PREPOROD: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, bilo je pitanje na referendumu o nezavisnosti naše domovine održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine. Poštovani profesore Filandra, nakon 34 godine, koliko je danas Bosna i Hercegovina država ravnopravnih građana i naroda nezavisna, a koliko suverena, pogotovo u kontekstu njenih stalnih osporavanja, potkopavanja i pokušaja njenog rastakanja i podjele?
Filandra: Prvi mart 1992. godine najznačajniji je datum u hiljadugodišnjoj povijesti Bosne, s najvećim poštovanjem prema njemu se trebamo odnositi. Bez obzira na svu našu trenutnu malodušnost, pesimizam i preopterećenost dnevnom politikom, s pravom tvrdim da položaj i status naše zemlje, domovine i države Bosne i Hercegovine nikada u njenoj povijesti nije bio bolji. Znam da mnogi ne dijele ovaj moj stav, što me i ne brine. No, moj bosanski povijesni optimizam realno je utemeljen. Bosanska povijesna, društvena, kulturna i politička posebnost nikada kao danas nije imala veću slobodu samoodređenja i izraza. Bosna je danas međunarodno priznata država, i to je fundamentalna politička činjenica naše savremenosti. Šta ćemo od te države napraviti zavisi prvenstveno od nas samih, nas zagovarača i branitelja Bosne, a ne od naših osporavatelja, kojih je uvijek bilo i bit će - pa šta. Te svijesti i tog samopouzdanja, istina, još nam nedostaje, za svoje probleme, kao u pravilu, volimo okrivljivati druge.
Naravno, Bosna je nezavisna i suverena u mjeri u kojoj su sve savremene države u doba globalizacije i međuovisnosti suverene. Živimo u doba postnacionalnog suvereniteta, tako da su zajedničke politike uobičajene. Istina, naš vanjski suverenitet je jači od unutrašnjeg, što je stvar naše postratne tranzicije, koja, ipak, neobično dugo traje. Druga je stvar što naše stanje, odnosno duhovno i političko stanje nas, bosanskohercegovačkih državljana, nije dobro. Mnogi nisu željeli ovu državu, mnogi je još ne podržavaju, a neki i danas ruše, da ih ne spominjemo, tako da je emocionalna i politička potpora državnosti različita. Kod Bošnjaka tu nema dileme, u potpunosti su identificirani s državom. Istina, takav emocionalni odnos spram države često ne pretaču u političku i društvenu praksu. Nekada je u pitanju neznanje njihovih političkih prvaka, nekada neodgovornost i nesvjesnost, počesto korupacija, a najviše nedostatak državotvornog stava.
Previše se i predugo bavimo Beogradom i Zagrebom
PREPOROD: Izgleda da se odnos Beograda i Zagreba prema ovom pitanju nije bitno promijenio. Vi ste o tome pisali u svojim glavnim knjigama. Kako ocjenjujete taj odnos u prethodne tri decenije, od potpisivanja Daytona do danas, i kuda bi se on mogao kretati?
