Letim. Nemam ograničenja, čak i tako blizu veličanstvenog Arša. Letim u kljunu zelenih ptica, kao sto je moj efendija jednog petka pričao sa časnog minbera. Sjećam se da je govorio da je naš plemeniti Poslanik kazao da je to nagrada šehida. I evo me u kljunu tih Allahu pokornih ptica, gledam dzennetsku ljepotu.

Da ja sam šehid. Ime mi je Osman. Šehid sam postao braneći svoju domovinu, svoj toprak, svoju djecu, svoj napaćeni narod, svoju Bosnu. Nagrada za šehida je velika, baš onako kako je Poslanik i opisao, ali i kako je Uzvišeni rekao da mi šehidi nismo mrtvi. Živi smo, znamo sve sta se dešava, samo vi ljudi ne osjećate naše prisustvo. Vi ljudi brojite dane, za nas je vrijeme dobilo drugu dimenziju. Letim sretan što mi danas na mezar moj dolaze moja čestita supruga Aiša koja se lavovski bori kako bi odhranila i odgojila nasu djecu. Doći ce i oni. Moj Alija, sada već momak na ženidbu. Kada sam ga posljednji put zagrlio, a to je bilo kad sam pošao na ratište bio je mali, tek prohodao, kad sam ga poljubio jos se na njemu osjećao miris mlijeka, mirisao je onako kako najljepše mirisu sve bebe. I doći će moja Ajla, kćerka sa svojom djecom. Ona se već udala, ima svoju djecu, moju unučad koja djeda znaju po njenoj priči, a ona im priča svaku noć zašto oni nemaju djeda kao sva ostala djeca u razredu koja se sa svojim djedovima tako bezbrižno igraju.

Sjećam se bio je to petak, pošao sam u dzamiju na dzumu-namaz, a poslije ću odmah krenuti na majevičko ratište. Poljubio sam je i kad sam se odmakao od kuće okrenuo sam se, a ona je još stajala na kućnom pragu, brišući svoje oči majicom koju je dobila u humanitarnoj pomoći. Sjećam se da sam poželio da se vratim, da je zagrlim da se sa njom igram ali to ne mogu uraditi. Ako se vratim dušmani će nesmetano doći i prekinuti djetinjstvo i njoj i život svim ljudima u našoj mahali. Allah je tako odredio, da nas iskuša i valja nam svoj din, svoj toprak braniti. I sada mi je dok letim dzennetskim prostranstvom ta slika pred očima. Otišao sam, a ona je ostala.

Dolazeći na majevička brda stalno mi je moja Ajla i miris moga Alije bio pred očima. Hodali smo šumama, a one iste kao šume mog babe, kao da smo došli i ove jeseni da nasiječemo ogreva za zimu pa hodamo, a babo bira koje ćemo drvo oboriti, jer jazuk je redom sjeći, valja naći drvo koje je krivo, koje je malo sasušeno, ili negdje treba malo razrijediti da druga drveća mogu bolje i brže rasti. Tako se vodi računa o svojoj imovini. Moji Bošnjaci ne dajte naše šume i naše livade da zarastaju, ili da ih dajete u bescijenje. Kako su ih samo naši očevi pomno čuvali.

Iznenadni pucnji trgnuli su me iz moje zamišljenosti. Zalegli smo, sjećam se bila je neka bukva, ona velika, prava planinska, a do mene je bio moj ahbab, moj Hamid. Pucnji su se nastavili, osjetio sam da mi se pogled zamaglio. Osjetio sam neku slabost. Pokušao sam rukama potrati oči da odagnam maglu koja se nadvila na njih. Medjutim, moji prsti su bili potpuno crveni, krvavi. I odjednom ona magla pretvori se u sliku moje Ajle koja je ostala na kućnom pragu, mog Alije koji je bezbrižno ostao spavati u bešici. Sjetio sam se da je moj efendija govorio da šehid kad pogine ne osjeca bol. O tome je citirao i govor našeg Plemenitog Poslanika. Bože moj je li to ovo.

Ne osjecam bol, a krvarim. Osjetio sam da me podiže moj ahbab Hamid i da me na svojim leđima nosi niz strmu kosu. Odhukivao je, ali me je uporno nosio. Zažmirio sam i ugledao plemenite meleke koji su mi kazali da sam kao šehid na počasnom mjestu. Ali šehidi ne umiru i dalje sam vidio kako moj Hamid tegli moje tijelo, kao da sam sebe ubjeđuje da će me spasiti ako me donese do najbliže ljekraske pomoći. Zovem ga ali on ne može da me čuje. Džaba se Hamide moj patiš, ostavi zemlji ono što je od zemlje, nemoj se truditi ja sam već na najljepšem mjestu na kojem mogu biti. I evo me letim džennetom sretan što će danas meni moji doći.

