Banja Luka je u samo jednoj sedmici svjedočila dvjema veličanstvenim radostima. Svečano je otvorena posljednja obnovljena banjalučka džamija – Arnaudija, a banjalučka Medresa “Reis Ibrahim-ef. Maglajlić” je ispratila prvu generaciju maturanata i maturantica. Nije pretenciozno tražiti zajednički sadržilac tim dvjema radostima i nadi koja iz njih klija, jer činjenice koje ukazuju na uspjeh se nisu zagubile, vidljive su i opipljive.

Ovih dana se, u osam medresa na prostoru Bosne i Hercegovine i Sandžaka, organizuju defilei i akademije za nove alumniste. Riječ je o generaciji koja je medresu upisala tokom intenzivnih pandemijskih okolnosti. Njihovo međusobno blisko i neposredno upoznavanje događalo se odgođeno ili je, u najmanju ruku, bilo pod ograničenjima i vanrednim mjerama. U takvim globalnim okolnostima, ali i s dodatnim opterećenjima složenog društvenog konteksta, s radom je počela i Banjalučka medresa. Uprkos brojnim bojaznima vezanim za njen rad, ovih dana su uručene diplome prvim maturantima i maturanticama. Uspjeli su oni, uspio je kolektiv Medrese. Radost je to svih nas. To su isti dječaci i djevojčice za koje se, prije svega, isticalo da su svojim dolaskom unijeli živost u svakodnevni život banjalučkih muslimana i obogatili, uopće, ovaj naš grad. Četiri godine su stasavali uz podršku roditelja, profesora i uposlenika direktno angažovanih u radu s njima te drugih službi Islamske zajednice. No, oni su iznijeli najveći teret.

Ovaj dan, stoga, za nas a i za njih, nije samo proslava obrazovnih dostignuća mladih ljudi, već i snažan simbol obnove u kontekstu bolne povijesti i trenutnih izazova. Kao da sam jučer pisala Uvodnik o odluci o otvaranju Medrese. Tada sam napisala da “odustajanje za Islamsku zajednicu nije opcija. Nije nikada ni bila. Svjedoči to kontinuitet od prvog povratničkoga džemata i prve obnovljene džamije do, evo, otvaranja medrese u Banjoj Luci. Uostalom, na neodustajanje nas obavezuje i savjet Božijega poslanika Muhammeda, a.s., da čak i kada nastupi Sudnji dan, sadnicu koja je namijenjena za to treba posaditi”.

Danas bih mogla kazati – opstajemo, znajući da odustajanje nije opcija. Bolno je kazati kako sve ovo posljednjih decenija pomalo liči na strategije i mehanizme onih koji preživljavaju – ali čak i kad smo na to svedeni – ne prestajemo biti zajednica vjernika.

Dok se Bosna i Hercegovina bori s vlastitim duhovima prošlosti, maturanti ove medrese odražavaju novu nadu. Njihovu školu, kao i druge medrese, osnovala je Islamska zajednica kao odgovor ne samo na obrazovne potrebe već i kao izraz neprihvatanja ili odbijanja stvaranja podijeljenog društva. Ovi mladi ljudi, obrazovani u duhu međusobnog poštovanja i dubokog razumijevanja svoje kulturne i religijske baštine, danas stoje kao svjedočanstvo mogućnosti. Bilo bi dobro da to ne zaborave – kada se sudare s ljudima koji ne žele i ne razumiju njihov put. Mnogima je jasno da će lokalni izazovi biti još dugo uz njih, te da će ih, izvan tog lokalnog, čekati globalni izazovi. I to izazovi onog svijeta za koji znamo da će biti drugačiji od našeg. Svijet je to u kojem će ovi mladi ljudi morati znati kako se nositi s poništenjem ljudskosti per se i gdje vrijednosti, koje danas smatraju svojima, mnogima ne znače ništa. Želimo im da se sutra sjete kako su kročivši u svoju Medresu izabrali otpor i da će ga znati dostojanstveno nositi. Neka znaju i da im se divimo, danas. Kao što se ovih dana divimo diplomantima američkih univerziteta koji podižu palestinsku zastavu ili kefiju pokazujući da razumiju i da neće pristati na tišinu. Razlog divljenju je, između ostalog, činjenica da otvaranje Medrese “Reis Ibrahim-ef. Maglajlić” i obnovljena Arnaudija ne samo da simboliziraju fizičku obnovu struktura, već i otpor poništenju te mentalnu i duhovnu obnovu zajednice, u kojoj su oni važni. Upravo u ovom kontekstu, maturalni dan ovih mladih ljudi prelazi granice obične akademske proslave.

Njihova diploma nije samo papir već svjedočanstvo hrabrosti i spremnosti da grade budućnost s potencijalom za poništavanje barijera koje su nekada djelovale nepremostivo. Ovi mladi ljudi suštinski simboliziraju novi početak. Dakako, ponekad moraju proći godine dok ne vidimo jasnije plodove truda i zalaganja. U tom realnom oprezu i datosti, Banjalučka medresa je već izbrojala četiri. Izbrojali su to i prvi maturanti i maturantice u svome svijetu postmilenijalaca, srednjoškolaca i tinejdžera karakterističnih briga, želja i ljubavi. U svijetu i okolnostima u kojima su tražili sebe, a i od njih se tražilo. Manje ili više. Uobičajeno ili nesvakidašnje. Profesori su možda tražili dobre ocjene i lijepo vladanje, roditelji, možda, isto ili više, a, mnogi su širom zemlje, možda, čekali baš završni defile Banjom Lukom, akademiju i momenat zajedničke nam radosti. Nakon četiri godine. Za nas ostaje pitanje koliko ispita zrelosti i opstanka još treba uspješno završiti? Hoćemo li nastaviti brojati? U Banjalučkoj medresi već nastavljaju.