S Christine Schmitz smo razgovarali u Potočarima, dan nakon što je završila i svoj peti Marš mira. Ovaj put je stigla u grupi s četrdeset i pet učesnika različitih nacionalnosti iz Njemačke, koju je predvodio Sejfudin Dizdarević.

Prvi put se, nakon genocida, u Srebrenicu vratila 2008. ili 2009. godine s kolegom iz Australije. Trebalo joj je mnogo vremena da se ponovo poveže sa Srebrenicom. Marš mira smatra vrijednim iskustvom te posebno zadivljujućim ističe kulturu sjećanja koju njeguju Bošnjaci u Srebrenici i širom Bosne, bilo da žive ovdje ili u dijaspori.

Christine je imala iskustvo rata. U januaru i februaru 1995. godine bila je u Čečeniji, a radila je i u Somaliji i Sudanu. Međutim, nikada nije svjedočila nečemu sličnom Srebrenici. Za nju, kako kaže, postoji život prije Srebrenice i život poslije Srebrenice. S druge strane, iako naglašava koliko je to sve bilo teško, veoma je zahvalna što je mogla biti tamo, da „nosi breme zajedno s tim ljudima“.

Svjedočenje fazama genocida

Nakon dvanaestak dana boravka i relativno mirnog perioda, uslijedili su napadi na Srebrenicu između 6. i 11. jula, pad Srebrenice te deportacija žena i djece, odnosno selekcija i zarobljavanje muškaraca. Nakon toga, 17. jula, kako nam kazuje, pedeset i pet njihovih pacijenata je evakuisano preko Međunarodnog crvenog krsta, da bi i ona i njen kolega dr. Daniel O’Brien, s lokalnim osobljem, bili evakuisani 21. jula. Zapravo, insistirali su da ne idu bez njih, na čemu je, veli, veoma zahvalna.

„Kao što znate, Karadžić se branio sam. Glavna poruka koju mi je, naposljetku, kazao je: ‘Gospođo Schmitz, znate li da sam ja taj koji je bio saglasan da evakuišete vaše lokalno osoblje?’ To je značilo da je, gledajući drugu stranu poruke, on naredio ubijanje drugih ljudi, tj. naredio genocid. Dakle, u osnovi, on je priznao da je naredio genocid“, priča nam Christine.

Po dolasku u Srebrenicu, dodaje ona, znala je da je stanovništvo ili većina stanovništva Srebrenice željela napustiti grad, ali su vlasti tražile od njih da ostanu.

„Bilo je to poput talačke situacije. Tokom i nakon bombardovanja, mislim da je stanovništvo, također, željelo otići jer su bili toliko uspaničeni i preplašeni. U Potočarima je situacija bila nepodnošljiva. Većina ljudi je bila napolju, na otvorenom, bez vode, hrane i zaštite. Naravno da su trebali otići, naravno da su željeli otići“, istakla je.

U nastavku naglašava razliku između pojmova deportacija i evakuacija.

„Naravno, žene, djeca, stariji, željeli su evakuaciju, možda organizovanu od strane Ujedinjenih Nacija, ali ne da ih protjera i deportuje Vojska bosanskih Srba. Ali, na kraju, najgore i najbolnije bilo je odvajanje muškaraca od njihovih žena i porodica. Niko nije znao šta će se desiti s njima. Međutim, opet, cilj je bio jasan – svi muškarci će biti ubijeni“, dodala je.

Christine je svjedočila, zapravo, fazama genocida – priprema i smanjenje UN prisustva.

„Ali, šta je to UN-ovo prisustvo, ustvari, značilo? Ništa, jer je to bila laž od prvog dana kada je Morillon došao i rekao da su pod zaštitom UN-a. Gledajući na mandat UN-a, bilo je jasno da je to bila laž. Bilo im je dozvoljeno samo da se brane, ako bi bili napadnuti i samo su nadzirali situaciju, a to nije bila pomoć. Potom je uslijedila priprema genocida – postepena redukcija Plavih kaciga, smanjenja našeg tima, zaliha lijekova koje smo trebali i humanitarnih konvoja s hranom i drugom pomoći. Na kraju, 12. jula, svi autobusi i kamioni su došli veoma brzo, što je značilo da je sve već planirano i organizovano“, priča Christine.

Ipak sam mogla nositi breme s tim ljudima

Međutim, tada nije shvatala da je genocid posrijedi.

