Podaci koje objavljuju zavodi i agencije za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini potvrđuju jasan trend: tehničke i medicinske struke te informacione tehnologije i dalje su najtraženije oblasti. Elektrotehnika, računarstvo, mašinstvo i dalje nude najizglednije šanse za zapošljavanje. Također, studiji zdravstvene njege su posebno cijenjeni u inostranstvu. S druge strane, velika je koncentracija nezaposlenih među svršenicima društvenih, humanističkih pa čak i ekonomskih fakulteta. Poslodavci u realnom sektoru, posebno u malim i srednjim preduzećima, sve češće traže konkretne vještine i praktična znanja – a ne samo akademsku titulu.

Potrebe tržišta govore jasno: nedostaju zanatlije

Dok se godinama promovisalo visoko obrazovanje kao neophodan preduslov za “dobar život”, svakodnevica u Bosni i Hercegovini šalje sasvim drugačije poruke. U zemlji koja rapidno gubi stanovništvo, suočeni smo s dramatičnim deficitom osnovnih zanatskih zanimanja: vodoinstalatera, električara, keramičara, stolara, bravara itd. Cijene njihovih usluga pokazuju i ekonomsku logiku: pojedini vodoinstalateri dnevno mogu zaraditi i do 150 KM, a u sezoni, kada dijaspora dolazi, pojedinci odbijaju posao jer jednostavno ne mogu stići. Uglavnom, izlazak na teren vodoinstalater će naplatiti 20 maraka. Penzioner Hasan iz Sarajeva kazao nam je da će biti sretan ako mu keramičar bude tražio 200 maraka dnevnicu. Spreman je dati 1.000 maraka za četiri dana rada u obnovi dva zida i jednog poda pločica te postavljanju nove tuš-kabine u kupatilu.

Bez pretjerivanja, pojedine zanatlije zarade znatno više od većine visokoobrazovanih radnika u različitim oblastima. Tu je, sada, posebno pitanje koliko te osobe plaćaju redovne obaveze prema državi i da li je neko spreman na teži fizički posao od administrativne papirologije. Roditelji i dalje, po inerciji, sanjaju univerzitetsku diplomu za svoju djecu, nesvjesni da time, možda, propuštaju realniju šansu za njihovu ekonomsku samostalnost. Naravno, niko ne predlaže odustajanje od fakulteta. No, postavlja se pitanje: zašto ne razmisliti o zanatu kao prvom izboru, a fakultetu kao mogućnosti koja dolazi kasnije – možda i uz rad, možda i iz druge zemlje?

Zanimljiv je i fenomen povratka dijaspore koja upravo u zanatskom sektoru vidi šansu. Prema dostupnim zvaničnim podacima, oko 15.000 osoba vratilo se u BiH u posljednjih pet godina. Među njima su i električari i stolari koji, umjesto da u Njemačkoj rade za platu, ovdje rade za sebe i zarađuju bolje. Takvi primjeri razbijaju stereotipe: ne morate napustiti domovinu da biste dobro živjeli – ali morate realno sagledati šta tržište treba, a ne šta društvene norme nameću.

Ovo je svojevrsni poziv i roditeljima i mladima: prije nego što se donese odluka o “pravom” fakultetu, bilo bi dobro pogledati tržište. U vremenu kada obrazovanje postaje tržišna kategorija, moramo prestati razmišljati o zanimanju kao o statusu, a početi ga poimati kao alat za dostojanstven život. I to je, možda, najbolja lekcija koju možemo ponuditi mladima.

Fakultet iz ljubavi – ali s razumijevanjem realnosti

S druge strane, važno je naglasiti – cilj nije obeshrabriti mlade da upisuju fakultete. Naročito ne one iz oblasti društvenih i humanističkih nauka poput književnosti, politologije, pedagogije ili filozofije. Znanje koje se tamo stiče ima svoju vrijednost i takve oblasti su od suštinske važnosti za duhovni, kulturni i demokratski razvoj svakog društva. Međutim, neophodno je upozoriti – s diplomama iz ovih oblasti često dolaze i ozbiljni izazovi prilikom zapošljavanja. Prema dostupnim podacima, ogroman broj svršenika ovih fakulteta danas radi poslove za koje je formalno potrebna tek srednja stručna sprema – u trgovini, administraciji, logistici ili, čak, ugostiteljstvu. Mnogi priznaju da im niko nije jasno rekao šta ih čeka po završetku studija.

