Prije nekoliko godina objavljen je zapažen tekst uglednog turskog sociologa religije Recepa Şentürka (r. 1964) pod naslovom “The Decline of the Decline Paradigm: Revisiting the Periodisation of Islamic History” (Slabljenje paradigme slabljenja: Preispitivanje periodizacije islamske historije). Ovdje ćemo predstaviti dijelove koje smatramo najznačajnijim.

Nametnuta periodizacija

Na samom početku, autor postavlja tri pitanja: da li je islamska civilizacija zaista doživjela pad? Ako jeste, kada je taj pad započeo? Ukoliko nije, kako onda objasniti sukobe s kojima se muslimanski svijet suočava posljednja dva stoljeća? Ova velika pitanja i dalje zaokupljaju umove proučavalaca islamske civilizacije širom svijeta. Postoji mnoštvo spornih odgovora, a ustaljena objašnjenja koja su se nekada uzimala zdravo za gotovo više nisu primjenjiva. Şentürk je nastojao rasvijetliti eurocentričnu historijsku periodizaciju islamske civilizacije, koja je dugo preovladavala disciplinama historije i društvenih nauka, te nedavnu promjenu paradigme – suprotstavljanje paradigmi slabljenja islamske civilizacije – koja dovodi u pitanje orijentalističke narative što su oblikovali naše razumijevanje muslimanskog svijeta. Ova promjena paradigme među historičarima islama zahtijeva ponovno razmatranje postojeće periodizacije islamske historije, koja se danas uobičajeno koristi, te njeno preispitivanje i novo razgraničenje historijskih razdoblja u svjetlu najnovijih istraživanja i podataka iz izvorne građe. Na taj način možemo ponovo definirati nametnute vremenske okvire zlatnog i mračnog doba u islamskoj historiji.

Periodizacija se danas široko koristi u akademskoj i javnoj kulturi. Ona ima ogroman utjecaj na naše razumijevanje - nas samih i drugih ljudi u svijetu. Štaviše, ona oblikuje naš pristup i odnose s drugima. Stoga, njen utjecaj nije ograničen samo na konceptualni domen u pogledu toga kako posmatramo druge i sebe, već ima dubok utjecaj i na moralnu i političku sferu – na to kako vidimo svoju ulogu u svijetu i kako komuniciramo s drugima.

Prema mišljenju Şentürka, postoje mnoge praktične koristi od podjele historije na razdoblja. Međutim, ključno pitanje je kako to učiniti. Općenito gledano, u oblasti historije i društvenih nauka imamo dva suprotstavljena koncepta u vezi s historijskom periodizacijom: razjedinjena, odnosno rascjepkana kružna kretanja širom svijeta s brojnim usponima i padovima; jednosmjerno ujedinjeno kretanje čovječanstva kao cjeline od početka historije do njenog “kraja”. Ibn Haldūn zagovara prvu periodizaciju, koja je usporediva sa životnim ciklusom živog organizma. U skladu s njegovim promišljanjem, svako društvo ili civilizacija preživljava unutar kružnog kretanja koje se neprestano uzdiže i spušta, čime nastaju brojna kružna kretanja širom svijeta. On ne zamišlja kretanje čovječanstva u cjelini kao ujednačen i pravolinijski proces koji prolazi kroz faze napretka i slabljenja. Potonji pristup periodizaciji ističe pravolinijsku evoluciju, odnosno napredak čovječanstva kao cjeline. Taj pristup je predstavljao najzastupljeniju metodologiju historijske periodizacije među misliocima, historičarima i sociolozima na Zapadu u 19. st. U modernoj historiografiji uobičajeno je dijeliti historiju civilizacija u dva razdoblja na osnovu dvije kategorije: uspon i pad, napredak i slabljenje, uz povremena međurazdoblja. Donedavno su i historičari primjenjivali ovu podjelu bez kritičkog propitivanja. Uprkos tome, poimanje svjetske historije kao jedinstvenog i jednosmjernog procesa napretka više nije održivo, te se sve češće javljaju pozivi da se takav pristup izmijeni ili zamijeni.

