K

U ohrabrivanju žena i muškaraca da čine dobra djela i da se pokaju za ona loša ili zla, Kur’ān nudi iznimno važan princip kompenzacije ili kaffārata (كَفَّارَةٌ). Praktički, cijeli je Kur’ān prožet iznimno važnim ohrabrenjima svim punodobnim ljudima, kako ženama tako i muškarcima, da (u)čine mnoštvo pobožnih kompenzacijskih djela za počinjene grijehe ili, pak, za teške zločine.

Također, i djela iz tradicije Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. (ḥadīṯ) ohrabruju mnoga pobožna djela, dobrohotne čine, postupke i milodare, i često ih svrstavaju u kategoriju kaffārata.

Šta znači riječ kaffārat – odgovore su nam dali klasični jezikoslovni komentatori Kur’āna. Ar-Rāgib al-Iṣfahānī (Mufradāt, 453) definira kaffārat (كَفَّارَةٌ) riječima وَالْكَفَّارَةُ مَا يُغَطِّي الْإِثْمَ - Kaffārat je ono što prekriva [poništava] grijeh! Ove al-Iṣfahānījeve riječi ujedno znače i to da nema kaffārata bez (prethodno počinjene) greške, omaške, prijestupa i grijeha, štaviše, al-Iṣfahānī sugerira na drugim mjestima u svome Rječniku Kur’āna (Mufradāt) da je kaffārat neka vrsta pobožnog “preobražavanja” zlih djela u dobra djela! Obratimo li se az-Zamaẖšarīju za objašnjenje ove riječi, vidimo da on - komentirajući suru al-Mā’idah (V:45) u al-Kaššāfu (I, 672) tvrdi da kaffārat jeste ono dobročinstveno djelo kojim Bog dobročiniteljima prekriva (briše) njihova zla djela.

فَالتَّصَدُّقُ بِهِ كَفَّارَةٌ لِلْمُتَصَدِّقِ يُكَفِّرُ اللهُ مِنْ سَيِّآتِهِ...

Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī (Rūḥu l-bayān, II:398) tvrdi da Bog dobročiniteljima, koji su učinili dobro djelo kaffārata, prekriva (briše) grijehe koje su počinili prije.

أَيْ لِلْمُتَصَدِّقِ يُكَفِّرُ اللهُ تَعَالَى بِهَا مَا سَلَفَ مِنْ ذَنْبِهِ...

Specijalistički arapski rječnici definiraju kaffārat na različite načine. Npr. Georgii Wilhelmii Freytagii (Lexicon Arabico-Latinum, IV, 47) prevodi arapsku riječ kaffārat (كَفَّارَةٌ) na latinski kao eleemosyna (milostinja). Freytagii pritom daje i šire objašnjenje kaffārata kao ...res ... qua expiatur crimen, ukazujući na kaffārat kao na stvari/djela/čine kojima se iskupljuju /ili brišu/ grijesi ili prijestupi.

Jezikoslovac Ḫalīl al-Ğurr (u al-Mu‘ğam al-‘arabī al-ḥadīṯ, 1003) daje i ovu definiciju riječi al-kaffārat: اَلْكَفَّارَةُ شَرْعًا: مَا يُكَفَّرُ بِهِ مِنْ صَدَقَةٍ أَوْ صَوْمٍ أَوْ نَحْوِهِمَا - Al-Kaffārat “u vjerskom pravu označava ono čime se briše (grijeh): [kaffārat] je sadaka/milodar, ili post, ili tome slično.” Ḥāriṯ Sulaymān al-Fārūqī u Pravnom rječniku (al-Mu‘ğamu al-qānūnī, 282) prevodi arapsku sintagmu kaffara ‘an ḏanbin (كَفَّرَ عَنْ ذَنْبٍ) na engleski ovako: to make retribution for (učiniti iskupljenje, iskupiti se od /grijeha/).

Badawi i Abdel-Haleem (Arabic-English Dictionary of Qur᾿ānic Usage, 812) riječ kaffārat definiraju ovako: “an act of something offered as expiation” (djelo/čin ili nešto ponuđeno kao okajanje/iskupljenje).

Iz ovih napomena i objašnjenja o značenju riječi kaffārat vidi se da kur’ānski koncept kompenzacije ima izravnu vezu sa kur’ānskim načelom (sūra Hūd, XI:114) koje glasi: إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ - “Dobra djela zbilja nište ona hrđava!”

Ako se Kur’ān čita izvan sektaških metodologija i hermeneutika, to jest, ako se čita iz njega samoga, uočava se snažno insistiranje na tome da se ostave zla djela i pristupi činjenju dobrih djela, sve to kroz pokajanja i preispitivanja svojih postupaka. Kako ćemo vidjeti na stranicama koje slijede, kaffārat je umnogome osobni čin i osobna odluka vjernice i vjernika, tek rijetko se u praksi kaffārata vidi društvena sila i instanca.

