Svjedoci smo zbivanja u Potočarima 11. jula 2015. godine, na dan sjećanja na skoro devet hiljada šehida, koje katilski pobiše dušmani, uz pomoć Holandskog bataljona, predstavnika UN, zaduženih da štite zaštićenu zonu Srebrenice i nevini bošnjački, muslimanski narod. To je dan koji ni jedan Bošnjak, svaki građanin Bosne i Hercegovine, susjedskih zemalja, Evrope, Amerike i cijelog svijeta ne smije nikada zaboraviti. Jer, ljudi moji, genocid je to! Baš kao i holakoust. A holakoust i genocid moraju biti u pameti svakog poštenog stanovnika Zemlje, jer Zemlja je Božija, a svi ljudi i sva živa bića mikro i makrokosmosa su samo Njegova stvorenja. Uzvišeni Bog je, pak, jedini vlasnik svega, a naša misija je da Mu se pokoravamo i u ime Njega jedni druge pomažemo, ma kojoj vjeri i naciji pripadali.
No, nažalost, stvari se ne odvijaju po Božijem kodeksu, već po nahođenju ljudi koji su protivnici i Boga, i ljudi, pa i sebe samih. Sud u Hagu je priznao da je u Srebrenici počinjen genocid, priznale su i Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, a priznale bi ga i Ujedinjene nacije da ne bi ruskog veta.
Svi njemački političari su osudili Hitlera i fašiste za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, kao i za holakoust nad Židovima. I nakon sedamdeset i pet godina se Nijemci klanjaju žrtvama holakousta, a pred sud izvode i na zatvor osuđuju čak i pisare u nekom od koncentracionih logora, a koji su skoro stogodišnjaci. I svaka čast Nijemcima, a svaka čast i lovcima na zločince.
Opet, nažalost, u Bosni nije tako. To zbog duplih aršina. Jadna li mu majka ko bi se od Nijemaca, ili bilo koga u svijetu, usudio da negira holakoust! A, eto, u našoj Bosni i Hercegovini i vodeći političari negiraju genocid i nije im ni na kraj pameti da se izvine, priznaju zločine i padnu na koljena pred hiljadama nevinih žrtava. A svjetski političari s njima normalno pregovaraju i tobože osuđuju ih!!
Toga 11. jula 2015. godine, u Srebrenicu stiže i Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Republike Srbije, koji nekada bijaše član četničkog pokreta i koji je tražio da se za jednog Srbina ubije stotinu Bošnjaka muslimana. E taj Vučić, kao i mnogi drugi vučići, nikada nije priznao genocid a niti se izvinio ni pokajao za svoje i zločine svojih sunarodnjaka. Naravno, ni u Potočare nije došao s tom namjerom, već da pokaže kako je hrabar i da pobere političke poene.
VILI BRANT IZAZVAO DIVLJENJE SVIJETA
I vidjeli ste šta se dogodilo. Ništa iznenađujuće. Da je Vučić bio poput Vilija Branta (Willy Brandt), sigurno ne bi bio napadnut. A svaki svjetski političar bi morao postupati poput čuvenog njemačkog kancelara Branta, koji se izdigao iznad nacionalnog identiteta, vjere i rase. On je bio građanin svijeta i vjerovao da Njemačka i sve druge zemlje, ali i on, imaju obavezu da svijet učine što boljim.
Prisjetimo se, pouke radi, Vili Brant je 1970. godine posjetio Poljsku, koju su Hitler i nacisti brutalno napali i okupirali, s namjerom da potpiše sporazum o uzajamnom odustajanju od primjene sile i priznavanju poslijeratnih granica. U Varšavi su nacisti sabili u geto na stotine hiljada Jevreja, potom ih deportovali u koncentracione logore i ubili. Vili Brant je znao da treba učiniti izuzetan gest kako bi Poljsku zamolio za oprost i pomirenje. Kada je položio vijenac na spomenik “herojima Varšavskog geta”, Vili Brant nije spustio samo glavu, poklanjajući se žrtvama, već je pao na koljena, i u tom položaju je ostao više od minute.
Takve političare treba današnji svijet. Brant se borio protiv Hitlera i nacista, ali je na svoja pleća uzeo teret prošlosti, iako sam nije bio nizašta kriv. Takvi trebaju biti političari BiH, Srbije, Hrvatske, Evrope i cijelog svijeta. Tada bi svijet bio daleko ljepši i život smisaoniji. Manje bi bilo patnje, siromaštva, bolesti, gladi, a više sreće i radosti, a naše različitosti bi krasile svijet, koji bi ličio na poljanu načičkanu raznovrsnim cvjetovima.
Takvi gesti bi mogli biti mehlem ucviljenim majkama, poput plemenite Have iz Krajine, ili majke iz Đulića, i drugih majki, koje izgubiše i po šest sinova, muževe i druge najbliže. Strašno je to da strašnije ne može biti! Allahu ekber! Ovdje, doista nema pravde, pa mora postojati Budući svijet, kao što reče jedan Amerikanac.
