PREPOROD: Poštovani profesore Šariću, bh. javnost je šokirana otkrivanjem organizirane kriminale grupe koja se bavila trgovinom ljudima i seksualnim iskorištavanjem djevojčica u Tuzlanskom kantonu. Prije nego što krenemo o specifičnostima slučaja pitanje kojim želimo započeti razgovor je: Zašto nam se događaju ove socijalnopatološke pojave?

Šarić: Pojave trgovine ljudima, seksualne eksploatacije maloljetnika i drugih ekstremnih oblika socijalne patologije u Bosni i Hercegovini nisu rezultat izoliranog faktora, nego interakcije širokog spektra strukturnih, institucionalnih i kulturnih determinanti. Navest ćemo najvažnije. Prvo, BiH je država s evidentnim institucionalnim deficitom u uvjetima istovremene kontinuirane sistemske fragmentacije. Zbog administrativnog ustrojstva BiH je izrazito institucionalno fragmentirana. U vezi s predmetom, naglasit ću tri očita strukturalna nedostatka: neujednačene kapacitete policijskih agencija, varijabilne protokole djelovanja socijalnih službi i ograničenu koordinaciju između tužilačkih i istražnih organa, o čemu se često javno govori i upozorava. Ovi faktori proizvode tzv. institucionalne praznine u kojima organizirane kriminalne grupe mogu djelovati uz manji rizik od nadzora. Dalje, dugotrajna ekonomska stagnacija i intenzivne migracije stanovništva uzrokuju krizu primarnih zajednica, porodice, rodbinskih i tradicionalnih komšijskih grupa te eroziju socijalne solidarnosti. Stvara se okruženje u kojem je dio populacije posebno izložen riziku eksploatacije. Maloljetnici sve više “odrastaju sami” izvan mehanizama koji reprodukuju temeljne etičke i opštedruštvene vrijednosti. Uz krizu obrazovnog sistema, mladi iz disfunkcionalnih porodica pokazuju veću podložnost manipulativnim obrascima ponašanja počinilaca kriminalnih radnji. U sociologiji se to opisuje terminom strukturnog nasilja - situacijom u kojoj društvene okolnosti proizvode predispozicije za viktimizaciju. Patrijarhalni obrasci i kulturne norme koje naglašavaju “čuvanje porodične časti”, izbjegavanje javnog govora o seksualnom nasilju i stigmatizacija žrtava doprinose odgađanju prijavljivanja, potiskivanju traumatskih iskustava i otežanom pristupu institucijama. Iako postoje zakonski okviri i protokoli, u praksi se bilježi nedovoljno stručno usavršavanje nastavnika, zdravstvenih radnika i socijalnih radnika, manjak međusektorskih timova i niska razina javne svijesti o ranim indikatorima eksploatacije.

Prof. dr. Hariz Šarić je rođen 1962. godine u Kladnju. Doktor je socijalnog rada i redovni profesor za užu naučnu oblast Socijalni rad i socijalna politika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Objavio je dvanaest knjiga, te preko četrdeset naučnih radova u domaćim i stranim časopisima. Učestvovao je u radu više naučnih skupova i konferencija, seminara i okruglih stolova. Dobitnik je priznanja „Srebrni štit“ i „Zlatne značke“ Općine Kladanj. Uža područja naučnoistraživačkog interesovanja su mu: socijalna patologija, nasilje u porodici, ovisnosti, socijalna gerontologija.

Slučaj u Tuzli

PREPOROD: Posebnu bizarnost ovaj slučaj ima jer su žrtve štićenice Doma za djecu bez roditeljskog staranja, a u ovaj sistemski zločin su umiješani službenici MUP-a TK, koristeći svoj položaj i ovlaštenja za organiziranje i zaštitu počinitelja. Šta to govori?

