Genocid nije stvar prošlosti, već stalna prijetnja u sadašnjosti i budućnosti – uz ovu poruku UN je usvojio Rezoluciju, kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a koja osuđuje negiranje genocida te veličanje onih koje su međunarodni krivični sudovi osudili za ratne zločine. Ova rezolucija nije samo čin priznanja, već apel na čovječanstvo da prepozna zlo koje se događa svaki put kad silnici ne budu zaustavljeni na vrijeme. Priroda ovog zločina, iako najteže pogađa one nad kojima je počinjen, ostavlja tragove na svima.

Presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju su jasno potvrdile da je genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine. Sa više od 700 godina zatvora izrečenih za zločine i genocid, pravda je djelimično zadovoljena, ali rane ostaju. Sudski dokazi su neizbrisivi pečati zločina nad više od 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici. Uprkos činjenicama, u Srbiji i Republici srpskoj – čije vlasti su osuđene za izvršenje odnosno nesprječavanje genocida – negiranje ovog zločina je uobičajena pojava koja spada u politički mainstream.

Umjesto da prepoznaju UN-ovu Rezoluciju i kao korak prema pravdi, politički lideri Srbije nastavljaju s retorikom poricanja, zanemarujući historijske činjenice. Takva politika vodi moralnom ponoru i daljnjoj polarizaciji građana Srbije. Nažalost, "obični ljudi" često prihvaćaju i podržavaju taj narativ samoobmane, kao što se događalo kroz historiju. Lahko je zamisliti da genocid čine ili ga podržavaju patološki profili, ali stvarnost pokazuje da obrazovani, "obični ljudi", profesori, ljekari i pjevačice također mogu biti dijelom mašinerije genocida u svakoj njegovoj fazi. Primjer njemačkih policijskih jedinica sastavljenih od policajaca rezervista, "običnih ljudi" koji su 1942. izvršili masovne pokolje nad Židovima u Poljskoj, pokazuje da "obični ljudi" mogu postati počinitelji strašnih zločina. Tome smo i sami svjedočili, a i danas žrtve genocida skoro s nevjericom gledaju kako, u eri masovne dostupnosti informacija, do "običnih građana" Srbije i entiteta ne dopire istina. Institucionalno poricanje genocida u Srbiji prati poricanje "običnih ljudi", okruženih pričom o državi i naciji, tlu i krvi. Vučić ih mesijanski svakodnevno spašava i predvodi u odbrani njihove "časti i herojstva" od žrtava genocida. Ova situacija postaje jasnija kada se na naslovnim stranama u Srbiji glasanje u UN-u proglasi “moralnom pobjedom”. Moralna pobjeda nad žrtvama genocida? U cijelom procesu, ideološki-propagandno konstruirana patologija postaje prihvatljiva do te mjere da pretvara jedan dehumanizirajući narativ u samoodbranu uz podržavanje očitih laži što, na koncu, izrasta u kolektivnu deluziju. Jer kako drugačije razumjeti da ratni zločinci - čije je zlodjelo hiljade ljudi koštalo života na nasvirepiji način, čija smo tijela pronalazili u stotinama masovnih grobnica na području tri države - nekome budu heroji. Nažalost, dug je put pred Srbijom – no ne treba gubiti nadu da je moguće.

Pored toga što ova rezolucija može biti ključna u globalnoj borbi protiv genocida i njegovog negiranja, ona i u Srbiji i Republici srpskoj, gdje trijumfalizacija zbog zločina i dalje traje, može biti alat za suzbijanje revizionizma i promicanje istine. Pitanje nije da li je to potrebno, već ko će to u današnjoj Srbiji ili manjem bh. entitetu uraditi. Dakako, Evropska unija, u skladu s ovom i rezolucijom koju je ranije donio Parlament EU, mora osigurati da njene članice uvrste izučavanje genocida u Srebrenici u obrazovne programe te da zemlje kandidati za članstvo budu obavezane na ove programe. Možda se tu otvara prostor da se Srbija konačno prihvati suočiti s naslijeđem Haškog tribunala i izbori se sa svojom ulogom u genocidu. Možda se tu otvori prostor da se "obični ljudi" suoče s decenijskim lažima i konstruktima.

Za preživjele, Rezolucija znači djelomičnu moralnu satisfakciju. Udruženja žrtava i svjedoka genocida ističu da je usvajanje Rezolucije “civilizacijski čin kojim se odaje počast žrtvama teškog kršenja međunarodnog prava, uključujući genocid”. To je, ujedno, priznanje njihovoj borbi – ne samo za pitanje pravde u slučaju Bosne i Hercegovine – da zločini ne smiju ostati nekažnjeni, zataškani ili zaboravljeni bilo gdje u svijetu.

Stoga, političari u BiH imaju ključnu ulogu u podršci istraživačima genocida i Memorijalnom centru Srebrenica. Prvo u primjeni ove rezolucije kod nas, a u isto vrijeme i na međunarodnom nivou. Prema najavama direktora MC Srebrenica, Emira Suljagića, radit će se na internacionalizaciji Rezolucije kroz obrazovne sisteme širom svijeta, ali im je potrebna konkretna podrška, a ne političko prepucavanje ili populističko dodvoravanje. Umjesto ponavljanja činjenica o značenju Rezolucije, ili izmišljanja njenih dometa za ko zna čije potrebe – treba djelovati kako bi ona imala stvarnu primjenu. Jer ona ima potencijal biti, između ostalog, brana razvoju desničarskih narativa – isprobanom putu u zločine – i otvoriti prostor za djelovanje svugdje gdje postoji prijetnja genocida.

I zato je, između ostalog, Rezolucija o genocidu u Srebrenici važna i možda nikad nije bilo važnije izboriti se za to da zaživi jer "obični ljudi" i njihovo nepristajanje uz genocidne ideologije mogu promijeniti mnogo toga. Naša je ljudska i moralna obaveza upozoravati na to, ali, prije svega, prepoznati bol svih žrtava genocida i tražiti načine kako im pružiti podršku. Jer, neporažene genocidne ideologije uvijek nose rizik ponavljanja zločina – bilo kada i bilo gdje.