Praksa prešućivanja, prikrivanja, zanemarivanja i ignorisanja prisustva i doprinosa žena u javnom i društvenom prostoru i danas je ozbiljno prisutna uz sve veću tendenciju potpunog isključenja. Da li je uvijek bilo tako?

Tipični Zapadni diskurs podrazumijeva da ne postoji društveni poredak koji ima više „vjere“ od islamskog društvenog poretka, a prisustvo „vjere“ u društvu je obrnuto proporcionalno prostoru u kome žene mogu da djeluju i uživaju autoritet. Konstrukcija; muslimanke-učenjakinje, ili ekspertkinje u pojedinim oblastima za zapadnjake zvuči kontradiktorno ili je čak nemoguća. Ovo je misao Muhameda Akram Nadwi, autora biografskog Riječnika o ženama učenjakinjama koje su se bavile hadisom kroz islamsku historiju. Izrečena je na stranicama knjige al-Muhaddithat: the woman scholars in islam, koja bi uskoro, ako Bog da, trebala izaći iz štampe u prijevodu na bosanski jezik. Tako bi ovo iznimno vrijedno i jedinstveno djelo bilo dostupno širem krugu čitalaca u BiH.

Gdje su muslimanke?

Ako malo bolje sagledamo poziciju žena u muslimanskom svijetu, društvima i sredinama ovo uopće više ne izgleda samo kao „tipični zapadni diskurs“, ovo je danas, nažalost, i stanje muslimanskog svijeta. Vjekovna praksa prešućivanja, prikrivanja, zanemarivanja i ignorisanja prisustva i doprinosa žena u javnom i društvenom prostoru i danas je ozbiljno prisutna uz sve veću tendenciju potpunog isključenja. Najbolji pokazatelj je sve prisutnija praksa sužavanja i ograničavanja džamijskog prostora za žene. U nekim sredinama i sporadičnim situacijama to ide i do potpunog onemogućavanja ulaska u džamije i prisustva namazima. Ovo ne treba posebno elaborirati i dokazivati, tome svjedočimo kako na našim prostorima tako i šire. Radi ilustracije navest ću jednu upečatljivu sliku, potpuno neočekivanu pa stoga više bolno iznenađujuću. U novembru 2014 godine imala sam priliku biti na nekim od namaza u džamiji Al Aksa, u Jerusalemu, i vidjeti da su žene zauzimale prostor nadesno, nakon ulaska u džamiju, glavnog i čini mi se jedinog ulaza u funkciji. Prostor je bio slobodan, fizički i vizualno neograničen nikavim pregradama, perdama ili zastorima. Bio je ispunjen nekad manje nekad više, po mojoj računici 25 do 100 žena, u zavisnosti od prisustva turističkih grupa iz muslimanskih zemalja. U januaru 2018 godine sam ponovo imala priliku klanjati u Al Aksi, a taj isti prostor je tad izgledao potpuno drugačije. Ograđen u kocku, najmanje dva i po metra visokim drvenim pregradama na točkovim, radi lakšeg pomjeranja i evenualno proširivanja prostora. Sve je to na mene ostavilo tužan i tegoban utisak. Ne samo zato što je u potpunosti narušilo (nagrdilo) ambijent i enterijer džamije, pa i cjelokupnog Svetog mjesta, nego zato što je jasno svjedočilo o trenutnoj slabosti i nemoći muslimana i odavalo apsulutne, nesumnjive znake teške dekadence u koju smo zapali.

M.A. Nadwi je u svom desetogodišnjem radu na spomenutom Riječniku sakupio biografske podatke za 8000 žena koje su se tokom islamske historije bavile hadisom ali i drugim, kako islamskim tako i ostalim naukama, širom muslimanskog svijeta. Pošto sam sa kolegicom N. Muminović radila na prijevodu spomenute knjige, gledajući zadnje prizore iz Al Akse s tugom sam se prisjetila primjera koje Nadwi opisuje u svojoj knjizi al-Muhaddithat a koji su zabilježeni u mnogobrojnim izvorima islamske historiografije.