Filandra: Beogradski i zagrebački režimi u minulom ratu protiv Bosne bili su poraženi, i neće olahko preko toga prijeći. To se danas ogleda u njihovim potporama dijelovima srpskih i hrvatskih politika u našoj zemlji koje rade na njenoj disfunkcionalnosti. No, i pored toga, previše se i predugo bavimo Beogradom i Zagrebom, a premalo sobom. Sudbina svakog naroda, pa i našega, ovisi prije svega od njega samog. Naše političko okruženje jeste nam nenaklonjeno, i ovaj bi izraz koristio za politike Beograda i Zagreba prema Sarajevu. Tu se posljednjih decenija, pa i stoljeće i više, ništa bitno nije mijenjalo, ne trebamo se iscrpljivati u tim analizama. Pitanje je da li će se u budućnosti o toj stvari nešto pozitivnije mijenjati. Osobno vjerujem da hoće. Srbija je trenutno u svojevrsnom metežu, stvari u njenom podijeljenom društvu po svoj prilici još će se rješavati na ulici. Pitanje je šta to za nas Bosance i Hercegovce znači. Uvjeren sam da goreg od aktualnog radikalskog režima nema, i siguran sam da će nadolazeća promjena, koja će u konačnici nekada doći, značiti bar umanjenje velikosrpskih pretenzija prema nama, mada ne i iščeznuće tog projekta. Politikom „srpskog sveta“ Srbija je kao država i institucionalno involivirana u bosanskohercegovačke procese pri čemu je ključna njena podrška retrogradnim, antievropskim i nacionalističkim snagama unutar srpskog korpusa. S Hrvatskom stvari ipak drugačije stoje. Ona može, ali očito neće, znatnije da nam pomogne u ostvarivanju naše spoljnopolitičke strategije, mislim na članstvo u EU i NATO savezu. Svoju etabliranu evropsku poziciju ona korisiti za paternalizaciju Bosne, usredsređena je na pomoć samo građanima hrvatske narodnosti te otvoreno koketira sa snagama koje bi da u miru povrate ono što su izgubile u ratu. Tome ide u prilog recentno jačanje i promoviranje krajnje desnice u Zagrebu, što je za opšte čuđenje jer za to ne postoje nikakvi razlozi. Hrvatsko zagovaranje bosanske stvari, bar na deklarativnoj razini, ipak nije neosjetno, ali mi zavređujemo i od nje uvijek očekujemo više.
Bosanski povijesni optimizam
Bez obzira na svu našu trenutnu malodušnost, pesimizam i preopterećenost dnevnom politikom s pravom tvrdim da položaj i status naše zemlje, domovine i države Bosne i Hercegovine nikada u njenoj povijesti nije bio bolji. Znam da mnogi ne dijele ovaj moj stav, što me i ne brine. No, moj bosanski povijesni optimizam realno je utemeljen. Bosanska povijesna, društvena, kulturna i politička posebnost nikada kao danas nije imala veću slobodu samoodređenja i izraza. Bosna je danas međunarodno priznata država, i to je fundamentalna politička činjenica naše savremenosti. Šta ćemo od te države napraviti zavisi prvenstveno od nas samih, nas zagovarača i branitelja Bosne, a ne od naših osporavatelja, kojih je uvijek bilo i bit će - pa šta. Te svijesti i tog samopouzdanja, istina, još nam nedostaje, za svoje probleme, kao u pravilu, volimo okrivljivati druge.
(...)
Nedostatak dovoljne državotvorne svijesti
PREPOROD: Upravo u ovom kontekstu, moje sljedeće pitanje je odnos centra prema periferiji generalno, a posebno prema jugu, iz kojeg potičete i o čijim značajnim ljudima pišete. Odnos Sarajeva prema Mostaru i Hercegovini u posljednje vrijeme vidno stvara disbalans i uvjete jednog krajnje nepovoljnog položaja u kojem žive Bošnjaci izloženi segregacijskim politikama i jednoj nasilnoj etničkoj monolitizaciji. Šta ovo govori o bošnjačkoj politici tri decenije nakon Daytona?