Uzme li se Kur’ān u svojoj knjiškoj cjelini, vidi se da su četiri opće vrste izbavljenja ili iskupljenja (kaffārat, fidyā) za počinjene grijehe.

a) Iskupljenje pobožnim ili obrednim djelima od kazne za ubojstvo iz nehata (kako se vidi, ta se vrsta kaffārata tretira u V:45). Ovdje je posrijedi kur’ānska formula: GRIJEH + PROPISANI ČIN ISKUPLJENJA (KAFFĀRAT) = BRISANJE GRIJEHA.

b) Iskupljenje pobožnim djelima od grijeha nastalih kao posljedica namjernog kršenja zakletvi i čvrsto datih jamstava. (Usp. dalje u ovom tekstu kur’ānske moralne naloge u V:85). Ovdje je posrijedi formula: PREKRŠENA RIJEČ ILI NEISPUNJENO JAMSTVO + POBOŽNI ČIN ILI OBRED ISKUPLJENJA = BRISANJE GRIJEHA.

c) Iskupljenje pobožnim djelima i obredima za neizvršena pobožna djela ili obrede, ili pak za krivo izvršena pobožna djela i obrede, kao i u slučajevima kad se tokom vršenja obreda počinilo neko, za taj životni kontekst ili priliku, nedopustivo djelo. (Usporediti V:95). Ovdje je, pak, posrijedi sljedeća shema: INVALIDNO OBAVLJENI OBRED ILI OBRED OBAVLJEN SA POVRIJEĐENOM VALJANOŠĆU + KOMPENZACIJSKI OBRED (ili KAFFĀRAT) = ISKUPLJENJE ILI IZBAVLJENJE iz stanja krivo obavljenog obreda.

d) Kur’ān na drugim mjestima tretira i fidyu (فِدْيَةٌ) jednu instituciju veoma sličnu kaffārata (to jest: specifičnu formu izbavljenja u slučaju kada je neki čovjek, žensko ili muško, prema tumačenju faqiha, trajno onesposobljen izvršiti obred (jer je, npr. posrijedi bolest ili, naprosto, psihofizička nemoć, a dotični obred zahtijeva zdravstvenu kompetenciju). Sura al-Baqarah (II:184) spominje jednu takvu okolnost:

وَعَلَى الَّذِينَ يُطِيقُونَهُ فِدْيَةٌ طَعَامُ مِسْكِينٍ فَمَنْ تَطَوَّعَ خَيْرًا فَهُوَ خَيْرٌ لَهُ

A oni koji s mukom velikom poste otkup je da siromaha nahrane! A ko da više otkupa (učini više dobra), toliko bolje za njega!

Na ovom mjestu riječ fidyah (فِدْيَةٌ) ima gotovo isto značenje, ali i funkciju, kao i riječ kaffārat.

Iznimno je važno istaknuti da se Kur’ān, u svim ovim slučajevima, obraća pojedincima i odluku da li su bolesni, ili, pak, da li jedva podnose post, ostavlja njima samima i njihovoj procjeni. Osim odgovornog odnosa prema vjeri, tu nije potrebna nikoja ulemanska, fetvanska ili svećenička instanca. Svako može osobno procijeniti da li mu zdravlje dopušta da valjano posti. Ukoliko post trajno ugrožava zdravlje ili život – izlaz je u opskrbi siromaha hranom.

U klasičnim djelima vidimo pojedinačne (i odgovorne) odluke o bdijenju nad valjanim vršenjem obreda i prakticiranjem pobožnosti. Na primjer, az-Zamaẖšarī (I, 251) tvrdi da se od Ibn Sīrīna bilježi predanje da je neko ušao kod njega uz ramazan i zatekao ga kako jede, a Ibn Sīrīn je opravdao svoj postupak bolešću!

وَعَنِ ابْنِ سِيريِن أَنَّهُ دَخَلَ عَلَيْهِ فِي رَمَضَانَ وَهُوَ يَأْكُلُ فَاعْتَلَّ بِوَجْعِ إِصْبَعِهِ

Kako bi faqihi ustvrdili, nema sumnje da je Ibn Sīrīn pribjegao korišćenju olakšice.