Dolaze, vidim ih, čujem njihove korake. Moja Aiša, moja čestita Aiša. Već su je stigle godine i umor od napornog posla i njene želje da našu djecu odgoji onako kako dolikuje, da ih se nikada ne zastidimo ni na ovom ni na onom svijetu. A teško joj je bilo, teško je dijete odgojiti kad su i otac i mati tu. Znam da je godinama poslije jacije namaza kada meni prouči jasin plakala, grcajući u suzama molila dragog Allaha da joj olakša i da joj da snage da izdrži. Svojom čestitom rukom čupa travu sa mog mezara, otvara mushaf i uči opet suru Ja sin. Djeca moja, Ajla sa mojim unučićima, i moj Alija su tu oko nje sjeli i slušaju prelijepe riječi ove plemenite sure. Alija i ne zna kako mu babo izgleda, samo se sjeća stare fotografije koja mu je ostala. Ajla i sada briše svoje oči isto kao i onda kada sam je posljednji put ostavio na kućnom pragu.

"Hej moj Osmane"!, iz dubine duše otkinu se mojoj Aiši kad je zavrsila suru Ja sin.

Ali osim njih niko Osmanu ne dolazi na mezar. Ni komšija, ni radnih kolega, ni mojih rodjaka, nema ni Hamida koji je bio spreman da moje tijelo nosi kilometrima, nema ni mojih džematlija iz nase mahalske dzamije.

Zaboravili svi Osmana. Niko ne dolazi. Pa šta se desilo sa mojim Bosnjacima? Ne trebaju oni tu meni, radi mene. Trebaju radi moje Aiše, njoj bi bilo puno lakše da ih vidi, da je malo razgovore. Radi mog Alije i Ajle da znaju da je babo bio čestiti koji je dao život da bi se na ovoj rodnoj grudi moglo rahat živjeti.

Moji Bošnjaci nije valjda ste sve zaboravili, nije valjda, moji Bosnjaci, da smo samo prije nekoliko godina jedni druge mogli nositi na ledjima kilometrima ugrožavajuci svoj život, a sada ne možemo doći ni na mezar svojim šehidima? Zar u ovim danima kada smo ustali u borbu niko nema da okupi djecu u našoj školi i održi im čas historije, podsjećanja na herojstvo i patnje našeg naroda?

Moji Bošnjaci ne smijete zaboraviti da vam se opet ne bi ponovilo zlo, da se ne bi ponovili genocidi. Mi šehidi ćemo se opet boriti, ali vi morate da čuvate jedni druge, morate jedni drugima pričati sta se desilo, zbog čega smo mi život dali, zbog čega je moja Ajla ostala cijeli zivot da briše svoje suze, zbog čega moj Alija nije imao babu da sa njim podijeli svoje prve korake, svoje prve ocjene, i zbog čega on sada nema svoga babu da ga povede u prosidbu.

Bošnjaci moji zajedno smo bili u prvim linijama, jedni uz druge, pa šta je to danas kad u miru ni u safu nismo jedni uz druge. Šta je to moji Bošnjaci da smo u ratu dijelili sve, danas gledamo samo sebe?

Nije nas briga za komšiju pored nas što gladan hoda od kontejnera do kontejnera. Sad najbolje shvaćam hadis Pejgambera kada je rekao vraćajući se sa Bedra: “Vraćamo se iz male bitke u veliku” . U bitiku sa samim sobom. Ostali smo u velikom ratu, očuvali smo našu domovinu, mi smo dali i živote, ali nemojte moji Bošnjaci da izgubite bitku sa samim sobom. Držite se Allahove upute i budite čvrsto na strani istine i pravde.

Mi smo šehidi koji su pali u Armiji na koju možete biti ponosni. Nema mrlje u našoj časnoj borbi, nismo ubijali nevine, nismo činili genocide, etnička čišćenja, nismo rušili. Ponosni, ponosni budite I ovih dana jasno ukažite na vrijednosti koje ste naslijedili.

Odlaze moji od moga mezara. Jedan leptir prelijepih jarkih boja pao je na njihova lica, al to nije bio običan leptir, to sam bio ja, mogu ih samo tako poljubiti. Oni to ne znaju kao i što ne znaju da je onaj vjetar koji je prošao kroz njihove kose nije vjetar nego moje ruke koje su ih jos jednom pomilovale.

I evo opet letim, džennetskim prostranstvima. Želeći samo jedno: Da se vratim i opet poginem na Allahovom putu.

U ovim danima kada se pune 23 godine od početka strašnog zločina, kada obilježavamo Dan naše Armije čuvajmo uspomenu na naše šehide. Ta sjećanja bit će nam garancija i opomena da se isto zlo ponovo ne dogodi. Ponosni budimo 15. aprila jer naša Armija je naša svijetla tačka.

Pokažimo spremnost da našim jetimima koji su ostali iza naših šehida budemo stalna podrška i uvijek spremni da im pomognemo.

Neka nas Uzvišeni vodi pravim putem.