Učiteljice, pobožne, učene

Umm al-Darda, je bila poznata po podučavanju u džamijama u Damasku i Jerusalemu. Njenim predavanjima su prisustvovali i muškarci i žene, pravnici i tradicionalisti, čak je i halifa, Abd al-Malik ibn Marwan redovno prisustvovao njenim časovima. Ibn Kathir kaže: „Ona je bila tabi’iyyah, pobožna, učena i pravnica. Muškarci su izučavali pred njom i saznavali fiqh od nje na mjestima gdje je podučavala, na sjevernoj strani (Umejadske) Džamije, i halifa Abd al-Malik ibn Marwan je imao običaj sjediti u njenoj halki sa ostalim učenicima.“ Isma’il ibn Ubaydillah prenosi: „Abd al-Malik Ibn Marwan je sjedio na stijeni (Jerusalemskoj) i Umm al-Darda je sjedila s njim, podučavajući. Kad je zaučio ezan za akšam, on je ustao, a i ona je ustala oslonjajući se na Abd al-Malika, i tako su ostali dok nije ušao u džamiju s njom. Zatim je ona sjela sa ženama a Abd al-Malik bi prošao naprijed, voditi namaz.“ Drugi primjer koji Nadwi navodi je pravedna šejha, Umm al-Khayr Fatima bint Ibrahim ibn Muhammed al-Bata’ihi, umrla 711. g. po H. Al-Dhahabi o njoj bilježi: „Slušala je Sahih al-Buhari od Ibn al-Zabidi, Sahih Muslim od Abu 1-Thana’ Mahmuda ibn al-Hasiri, a učila je i pred Ebu Qasimom ibn Rawahah. Živjela je dug život i mnogo je prenosila. Moj sin, al-Subki, Siraj al-Din ibn al-Kuwayk, al-Taqi ibn Abi l-Hasan i veliki broj drugih izučavali su hadis pred njom.“ Ona je podučavala hadis u Poslanikovoj džamiji u Medini. Ibn Rushayd bilježi:„Došla je sa sirijskom karavanom kao posjetiteljica i hodočasnica. Upoznao sam je u Poslanikovoj as. džamiji, čitali su hadis pred njom, a ona je bila naslonjena na jednu stranu zida Poslanikovog as. mezara, iznad njegove glave.“

Nemoguće je da je Fatima bint Ibrahim ibn Muhammed mogla podučavati na mjestu koje tako cijene svi muslimani, osim ako i sama nije uživala poštovanje i povjerenje najvišeg stepena. Ovaj prizor je danas čini mi se posve nezamisliv, i to ne samo u medinskoj džamiji. Imam osjećaj da niti ima ko šta kazati nit’ se ima kome reći, ko bi htio čuti.

Islamski vjerozakon kao ni Poslanikova praksa ne stavljaju ženama nikakve formalno pravne prepreke na putu sticanja ili prenošenja znanja, bilo da je u pitanju islamsko ili znanje druge vrste. Ali sam Zakon, ma koliko bio podsticajan i afirmativan u tom pravcu, kao što je islamski, nije dovoljan sam po sebi da omogući namjeravani ishod. Potrebno je i opće društveno nastojanje da se uspostavi ambijent koji će podržati i omogućiti ono što Zakon namjerava ili podržava.

Žene su bile pouzdane prenositeljice hadisa

Djelo al-Muhaddithat je samo mali dio, izlučen iz grandioznog posla od 40 tomova koji je uradio M. A. Nadwi, da ga Allah nagradi svojom nagradom a od nas ima poštovanje i zahvalnost. Ono što ostavlja bez riječi i bez daha tokom čitanja jeste često ponovljena činjenica; muhaddise su se tokom cijelog perioda, kad je u pitanju precizno i inteligentno prenošenje hadisa, smatrale pouzdanijim nego muškarci. Dobar broj muških prenosilaca hadisa optužen je za netačno prenošenje a neki čak i za izmišljanje hadisa. Ni jedna žena, učenjakinja hadisa, nije nikada bila optužena za tako nešto, ni za netačnost ni za izmišljanje. Imam Zehebi po ovom pitanju izjavljuje da ne zna ni za jedan slučaj gdje je žena bila optužena za ijedno namjerno ili nenamjerno odstupanje i pogrešku u odnosu na stroge standarde naučne tradicije. Ibn Arak al Kinani, posvetio je jedno poglavlje svoje čuvene knjige Tenzih al šaria al mar’fuah anil ahadis al šaria al mawdu’ah kako bi naveo na stotine fabrikatora, onih koji su izmišljali hadise, ni jedno ime žene se tu ne pojavljuje, ni jedno jedino. Nevjerovatna činjenica, koja ostavlja čovjeka u zapitanosti? Autor nas ne ostavlja bez ponuđenog odgovora; u onoj mjeri u kojoj su žene bile daleko od iskušenja vlasti i tereta političke moći, tim su više bile u mogućnosti očuvati doslovnu i besprijekornu predaju Poslanikovog  sunneta.