U islamskoj tradiciji postoji snažan koncept nafake – opskrbe koju je Uzvišeni Allah svakome odredio. To znači da i osoba koja završi, naizgled „besperspektivan“fakultet, može dobiti izvanrednu priliku. I to nije rijetkost. Međutim, prihvatanje te duhovne istine ne znači odricanje od planiranja, savjeta i mudrog odabira životnog puta. Ako se mladi već odluče za upis fakulteta iz čiste ljubavi, bilo bi korisno da to rade svjesno, s dodatnim naporom: da budu najbolji studenti, da targetiraju stipendije za postdiplomske studije na prestižnim univerzitetima, da planiraju prijave za konkurse u javnoj upravi i institucijama gdje se znanje iz društvenih nauka konkretno vrednuje – uz položene državne ispite i dodatne kvalifikacije.

Studij iz ljubavi ne isključuje odgovornost. Mladima ne treba zabraniti snove – ali ih treba upoznati s tržištem, kako se ne bi godinama kasnije osjećali obeshrabreno, izgubljeno ili depresivno, radeći posao daleko izvan svoje struke, bez osjećaja smisla i svrhe.

Biti dobar majstor – proces koji traje

Na kraju, važno je istaći još jednu stvar koju često zaboravimo kada govorimo o zanatima. Završiti zanatsku školu ili kurs ne znači automatski postati vrhunski plaćen majstor. Kao i u svakoj drugoj struci, uspjeh se gradi godinama – radom, disciplinom, učenjem na terenu, pa i greškama.

Mnogi mladi koji se odluče za zanat u početku rade kao pomoćnici iskusnijim majstorima, često za skromne dnevnice. Neki od njih, razočarani platama, odustanu prebrzo. No, razlika u odnosu na klasične karijere leži u činjenici da se kao zanatlija – kad steknete iskustvo i reputaciju – uvijek možete osamostaliti: otvoriti vlastiti obrt, zaposliti druge ili raditi kao podizvođač za veće firme. Perspektiva rasta je stvarna, ali zahtijeva strpljenje i izdržljivost.

Danas cifre od pet ili osam hiljada maraka za izradu kuhinje ne izazivaju nikakvo čuđenje. Stolarski poslovi su traženi i, za razliku od npr. keramičara, manje zahtjevni. Mahir iz Sarajeva, koji je počeo raditi s 25 godina u stolarskoj radionici, danas vodi uspješan biznis i prepoznatljiv je na tržištu. „Kada sam počinjao, bio sam gladan znanja, ali mogao bih kazati i novca, jer se nije mnogo plaćalo. Danas je to potpuno druga priča. Radnici zarađuju oko 1.600 maraka, a majstori imaju znatno veći prihod. Radnici koji se tek uče, odnosno, pomoćni radnici, zarađuju do 1.600 maraka. Rade pet dana osmočasovno vrijeme. Ako žele raditi u danima vikenda, tada je dnevnica 150 maraka. Prekovremeni rad majstori naplaćuju nešto iznad 18 maraka po satu“, kazao je Mahir i naglasio da se ne treba niko plašiti konkurencije, jer posla ima. „Drugo je pitanje da li ljudi žele naučiti ovaj ili neki drugi posao. Mlade generacije žele veću platu, a ne da se osamostale i pokrenu vlasiti biznis, za šta je, naravno, potrebna hrabrost i osjećaj za poduzetništvo“, zaključio je Mahir.

Možda to u našem kontekstu zvuči osjetljivo, jer ne želimo podsticati daljnje iseljavanje, ali treba priznati da upravo zanatske struke pružaju najveće šanse za rad u inostranstvu. Zato je konačna poruka jednostavna: fakultetsko obrazovanje jeste važno, korisno i plemenito. Ono razvija intelekt, proširuje horizonte, daje nova saznanja i otvara mnoga vrata. Ali, samo po sebi, nije garancija ni dobre zarade ni profesionalnog ispunjenja. S druge strane, i zanatski rad nosi ogromne potencijale, ali zahtijeva predanost, vrijeme i vještinu.

Roditeljima, profesorima i savjetnicima ostaje zadatak da mladima pomognu da prilikom izbora profesije ne gledaju samo društvene norme, statusne simbole i stare savjete poput: “Imaj diplomu, pa ćeš imati dobar posao”. Danas se traži šira slika, poznavanje tržišta i spremnost da se vlastita budućnost gradi „s obje noge na zemlji“.