Vučiću, Dodiku i ostali, padnite na koljena, priznajte genocid, pokajte se i izvinite se poput Vilija Branta da biste bili poštovani od građana Zemlje Božije. Svijetu nije potrebna Njemačka koja će osvajati, rušiti i prisvajati tuđe teritorije, a ni Balkanu ne treba takva Srbija. Svi ljudi su željni mira i ljubavi, dobrih međuljudskih odnosa i mirovne politike. I to one praktične a ne verbalne i hipokritične. Borite se za dobrobit svih ljudi, jer su svi ljudi Božija stvorenja, ljudska globalna porodica i svi moraju imati ista prava i obaveze. Bog nam je jedan, imamo isti početak, život i kraj. Ukrcajmo se svi u Nuhovu/Noevu lađu da ne bismo bili potopljeni. A smrt i polaganje računa nas ionako čeka. Pa, ne dozvolimo da umremo prije smrti i budemo pokopani na smeću historije.
I tako, umjesto da vidimo Vučića i druge da padnu na koljena, izvine se i pokaju za genocid i sve zločine diljem Bosne i Hercegovine, da sagnu glavu pred spomenikom žrtava genocida, mnogi se utrkuju da se njemu izvinjavaju. Tako je Vučić ispao žrtva i malo ko je toga dana govorio o Srebrenici i genocidu. No, Vučića su pozvali naši političari i kao domaćini su bili dužni obezbijediti mu sigurnost i bezbjednost.
DIVE SE I VELIKOM SALAHUDINU EJUBIJI
Današnji političari bi trebali imati uzor u Salahudinu Ejubiji i njegovom čuvenom odnosu prema Ričardu I “Lavljeg srca”. Salahudin je oslobodio Jerusalim, nakon što je osamdeset i osam godina bio pod križarskom okupacijom. Osvojivši Jerusalim, križari su pobili sve muslimane, pa su sa strahom očekivali da i Salahudin počiniti isti vandalizam nad njima. No, Salahudin nije dirnuo nijednog kršćanina. Samo je naredio krstašima da napuste grad, dok su ortodoksni kršćani mogli ostati u gradu i moliti se slobodno na svoj način.
Engleski historičar Karen Armstrong kazuje da je Salahudin ušao u Jerusalim 1187. godine i nije se svetio kršćanima za pokolj koji su počinili 1099. godine, kada su krstaši ubili preko 65.000 muslimana!! I Ričard „Lavljeg srca“ je nitkovski poklao 3.000 muslimana, među kojima je bilo mnogo žena i djece, no muslimani nikada nisu pribjegli korištenju istih metoda, u skladu sa Allahovom odredbom: „...jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu...“ (El-Ma'ide, 2) To je upravo ono što treba današnjim ljudima i svijetu: miroljubiva koegzistencija različitih vjera i nacija.
Čovječanstvo se divi velikom Salahudinu, koji je poštedio Gaja Lusinjana riječima: „Kralj ne ubija kralja“, a dive se i njegovim viteškim vrlinama, kao što je slučaj kralja Ričarda I „Lavljeg srca“, koji se neposredno pred jednu veliku bitku sa Salahudinom razbolio. Kada je to čuo, Salahudin je stopirao sva ratna djejstva i poslao je svoje lične ljekare da liječe njegovog ljutog protivnika. To su veličine islama i muslimana. I taj veliki Salahudin je umro a da u svojim riznicama nije ostavio dovoljno novca ni za svoju sahranu. Današnji političari, naučite da se brinete za narod i državu kao što se brinuo nenadmašni Salahudin Ejubija.
IZVINJENJE I POMIRENJE
Iz gornjeg primjera smo vidjeli ljepotu islama i veličinu pravih muslimana i mi znamo šta je pomirenje i ko kome treba da se izvini. Od izvinjenja ne treba praviti cirkus, a pomirenje ne smije biti prevara. O izvinjenju i pomirenju ćemo citirati riječi uvaženog akademika Sidrana, koji kaže: „Ne mogu da svarim tu terminologiju, pa da me sad ubiješ! Kakvo POMIRENJE, o čemu vi govorite? Mi se ni sakim nismo svađali, pa da se sada trebamo miriti! S kime to treba da se mire majke Srebrenice, Prijedora, Brčkog, Sarajeva... s kime su se to one svađale?
Državu Bosnu i Hercegovinu napala je od nje stoput jača sila – s namjerom da je uništi! Taj napad u jeziku internacionalnog prava i politike ima svoje ime i kad god se u taj jezik unose pojmovi koji mu ne pripadaju, nego dolaze iz svijeta dječijih svađa i kafanskih tuča – POMIRENJE, IZVINJENJE, itd. – radi se o velikoj prevari!
Izvinjenje? Kao da je neko nekome u tramvaju, nehotice, stao na cipelu?! Pa se, je li, uljudno izvinjava. Milion ili dva izbjeglih i prognanih, pa: Izvinite! Dvjesto, tristo hiljada ubijenih, osakaćenih, silovanih, pa: Izvinite!
To tako ne može. Nama jeste potrebna normalizacija odnosa sa susjednim državama, ali nikako po cijenu poništenja, relativizacije i zabašurivanja istorijske istine! A ona je nesporna: postoji žrtva i agresor, a zločini počinjeni nad Bošnjacima, kao najbrojnijim narodom u državi Bosni i Hercegovini, imaju karakteristike i razmjere genocida. Rat protiv Bosne nije bio kafanska tuča i konačnu riječ o njegovim posljedicama moraju dati institucije internacionalnog pravnog sistema. Sve ostalo je – cirkus i prevara.“
„O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji! Allah sve zna i obaviješten je.“ (El-Hudžurat, 13)