Filandra: Demografsko uzmicanje Bošnjaka Hercegovine proces je koji neprestano traje stoljeće i po. Iz različlitih razloga, od prvobitnog masovnog iseljavanja u Tursku do stradanja i protjerivanja tokom tri velika rata u 20. stoljeću. Danas je stanje, mogli bismo reći, u demografskom smislu prilično kritično. Kako Bošnjaci demografski, politički i ekonomski uzmiču, a uzmiču, tako njihove komšije Srbi i Hrvati zauzimaju taj prostor i prednjače. Pri tome se ne obaziru baš puno na interese drugih, naročito manjinskih Bošnjaka. Na političkoj ravni, mada ne i na razini svakodnevnog života, često varniči s Hrvatima. Odnosi u FBiH nisu kvalitativno riješeni, puno je međusobnog nepovjerenja, sumnjičenja, podvaljivanja, zazora, spinovanja, preglasavanja, diskriminacije, kalkulacija, i to decenijama traje. Nema spremnosti da se jednim istraživanjem, stručnim i objektivnim, međusobni odnosi Hrvata i Bošnjaka u tom entitetu objektiviziraju, analiziraju, kvantificiraju i smjere, kako bi međusobna optuživanja prestala. Bar bi se time smanjio prostor međusobnim manipulacijama. Danas je Mostar i južna Hercegovina ilustracija takve klime. Bošnjaci se u pristupu javnom sektoru, zapošljavanju i javnom novcu, osjećaju diskriminiranim, zapostavljenim, i to je tačno. Drugo je pitanje organiziranje i stanje duha same bošnjačke zajednice u toj regiji države. Mahom su to povratnici, ratom raseljavane i oštećene porodice, osiromašeni ljudi, bivši logoraši, starije stanovništvo. Na osnovu površnih saznanja, vidim da je ta zajednica nekompaktna, neorganizirana, razjedinjena, rastrgana sujetama i ambicijama kvazipolitičara i lokalnih prvaka. To stanje Bošnjaci sami mogu izmijeniti, a siguran sam da neće. I u Mostaru se, kao i drugdje, govori o sarajevocentrizmu, koji stav osobno ne dijelim, budući da se generalno radi o nedostatku dovoljne državotvorne svijesti kod bošnjačkih političara, a ne o zatvaranju u Sarajevo. Probleme regionalne zapostavljenosti imaju i Bošnjaci u Krajini, put između Sarajeva i Tuzle je skoro pa makadamski, da o Podrinju i ne govorim, i tako dalje, i tako dalje.
Uvijek od dva kandidata biramo lošijeg i podobnijeg
Mi, iz razloga koji zavređuju posebnu analizu, uvijek od dva kandidata biramo lošijeg, podobnijeg, mirnijeg, podložnijeg, onog bez kičme, jasna stava i hrabrosti, onoga kojim se može upravljati, koji će slušati, neće se buniti, koji neće velike promjene donositi, kojeg, jednom riječju, možemo kontrolirati.
Pogubnost bošnjačkog odnosa prema prostoru entiteta RS
PREPOROD: Naravno, slične primjedbe se mogu uputiti na odnos prema Bošnjacima „povratnicima“ u bh. entitetu Republika srpska. Govorili ste o ovom odnosu upravo povodom obilježavanja Dana nezavisnosti. U Sarajevu kao da se kreira ta aktivna nezainteresiranost za taj dio države?
Filandra: Nisam prestao ukazivati na problematičnost, iskreno pogubnost našeg, bošnjačkog odnosa prema prostoru entiteta Republika srpska, potpuno svjestan toga da moj glas ljude na vlasti ne interesuje. Taj dio države apsolutno smo zanemarili. I to je naša, bošnjačka, kolektivna krivica. Decenijama je naš odnos prema tom pitanju bio humanitarni tretman povratnika. I danas je tako. Tu je dosta i učinjeno, dosta novca uloženo, dosta problema riješeno. No, taj pristup nije dao kvalitetne rezultate, a oni se tiču opstanka stanovništva na tim prostorima. Nas je na prostorima s kojih smo u ratu protjerani sve manje, kako u RS-u tako i u FBiH. Potrebna je rekonceptualizacija tog cijelog pitanja, kritičko suočavanje s doslovnom skorom propašću projekta povratka. Da se to ne bi desilo potrebno je i moguće zasnivanje cjelokupne nove politike povratka i opstanka naših ljudi na svojim domicilnim staništima, a ne dijeljenje socijalne pomoći i milostinje. Dakle, umjesto humanitarnog politički, konceptualni pristup. Osobno tvrdim da je to moguće i danas učiniti, da to nije kasno, istraživao sam ovo pitanje, obilazio teren, sačinio elaborat o svemu, ali nisam naišao na zainteresirane sagovornike. Trenutna bošnjačka demografska distribucija stanovništva u državi izrazito je nepovoljna. Živimo na malom prostoru i pretežito u dolinama rijeka. Problem je što ovakva činjenica dugoročno može uticati na naše političke koncepcije, te na naš koncept države.
Cijeli intervju možete pročitati u posljednjem broju Preporoda, 1. mart 2026.