I ustaljena periodizacija zapadne historije, koja je zasnovana na podjeli između srednjeg vijeka i renesanse, sada se sve više dovodi u pitanje te se preispituje u svjetlu novih historijskih saznanja. Narativu o zapadnom progresu bila je potrebna teorija o slabljenju kako bi se Zapad prikazao nadmoćnim nasuprot navodnom propadanju muslimanskog svijeta i Istoka općenito. U skladu s ovim narativom, što je Zapad više napredovao, Istok je više nazadovao. Muslimani i sve nezapadne nacije usvojili su taj narativ o slabljenju kao objektivnu historiju. Obrazovanje je u nezapadnim državama korišteno kao sredstvo indoktriniranja naroda, posebno omladine, da bi bespogovorno bio prihvaćen takav narativ. Suprotnost između blistavog srednjeg vijeka islama i mračnog srednjeg vijeka Zapada bio je preokrenut: novo doba bilo je mračno za islam, a blistavo za Zapad. U okviru obrazovnih sistema nezapadnih i muslimanskih zemalja podučavalo se ovakvoj periodizaciji zasnovanoj na zapadnoj nadmoći i nezapadnoj potčinjenosti kao dio njihovih zvaničnih školskih kurikuluma, doprinoseći njezinom širenju kao da se radi o naučnoj činjenici.

Kako ističe autor teksta, vrijeme je da se prevaziđe ova oštra podjela na napredovanje i slabljenje, ili uspon i pad u proučavanju historije svjetskih civilizacija zbog: korištenja velikih makrokategorija napretka i slabljenja u periodizaciji koje dovode do preopćenitih zaključaka, što sprečava istraživače da vide šta se doista odvija “na terenu”; prisiljavanja istraživača da prilagode podatke ovoj unaprijed osmišljenoj podjeli u svom umu; korištenja etiketa “napredak” i “slabljenje” koje odražavaju subjektivne vrijednosne sudove u odnosu na nešto i nekog; odražavanja ideoloških predrasuda prema drugima, kao što su evrocentrizam, rasizam, nacionalizam i religijski puritanizam; nametanja određene periodizacije historije drugim ljudima, neovisno o tome kako oni periodiziraju vlastitu historiju.

Muslimanska periodizacija

Muslimanski historičari razvili su metodologiju podjele historije na razdoblja i koristili su je sve do druge polovine 19. st. Periodizacija koja se pojavila na modernom Zapadu i koju su bespogovorno prihvatili muslimanski intelektualci zamijenila je tradicionalnu muslimansku periodizaciju. Prije nego što je paradigma propadanja prevladala u muslimanskom svijetu, neki muslimanski historičari su periodizirali vlastitu historiju prema pokoljenjima uleme. Taj lanac započinje s ashabima, zatim tabiinima i tabi-tabiinima. Ova dijahronijska mreža učenjaka koja se proteže kroz generacije i dan danas se nastavlja, ali historičari je više ne koriste kao koncept u svojoj periodizaciji islamske historije. To pokazuje da ova periodizacija ima četiri odlike: razdoblja se obilježavaju pojavom i nestankom generacije učenjaka; položaj učenjaka u periodizaciji određuje se njihovim položajem u društvenom umrežavanju, tj. koga su poznavali iz ranije generacije; razdoblja se donekle preklapaju ili teku uporedo jedno s drugim, a ne počinje jedno nakon što drugo završi; ona u središte stavlja ljude i njihove odnose, a ne države, institucije ili procese. Ipak, periodizacija zasnovana na životnom vijeku pokoljenja uleme promijenila se kada je moderna historiografija bila primijenjena na periodizaciju islamske historije. Tada su nastupila razdoblja zasnovana na državama, poput emevijskog, abasijskog i osmanskog. No, takav pristup nije bio potpuno stran muslimanskih historičarima. Ibn Haldūn je najistaknutiji muslimanski historičar koji je periodizirao historiju na osnovu trajanja država, premda se ne slaže s modernim historičarima u pogledu stalnog nazadovanja ili napredovanja, jer je njegovo shvaćanje ciklično, usporedivo sa životnim ciklusima živog organizma. Kao što se vidi iz Ibn Haldūnovog pisanja, propast je neizbježna za živi organizam u ograničenom vremenu, ali to ne mora vrijediti za civilizaciju. Njegove teorije trebaju se shvatiti kao upozorenje, a ne kao determinističko predviđanje. On nas opominje da budemo budni kad je u pitanju negativni ili koruptivni utjecaj rastućeg bogatstva i moći na društvene veze, moralnost i otpornost društva spram vanjskih napada. Tako su Osmanlije tumačile Ibn Haldūna i primjenjivale njegova stanovišta u svom sistemu da bi uspostavile trajno zlatno doba. Osmanlije su taj ideal nazivale “država vječnog trajanja” (devlet-i ebed müddet).