Šarić: Da li je došlo do kriminala, da li su se ove osobe bavile trgovinom ljudima, o tome će odlučivati Tužilaštvo i Sud. Slučaj u Tuzli nije samo kriminalistički incident nego simptom strukturno disfunkcionalnog društvenog poretka. Klasici političke teorije tvrde da je među ključnim funkcijama države monopol nad legitimnom silom i zaštita ranjivih grupa. Ukoliko se u ovom slučaju utvrdi odsustvo efikasnog nadzora nad policijskim strukturama i neučinkovitost institucija socijalne zaštite to bi bio jasan pokazatelj slabe države koja formalno postoji, ali ne može izvršiti osnovne funkcije. Prema savremenim kriminološkim modelima najopasniji oblik kriminaliteta nije onaj “na ulici”, nego onaj koji infiltrira institucije, koristi legalne strukture za ilegalne ciljeve i operira u “sivoj zoni” zakonitosti. Domovi za djecu bez roditeljskog staranja i policija predstavljaju “institucije povjerenja”. Kada se unutar njih odvija nasilje, nastaje fenomen koji se naziva institucionalna izdaja. Institucija koja bi trebala štititi postaje izvor opasnosti pa normativni poredak biva potkopan iznutra – zakoni postoje, ali etička pravila više ne važe, institucije gube simboličku moć, njihova uloga zaštitnika postaje fikcija, javnost gubi povjerenje, što podriva društvenu koheziju i vladavinu prava. Po pitanju umješanosti službenika MUP-a treba pratiti izvođenje dokaza pred nadležnim sudskim organima. Dok društvo ne ojača institucije, ne poveća svijest građana i ne vrati osjećaj empatije i solidarnosti, ovakvi slučajevi će se ponavljati. Činjenica da se u ovom slučaju radi o seksualnom iskorištavanju maloljetnica, štićenica Doma za djecu bez roditeljskog staranja, sama po sebi je snažan i opravdan razlog za uznemirenje javnosti. Ovakvi događaji duboko pogađaju osnovne moralne i društvene vrijednosti te zahtijevaju odlučnu i brzu reakciju nadležnih organa. Donekle ohrabruje činjenica da su upravo organi MUP-a poduzimali aktivnosti s ciljem dokumentovanja ovog krivičnog djela, što je i predstavljalo osnov za nedavnu akciju. Ohrabruje i činjenica da su se različite društvene skupine – od političkih stranaka i organa uprave do akademske zajednice javno ogradile od počinitelja. To pokazuje da je pritisak javnosti dao doprinos u zahtjevu za pravdom i transparentnošću. U ovoj fazi je na nadležnim institucijama da kroz brz i efikasan postupak dokažu da su svi pred zakonom jednaki. Ukoliko se to postigne, moći ćemo govoriti o individualnoj odgovornosti osoba uključenih u ovaj gnusan čin, a javnost će dobiti potvrdu da se sistem ima snage suočiti sa sopstvenim slabostima.

PREPOROD: Težina ovog sistemskog zločina ogleda se i u činjenici da je jedan od uhapšenih bivši državni parlamentarac i univerzitetski profesor. Ovo automatski povlači pitanje odgovornosti političkih i obrazovnih struktura te šire društvene zajednice koja te strukture bira i održava?

Šarić: Ovaj element dodatno mijenja prirodu slučaja: više nije samo kriminalni ni samo institucionalni, nego duboko političko-etički i društveni problem koji ukazuje na kvalitativni pad moralnih standarda dijela političke elite. Ukazuje na krizu političke selekcije. Političke stranke imaju ključnu ulogu u selekciji kadrova. Ako osoba s ozbiljnom moralnom devijacijom postane zastupnik, moguće da su kriteriji selekcije proformalni, a ne etički – kandidati se biraju po lojalnosti, a ne integritetu, političke strukture funkcionišu kao zatvoreni klanovi, a ne javno odgovorni subjekti. U zemljama stabilne demokratije, političke funkcije nose višestruke slojeve provjere: etičke, profesionalne, sigurnosne. Kada pogrešna osoba dođe na poziciju moći, to znači da ti mehanizmi ili ne postoje, ili se ne primjenjuju. Ako se na političke funkcije godinama biraju ljudi sa sumnjivim javnim i privatnim ponašanjem, društvo postupno normalizira devijantnost kao dio politike. Univerzitetski profesor je simbol znanja, moralnog autoriteta, kulturnog i profesionalnog ugleda. Kada neko s takvim statusom učestvuje u ekstremnim oblicima devijacije, to otkriva krizu akademskog integriteta. Visoko obrazovanje bi trebalo biti mjesto kojem se povjerava obrazovno i etičko formiranje mladih. Ako profesor učestvuje u eksploataciji maloljetnica, moguće je da sistem akreditacije i zapošljavanja ne vrši psihološko-etičku procjenu, akademske institucije ne reagiraju na signale devijantnog ponašanja, normativna kultura akademskog života je potkopana. Ovakvi slučajevi pokazuju da visoko obrazovanje često funkcioniše kao prostor socijalnog prestiža, a ne nužno i moralne odgovornosti.