„Tokom boravka u Srebrenici, do 21. jula, nisam, zapravo, shvatala da je u pitanju genocid. S jedne strane, nisam to uopšte očekivala. Nisam mogla zamisliti da bi do toga moglo doći. S druge strane, nisam vidjela razmjere zločina, jer, da sam to mogla vidjeti, ne bih bila u stanju nastaviti svoj rad i funkcionisati. Imala sam odgovornost prema osoblju, kolegi Danielu, pacijentima i obavezu komunikacije s vanjskim svijetom. To me je držalo živom i funkcionalnom. Također, to me štitilo od stvarnog sagledavanja onoga što će se dogoditi. Osim toga, nikada prije nisam bila u genocidu. Možda sam bila preblizu svega što se događalo, da analiziram kako će se odvijati, da će toliko ljudi umrijeti. I da, moje bosanske kolege su mi govorile: ‘Pobit će sve’. Ali ja sam to potisnula da bih mogla funkcionisati“, kazala nam je Christine.

Iako Ljekari bez granica evakuišu svoje osoblje kada im je sigurnost ugrožena, tada je, kako veli, evakuacija bila nemoguća.

„Gledajući unazad, veoma sam zahvalna što nije bilo moguće da nas evakuišu. Jer ja sam tu, živa sam, mogu o tome govoriti, mogu svjedočiti i mogu nositi breme s tim ljudima, pomoći osoblju i pacijentima da prežive“, pojasnila nam je. Kasnije se i sama nosila s traumama. Ljekari bez granica, ističe, imaju veoma dobru psihološku podršku. Imala je sedam sesija s nizozemskim psihologom, što joj je odgovaralo, jer je on veoma dobro razumio šta se događalo. Nakon toga se osjećala bolje. Međutim, prije toga se pitala zašto sve to nije zaustavila, imala je osjećaje krivnje, ali se, s godinam, stanje poboljšalo. Naposljetku, uspjeli su pomoći kolegama, lokalnom osoblju koji su radili s njima – svi su živi i pacijenti su bili dobro. Danas može svjedočiti o tome. Prisjetila se i Mehe Bošnjakovića, vodo-sanitarnog inženjera među osam muških članova lokalnog osoblja. Dvanaestog jula ga je srela među masom ljudi napolju i kazala mu: „Meho, zašto ne dođeš s nama u UN-ovu zgradu? Molim te, potreban si nam tamo i bit ćeš bolje zaštićen.“Ali on je odlučio ostati sa svojom porodicom, nije pošao s njima. I on i njegov mlađi sin su ubijeni, priča nam Christine. Upravo je to ono o čemu razmišlja često – zašto ga nije snažnije nagovarala da pođe s njima, iako razumije njegovu želju da ostane sa svojom porodicom.

S obzirom da i dalje prati rad organizacije Ljekari bez granica, a time i njihova upozorenja o teškoj humanitarnoj katastrofi kojoj su izloženi Palestinci, osvrnula se i na situaciju u Gazi.

„Ljudi bivaju ubijani u redovima za hranu. Potreban je prekid vatre, bolji pristup humanitarnoj pomoći, ali, također, i humanitarnim radnicima, pacijentima i ljudima u Gazi općenito“, ističe.

Zar moramo čekati sljedeći genocid?

Naglašava da su vidljivi slični obrasci između Srebrenice i Gaze.

„Najstrašnije je što gledamo to i niko ništa ne čini u vezi s tim. Znamo da međunarodna zajednica uvijek govori o Srebrenici i drugim genocidima, ali dopuštaju da se jedan upravo dogodi. Za trideset godina govorit ćemo o Gazi, ali zar ne možemo sada to zaustaviti? Zar moramo čekati sljedeći genocid?“, pita se ona. Kaže da nema mnogo nade, ali je pozitivna osoba s najvećom željom – da zavlada mir.

Smatra da samo učešće u Maršu mira doprinosi određenoj vrsti izliječenja za mnoge učesnike i doprinosi razvoju unutrašnjeg mira u čovjeku. Osim toga, naglašava da je, naprimjer, u Sejfudinovoj grupi mnogo onih koji su prvi put na Maršu, što je veoma važno kako kaže – „da se suoče s ovim vrlo teškim emocionalnim i fizičkim iskustvom Marša.“

„To je poput efekta sniježne lopte – sve više ljudi govori o Srebrenici“, ističe ona.

Na kraju našeg razgovora, posebno poštovanje je iskazala prema majkama Srebrenice.

„Majke su te koje su ostale nakon svega izgubivši svoje voljene. Bilo je to vrijeme kada su pokazale snagu i borile se za pravdu i priznanje. Bosna to ne bi uspjela bez majki Srebrenice i drugih mjesta“, smatra Christine.

Kako nam je otkrila, zasad nema planova za penziju, a još uvijek radi u Berlinu, s palijativnim pacijentima.