Promjena neodrživog gledišta

I muslimanski intelektualci i široke mase začuđujuće su usvojili narativ o propadanju islamske civilizacije, koji su prvobitno oblikovali orijentalisti tokom razdoblja pozapadnjačenja u drugoj polovini 19. st. i koji je ostao, sve donedavno, neupitna dogma. U međuvremenu, javila se zabuna. Za historičare islama, propadanje islamske civilizacije počelo je nakon El-Gazālījevog razdoblja – iako je više naučnih radova napisano poslije njega, nego prije – dok je za historičare Osmanske Države počelo nakon sultana Sulejmana Kanunija. Uključivanje osmanske u islamsku historiju jedan je od glavnih razloga zbog kojih su historičari islama počeli propitivati i kritikovati ustaljenu periodizaciju zasnovanu na ideji nazadovanja. To se jasno vidi ukazivanjem na osmansku zajedno uz safevijsku i mogulsku historiju u djelima koja se protive toj ideji. Radovi Marshalla Hodgsona o 16., Khaleda El-Rouayheba o 17., Ahmada Dallala o 18. st. i Petera Adamsona o postklasičnom razdoblju sve do 19. st. pokazuju da novi podaci i istraživanja primoravaju historičare islama da odgode početak razdoblja stagnacije. I historičarima astronomije u muslimanskom svijetu treba odati priznanje za njihov značajan doprinos odbacivanju paradigme propadanja, jer su dokumentovali dostignuća muslimanskih astronoma na ovom polju.

Razdoblje nazadovanja zasnovano je na dvije konstrukcije: zlatno doba do 10. st. i razdoblje nazadovanja od 10. do 19. st. Pretprošlo stoljeće se iznenađujuće konstruira kao razdoblje preporoda (nehda) putem modernizacije i pozapadnjačenja, što u suštini nije ništa drugo doli politička i kulturalna kolonizacija.

Od 1980-ih, sve češće vidimo pokazatelje da se mijenja paradigma u disciplinama islamske i osmanske historije, koje se međusobno prepliću. Postoji novi trend u tim oblastima da se razdoblje uspona islamske civilizacije produžava do kasnijih stoljeća pomjerajući početak stagnacije na kasniji period. Naime, sve veći broj historičara islama propituje označavanje kasnijeg dijela islamske historije, posebno kasnog osmanskog razdoblja, kao razdoblja slabljenja, propadanja i dekadencije – službena historiografija rane Republike Turske bila je zasnovana na paradigmi nazadovanja s ciljem osporavanja osmanskih dostignuća da bi se ojačala legitimnost novonastale države. Ova promjena paradigme ishod je novootkrivenih historijskih i arhivskih podataka, zbog kojih uobičajeno dvojno gledište o jednoličnom usponu i padu više nije moglo opstati. Şentürk će citirati Dallala: „Tokom 18. i prvih desetljeća 19. st., muslimanski svijet je svjedočio jednom od najživljih i najkreativnijih razdoblja u svojoj intelektualnoj historiji. Odjeci ovog intelektualnog djelovanja i dalje su se mogli osjetiti krajem 19. i početkom 20. st., ali ništa se u ovom kasnijem razdoblju nije moglo porediti s učenošću i dubinom mišljenja iz 18. st. U 19. st. je ogromna energija bila posvećena sistematskom i sveobuhvatnom preustroju islamske misli.” Kako pokazuju Adamsonova djela, intelektualni život bio je dinamičan gotovo svugdje u muslimanskom svijetu, od Indije do Jemena, od sjeverne i zapadne Afrike do Sirije, bez slabljenja, odnosno prekida. Zbog nedostatka prilježnog arhivskog istraživanja klasičnih tekstova, pojavila se orijentalistička predstava o nazadovanju islama, koja je preovladavala historijskim narativom.