Dugotrajna normalizacije korupcije i tolerancija prema devijantnosti

PREPOROD: Kako društvo bira i održava strukture koje potom proizvode ili prikrivaju nasilje?

Šarić: Političke i obrazovne elite ne dolaze iz vakuma. One su rezultat dugotrajne normalizacije korupcije, nepovjerenja i pasivnosti građana, slabljenja civilnog sektora, postojanja klijentelističkih i porodičnih mreža. Strukture koje biramo često su slika kolektivne tolerancije prema devijantnosti. U državama snažnog civilnog društva, slučaj u kojem bi političar i profesor bili umiješani u zločine nad maloljetnicima doveo bi do masovnih protesta, zahtjeva za ostavkama, dubinskih reformi u policiji i obrazovanju. U BiH se takve reakcije javljaju rijetko, što ukazuje na socijalni umor i osjećaj nemoći – to opet koristi kriminalnim i političkim elitama. Naša zemlja ima malo iskustvo društvene mobilizacije i građanskog djelovanja, koji su demonstrirali potencijal građanskog pritiska da otvoreno postave pitanja odgovornosti vlasti i zatraže transparentnost. Studije pokazuju da takve mobilizacije mogu biti katalizator za kratkoročne političke korekcije, ali su trajne institucionalne promjene moguće samo ako se mobilizacija institucionalizira kroz dugoročnu organizaciju, pravne inicijative i pritisak na nezavisne institucije. Učešće osoba koje su na bilo koji način povezane s javnim životom svakako dodatno pojačava težinu slučaja u Tuzli. To opravdano povećava interesovanje javnosti, ali i stavlja dodatni teret na pravosudne organe koji su dužni svoj posao obaviti nepristrasno, profesionalno i u najkraćem roku. Pritisak javnosti u ovakvim situacijama je potreban i opravdan jer doprinosi transparentnosti i odgovornosti institucija. Akademska zajednica, političke organizacije i druge društvene strukture odgovornost mogu pokazati isključivo jasnim i javnim distanciranjem od počinitelja. Svaki pokušaj relativiziranja ili umanjivanja težine ovog slučaja, direktno ili indirektno, znači saučesništvo i zaslužuje najoštriju osudu javnosti.

PREPOROD: Vi ste 2008. godine objavili knjigu “Prostitucija i ostale pojave socijalne patologije” koja se bavi fenomenom prostitucije iz sociološke, povijesne, pravne i psihološke perspektive – a tretira povezanost prostitucije s prisilnom prostitucijom i trgovinom ljudima. Pristupate kritički, posebno prema društvenim strukturama koje perpetuiraju prostituciju kao oblik eksploatacije. Zašto ovoj problematici naše društvo ne daje dovoljno pažnje pa o problemima govorimo tek kada se dese najgori?

