nam je potrebno potenciranje promišljanja budućih kretanja koja će se reflektirati na Zajednicu, kao i razgovori o tome. Sljepoća, elitizam ili regionalizam bilo koje vrste bit će rak-rana za našu instituciju i njenu budućnost. Ako ne budemo prepoznali i adresirali ove probleme, riskiramo da naša zajednica postane neefikasna, fragmentirana, nestabilna. Uz viziju i otvorene razgovore – ono što imamo danas se može osnažiti. Da bi bilo tako, razgovori moraju biti jasni, temeljeni na realnim osnovama i uključivati najbolje prakse - iz naše i drugih zajednica.

S tim u vezi, morat ćemo naći neke odgovore na pitanja o tome kako će, naprimjer, izgledati budućnost muslimana, pripadnika naših džemata, u Americi ili Zapadnoj Evropi? Jasno je da za vjernike džemat ne može biti dio prošlosti. Imam za muslimansku zajednicu ne može biti prošlost. Zato bi školovanje imama, uz razvoj novih pristupa u obrazovanju i prilagodbe savremenim izazovima naših džemata izvan domovine, mogli biti ključni za daljni rast i opstanak. Kako ćemo u vezi s tim odgovoriti na potrebe džemata diljem svijeta? Kako ćemo se povezivati kada nam bosanski jezik ili osjećaj domovinske pripadnosti ne budu zastupljeni u mjeri kao što je to danas? Kako dalje s povratničkim džematima? Kako se povezivati s muslimanima iz drugih zajednica – u regionu, svijetu? Odgovor možda leži u planiranju projekata na kur'anskim osnovama, u pripremi za budućnost onako kako nas uči kazivanje o Jusufu, a.s., – godine priprema za snažnu poziciju koja omogućava da se pomogne sebi i drugima.

Na kraju, Islamska zajednica mora biti u službi čuvanja Božije riječi – kako je to, ne tako davno, naglašavao rahmetli profesor Karčić, podsjećajući da se nerijetko dešava kako se očekuje da Islamska zajednica preuzme uloge koje joj ne pripadaju, što može omesti njenu temeljnu misiju. Rahmetli prof. Karčić je tada podsjetio na ono što je i danas važno, na temeljnu misiju Islamske zajednice definisanu u čl. 6 Ustava Islamske zajednice u BiH: “Islamska zajednica se stara za ispravno razumijevanje i življenje islama i osiguravanje uvjeta za prenošenje Emaneta. Cilj Islamske zajednice je da svi njeni pripadnici žive u skladu s islamskim normama.”

Zato, uz Novu hidžretsku godinu, promislimo o ovom članu Ustava te gdje i kakvi ćemo biti u narednih deset, dvadeset, pa i pedeset godina. Hoćemo li planirati budućnost džemata i Islamske zajednice kao stabilne, otvorene za dijalog, tehnološki napredne, socijalno angažirane i duhovno jake zajednice? Ili ćemo razvijati nešto drugo? Budućnost je pred nama, a odgovornost je na svima - moramo osigurati da Islamska zajednica ostane relevantna i snažna institucija u svijetu koji se neprestano mijenja.