Prema Şentürkovom stajalištu, potrebno je u kritici otići korak dalje i zapitati se da li je islamska civilizacija zaista propala sama od sebe zbog unutarnjih uzroka ili ne. Ovakav kritički pristup može nam omogućiti da prevaziđemo uobičajene, površne generalizacije o padu islamske civilizacije. Autor će predložiti da se ponovno razmotri vojni poraz muslimana i kolonizacija njihovih zemalja kao objašnjavajući model umjesto ustaljenog obrasca koji pad islamske civilizacije tumači kao kulturalno propadanje. Činjenica da Samuel P. Huntington smatra islamsku civilizaciju glavnom silom u svjetskoj politici i u sukobu sa zapadnom civilizacijom može se posmatrati kao znak živahnosti islamske civilizacije i danas.

Kolonijalisti i orijentalisti

Tragajući za alternativnim objašnjenjima paradigme slabljenja u literaturi, trebali bismo uzeti u obzir stanovišta osmanskih intelektualaca i državnika, npr. pretposljednjeg šejhul-islama Mustafe Sabrija, koji su odbacivali ideju o kulturalnom propadanju, te su umjesto toga događaje tumačili kao vojni poraz muslimana, a posebno onih koji su živjeli u Osmanskoj Državi, naročito tokom Prvog svjetskog rata, zbog velikog nesrazmjera snaga između osmanske vojske i vojski država koje su se udružile protiv nje. Razaranje koje je taj vojni poraz prouzrokovao, kao i prateću političku, ekonomsku i kulturalnu kolonizaciju, dugo su orijentalistički historičari i njihovi slijepi sljedbenici potiskivali u drugi plan. Umjesto toga, orijentalisti su naglašavali slabljenje i slom Osmanske Države pozivajući se na njezinu unutarnju dinamiku. Ovakvim pristupom krivica je pripisivana samoj žrtvi. Kao što postkolonijalni teoretičari ističu, drugi dijelovi svijeta doživjeli su sličnu sudbinu. Tvrdilo se, primjerice, da je Afrika kolonijalizirana zbog propadanja afričke civilizacije, čime se zanemarivala odgovornost bjelačkih kolonizatora na tom području. Na sličan način, kada je Indija bila eksploatisana, to je bilo pripisivano propadanju indijske civilizacije, a ne najezdi i izrabljivanju od strane imperijalnih sila. Zato su mnogi osmanski historičari, kao što su Cemal Kafadar, Linda Darling, Jane Hathaway, Caroline Finkel i Matthew Kelly, otvoreno odbacili paradigmu nazadovanja.

Odbacivanje te paradigme dovodi nas do sljedećih pitanja: ako Osmanska Država nije oslabila, šta se onda desilo? Kakva je veza između kulturalnog razvoja i vojnog poraza? Može li kulturalno razvijenu zemlju poraziti manje razvijena zemlja, ili vojni savez više država? Kao što pokazuje historija, to je sasvim moguće. Ko je bio razvijeniji: muslimani i jevreji u Endelusu ili oni koji su nasrnuli na njih? Mongoli ili abasije u Bagdadu? Nijemci ili Rusi u Drugom svjetskom ratu? Dakle, autor je nastojao pokazati da, prema Ibn Haldūnu, što je neka civilizacija razvijenija, postaje ranjivija na strane sile. To je ono što on naziva haldunovskim paradoksom: ekonomski i kulturalni napredak, ako se ne poduzmu neophodne mjere, na kraju srozava moralnu i vojnu snagu društva. Ovaj paradoks nam može objasniti šta se desilo muslimanskom svijetu, jer paradigma slabljenja, prema Şentürku, ne može više opstajati u pogledu preciznih istraživanja i novih saznanja iz primarnih izvora.