Šarić: U knjizi sam kroz prezentaciju različitih teoretskih spoznaja, protkanih multidisciplinarnim pristupom, u objašnjenju i definisanju prostitucije elaborirao stanovište da ne postoji zajednički imenitelj za uzroke i motive zašto se žene, a sve češće i muškarci, odlučuju baviti prostitucijom te da ključ razumijevanja prostitucije treba tražiti u razumijevanju njene funkcije za samu osobu koja se prostituiše, odnosno saznanju šta se time provjerava ili potvrđuje. Centralno mjesto u ovoj knjizi čini VI poglavlje u kome je iznesena analiza, argumentacija i pokazatelji rasprostranjenosti prostitucije na području Federacije BiH od 1996. do 2000. godine. Zadnja poglavlja knjige, pored predloženih mjera prevencije, u cilju smanjenja stope prostitucije, koja je na području Federacije BiH u porastu u istraživanom periodu, sadrže zabrinjavajuće konstatacije među kojima su: nevođenje jedinstvene evi- dencije o osobama koje se bave prostitucijom, prisutnost “tamnog broja” žrtava seksualne eksploatacije, naročito maloljetnih i osoba muškog spola i sl.

PREPOROD: Do kakvih ste zaključaka došli?

Šarić: Nastojao sam dati doprinos rasvjetlja- vanju socijalnih, ekonomskih i političkih prilika i uzroka koji su uvjetovali znatno veću prisutnost i rasprostranjenost ove sociopatološke pojave na prostoru Bosne i Hercegovine. Ukazao sam na potrebu organizovanije i planske socijalne reakcije svih raspoloživih resursa, na sve veću prisutnost prostitucije u Federaciji BiH. Pozivam na planiranu socijalnu prevenciju pojave i socijalnu rehabilitaciju žrtava seksualne eksploatacije, što je zadatak socijalnih, vaspitno-obrazovnih i drugih ustanova i institucija u zajednici. U tom smislu sam posebno istaknuo značaj i ulogu socijalnog rada u otklanjanju uzroka prostitucije i u socijalnoj reintegraciji žrtava seksualne eksploatacije. Smatram da se radi o društveno značajnim rezultatima istraživanja koji mogu poslužiti kao polazište u širem i svestranijem izučavanju prostitucije. Zajedničko svim definicijama prostitucije jest da do seksualnih odnosa mora doći uz naknadu te da oni moraju biti promiskuitetni i uz emocionalnu ravnodušnost. Ova pojava je različito regulisana u zakonodavstvima mnogih zemlja – u većini je zabranjena.

PREPOROD: Postoji li u javnosti svijest o problemu prostitucije?

Šarić: Prostitucija spada u socijalno-patološke pojave. To je moralno zabranjena radnja i odraz je nepovoljnih prilika u kojima se osoba nalazi, odnosno devijacija u vezi sa seksualnim ponašanjem ljudi, a prije svega sa zabranom seksualnog promiskuiteta. Prostituciju održava odnos ponude i potražnje, u kombinaciji s psihičkim poremećajima vezanim za seksualnost. Muškarci kupuju seks sredstvima socijalne moći bilo da je u pitanju moć novca ili moć vlasti, a počesto oboje zajedno.

Istraživači ovog pojavnog oblika socijalne patologije tvrde da je preko 80% posjetilaca javnih kuća u svijetu iz populacije oženjenih muškaraca. Bitan preduvjet za prostituciju i trgovanje ženama seksualni su prohtjevi muškaraca usmjereni na žene, mlade djevojke i djecu. Siromaštvo, neadekvatno i nedostupno školovanje, beskućništvo, seksualna diskriminacija i nasilje nad ženama stalne su teme u životopisima žena koje se bave ili su se bavile prostitucijom. Veliki broj djece, većinom djevojčica, koje su bile seksualno zlostavljane u ranoj dobi, kasnije od istih muškaraca koji su ih seksualno zlostavljali bude prodano u prostituciju. Prema podacima iz drugih zemalja, prosječna dob u kojoj djevojčice ulaze u prostituciju je trinaest, četrnaest godina. Uz kriminalizaciju kupovanja seksualnih usluga, svakako je potrebno osmisliti i staviti u praksu mehanizme koji bi pomogli ženama da izađu iz prostitucije te im omogućiti pristup skloništima, savjetovanjima, doškolovanju, stručnom usavršavanju i poduzeti mjere radi zapošljavanja. Potrebno je i pokrenuti široku medijsku kampanju radi podizanja nivoa svijesti o problemu prostitucije i to putem dostupnosti informacija.

Cijeli intervju možete pročitati u posljednjem broju Preporoda