Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati.

Kada su vakife, sestre Hatidža i Safija Đugumija odlučile uvakufiti parcelu zemlje u Sarajevu, i pokloniti je u trajno dobro za potrebe muslimana davne 1792. godine nije bilo naznaka da će muslimani Bosne i Hercegovine imati svoju islamsku visokoobrazovnu ustanovu, na kojoj će znanja stjecati muškarci i žene zajedno i koja će, stoljećima kasnije, na njihovom vakufu izgraditi studentski dom. Poznata je činjenica da su od prvih muslimanskih generacija, u višestoljetnoj islamskoj praksi i tradiciji, žene bile značajne vakife za dobro zajednice muslimana, ali zanimljivo je, kako su kod nas, ženski vakufi najčešće povezani s džamijama i obrazovanjem. Istraživanja o ženskim vakufima su pokazala da su muslimanke svoj imetak najčešće darivale upravo u ove svrhe: podizale su džamije, medrese, mektebe, te zavještavale nekretnine i novac za potrebe djece u obrazovnom sistemu.

Istraživanja dr. Kerime Filan, mr. Selme Avdić i Ahmeda Mehmedovića donijela su nam značajne podatke o vakifama, kakva je bila naprimjer Šahdidar, koja je u 16. stoljeću uvakufila značajnu sumu novca i kuću u Sarajevu, te odredila da se od tog novca izgradi mesdžid i škola. I nije ona jedina, prema tekstu dr. Kerime Filan Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, u popisu 1092 vakufname iz osmanskog perioda koje se odnose na prostor Bosne i Hercegovine zabilježeno je da se 249 odnose na ženske vakufe, što znači da se od ukupnog broja vakufnama sačuvanih u Gazi Husrev-begovoj biblioteci oko 23 % odnosi na ženske vakufe. Ako se dodatno izdvoji područje Sarajeva, kako to u članku Darežljive Sarajke i njihovi vakufi od osmanskog perioda do danas navodi Selma Avdić Hajrović dolazimo do podatka da od 364 vakufname koje se odnose na Sarajevo, 132 ili 36% pripadaju ženama. Žene su bile značajne vakife i u drugim područjima i gradovima Bosne i Hercegovine, a ova istraživanja su pokazala da su, pored toga što su bile vakife, nekada bile i upraviteljice vakufa, što je značilo aktivne članice društva, koje su utemeljenjem vakufa dale, između ostalog, svoj pečat bosanskohercegovačkoj muslimanskoj zajednici. Da je takav odnos muslimanki prema svojoj zajednici i dalje živ, pokazuju i brojni ženski vakufi sadašnjice, pa je tako u 2013. zemlju u Zvorniku vrijednosti oko 800.000 KM uvakufila Hajra Denislić Kapetanović; 2015. godine zabilježeno je da je najstaknutiji vakuf onaj Fatime Dedić iz Bihaća, a kratak pregled uvakufljenja posljednjih godina pokazuje da muškarci i žene, zajedno doprinose i na ovom polju.

Iako je povod ovoj temi otvaranje studentskog doma na zemljištu koje su uvakufile dvije žene, uvijek ima razloga podsjećati na to kako su u Bosni i Hercegovini žene i muškarci čuvali i gradili autentičnu islamsku tradiciju i islamske institucije. Naša zajednica, izvorno i autentično počiva na tom zajedništvu u dobru. Žene i muškarci kod nas čine zajednicu u džamijama, islamskim školama, i u društvenom kontekstu općenito. U vremenima modernih političkih i društvenih izazova za muslimane Bosne i Hercegovine njihovo zajedništvo imalo je ključnu ulogu u prevazilaženju problema koje su ti izazovi donosili. Naši alimi, kao naprimjer Džemaluddin Čaušević ili Husein Đozo, ali i drugi brojni imami, koji su razumijevali društveni kontekst doprinosili su izgradnji i čuvanju takvog ambijenta zajedništva, iako je i ranije, kao i danas, bilo onih i muškaraca i žena, koji su pred takvom pozicijom naše muslimanske zajednice osjećali strah. Strah, jer temeljno nisu razumjeli da je sloboda i zajedništvo kakvu islam nudi krunska vrijednost koju treba čuvati. Stoga su posezali ili posežu za tuđim i za naš kontekst daleko kompliciranijim rješenjima koja su im se činila, autentičnijim i ‘islamskijim’, a koja u osnovi predstavljaju bijeg u neslobodu. Zajedno možemo bolje, a naša duboko ukorijenjena živa islamska praksa i tradicija, može biti naš najčvršći oslonac u otklanjanju takvih, prije svega, nepotrebnih i lažnih dilema koje se nameću našoj muslimanskoj zajednici.