Zato kada fašizam udružen s rasizmom nogom otvara vrata naše kuće, odgovor ne može biti retorička indignacija niti povremena moralna osuda. Odgovor mora biti politički, pravni i društveni.

Islamofobija se ne mora opravdavati; ona se predstavlja kao racionalna, nužna i čak moralna. U takvom poretku muslimani jesu prva meta, ali historija nas uči da rijetko ostaju posljednja. Ako borba protiv antisemitizma izgubi svoj univerzalni karakter i postane alat za legitimizaciju novih autoritarnih poredaka, tada gubi i kredibilitet i smisao.

Populističkih mjera ne manjka, ali suštinskih mjera, kao ni mazuta u Vogošći, uglavnom nema. Građani, suočeni s ponavljanjem istih obrazaca, gube uvjerenje da je politika sposobna proizvesti rutinu i sasvim opravdano imaju pravo zaključiti da su političari – koji nisu spremni za predvidivo – zapravo odustali od same ideje upravljanja

Primorčevo prisustvo za ovim stolom – s obzirom na njegove ranije stavove o remodeliranju države Bosne i Hercegovine – bilo je signalno, jer legitimiranje diskurzivnog okvira prethodi njegovoj operativnoj upotrebi koja dolazi kasnije, obično kroz “tehničke” odluke, proceduralne revizije i promjene međunarodnih prioriteta. Postoje naravno, kada je on u pitanju i druge operativne upotrebe kojima ćemo, vrlo vjerovatno, svjedočiti uskoro

Bošnjaci se svode na narod bez legitimnog političkog kapaciteta; kao masa koja se navodno povija pred strancima i ne može biti subjekt države. To je tip retorike koji uvijek priprema teren za institucionalno isključivanje

Možemo li zaustaviti našu šutnju pred infrastrukturom straha u zemlji u kojoj korumpirani službenici fotografišu povjerljive akte, u kojoj kamenolomi rade dvadeset godina iznad sela, a vlasti to ignorišu, u kojoj domovi za starije gore jer institucije nisu radile svoj posao — šutnja postaje najopasniji oblik nasilja(...) U takvom ambijentu nije nimalo jednostavno ohrabriti ljude da prijave nasilje, korupciju, sumnju.

Ako smo, kako je to rekao reisul-ulema, “na početku jedne nove epohe”, onda to nije epoha u kojoj se stvari jednostavno mijenjaju, već koja traži preispitivanje samih pretpostavki. Jer, imamski poziv se više ne može razumijevati kao statična funkcija u hijerarhiji, nego kao dinamičan odgovor na promjenjive društvene strukture, medijske logike, kulturne kodove i epistemološke pritiske. Imam nije proizvod strukture, već de facto njen test: pokazatelj koliko je jedna zajednica sposobna prenijeti značenje kroz vrijeme, bez gubitka njegovog uporišta, ali i bez fetišiziranja forme. Pri tome ne treba zaboraviti da izazovi s kojima se imami suočavaju nisu uvijek izazovi vremena, nego često imaju “potpis strukture”. Posebno oni koji im ne ostavljaju prostor da se ravnopravno nose s novim okolnostima. Jer, često se zaboravlja da imam nikada nije bio figura koja samo predvodi namaz.

Takva svijest se prepoznaje u nepotizmu te etničkom ili usko-lokalnom partikularizmu koji razaraju povjerenje u institucije i podrivaju društvenu koheziju. Mentalni, a potom i strukturalni geto. Naš odgovor mora biti drugačiji: umjesto destruktivne, partikularne asabijje, nastaviti razvijati institucionaliziranu solidarnost zasnovanu na pravdi, bratstvu i znanju; povjerenje usmjeravati prema ustanovama, a ne ličnostima; lojalnost vezivati za vrijednosti, a ne za “plemenske” interese. Samo tako zajednica zadržava moralni kompas i sposobnost da odgovori na izazove bez skretanja u isključivost

O tome koliko “košta” glas otpora protiv genocida, mogu govoriti brojne javne ličnosti ili organizacije koje su se usprotivile savezu koji podržava ili provodi genocid nad Palestincima: Gideon Levy ili Jewish Voice for Peace. Znaju to mnogi iz javnog prostora, bilo akademskog ili pop-kulture, poput Miriam Margolyes, glumice, Jevrejke suočene s prijetnjama i pozivima na oduzimanje glumačkih priznanja zbog kritike izraelskog režima koji vrši genocid u Gazi. Platforme poput Mete smanjuju vidljivost poruka solidarnosti. Ako su ti glasovi zaista “ništa”, zašto se onda toliko trude da ih ušutkaju? Upravo zato što su važni, pokušava ih se ušutkati.