Iz Kur’āna se uvijek jasno zna kad je posrijedi koja od ovih naprijed navedenih vrsta kaffārata ili kompenzacijskih iskupljenja. Na stranicama koje slijede ponudićemo šira objašnjenja. Promovirajući princip iskupljenja, ispaštanja, kompenzacije ili kaffārata, Kur’ān na nekoliko mjesta ublažava i, rekli bismo, liberalizira stroge starozavjetne kazne. Primjer takvog ublažavanja imamo u al-Mā’idah (V:45):

وَكَتَبْنَا عَلَيْهِمْ فِيهَا أَنَّ النَّفْسَ بِالنَّفْسِ وَالْعَيْنَ بِالْعَيْنِ وَالْأَنفَ بِالْأَنفِ وَالْأُذُنَ بِالْأُذُنِ وَالسِّنَّ بِالسِّنِّ وَالْجُرُوحَ قِصَاصٌ فَمَنْ تَصَدَّقَ بِهِ فَهُوَ كَفَّارَةٌ لَهُ

A u Tevratu [Tori] smo im propisali: “Glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub. A rane nek’ poravnaju se! A ko od odmazde odustane, to će mu biti grijeha iskupljenje!”

Promovirajući načelo mogućnosti odustajanja od poravnanja ili odmazde (qiṣāṣ - قِصَاصٌ), Kur’ān znatno ublažava propise Tore. K tome, naglašavajući načelo “odustajanja od odmazde” - stranice Kur’āna promoviraju princip iskupljenja grijeha (kaffārat) onome ko oprosti ubici ili vinovniku teške tjelesne povrede (fa man taṣaddaqa bihī - فَمَنْ تَصَدَّقَ بِهِ), to jest: Ko ne bude tražio glavu za glavu, oko za oko, uho za uho, zub za zub..., već oprosti vinovniku tih djela, takvome će taj oprost biti iskupljenje od grijeha. Na ovom, kao i na brojnim drugim mjestima, Kur’ān kaffāratom afirmira vrijednosti života i sam život, kao i praštanje među ljudima i naravnanje na miran i milosrdan način (kroz institut sudske nagodbe).

Tumačeći jedan āyat sličnog sadržaja (usp. al-Baqarah, II:179) gdje se govori o načelu poravnanja/odmazde (ili lex talionis u babilonskom, biblijskom i rimskom pravu), Muḥammad ‘Alī aṣ-Ṣābūnī (Ṣafwatu t-tafāsīr, I, 104) ukazuje na kur’ānsko načelo olakšavanja: ذَلِكَ تَخْفيِفٌ مِنْ رَبِّكُمْ وَرَحْمَةٌ – “To vam je olakšanje od Gospodara vašeg i milost!”

Kako se vidi iz njegovih tumačenja, aṣ-Ṣābūnī zapravo (npr. u slučajevima kazne za ubojstvo) promovira princip sudske nagodbe. Time se u islamu udružuju dva principa, tumači aṣ-Ṣābūnī, pravda i milost (wa qad ğama‘a l-islāmu fī ‘uqūbati l-qatli bayna l-‘adli wa r-raḥmati – وَقَدْ جَمَعَ الْإِسْلاَمُ فِي عُقُوبَةِ الْقَتْلِ بَيْنَ الْعَدْلِ وَالرَّحْمَةِ).

Al-Iṣfahānī (453) ovu vrstu kaffārata ili iskupljenja naziva kaffāratu l-qatli (كَفَّارَةُ الْقَتْلِ) – iskupljenje za (nehatno) ubojstvo.

Također, iznimno važan primjer kaffārata u Kur’ānu spominje se i u vezi sa čovjekovim zakletvama. Al-Iṣfahānī (453) ovu vrstu kaffārata naziva kaffāratu l-aymān (كَفَّارَةُ الْأَيْمَانِ) – iskupljenje za prekršene zakletve i jamstva.

لَا يُؤَاخِذُكُمُ اللَّـهُ بِاللَّغْوِ فِي أَيْمَانِكُمْ وَلَـكِن يُؤَاخِذُكُمْ بِمَا عَقَّدْتُمُ الْأَيْمَانَ فَكَفَّارَتُهُ إِطْعَامُ عَشَرَةِ مَسَاكِينَ مِنْ أَوْسَطِ مَا تُطْعِمُونَ أَهْلِيكُمْ أَوْ كِسْوَتُهُمْ أَوْ تَحْرِيرُ رَقَبَةٍ فَمَنْ لَمْ يَجِدْ فَصِيَامُ ثَلَاثَةِ أَيَّامٍ ذَلِكَ كَفَّارَةُ أَيْمَانِكُمْ إِذَا حَلَفْتُمْ وَاحْفَظُوا أَيْمَانَكُمْ

Bog vas neće kazniti za zakletve nenamjerne, ali će vas kazniti za zakletve namjerne! Za prekršenu zakletvu vi ćete se iskupiti tako što ćete deset siromaha nahraniti onom osrednjom hranom kojom porodicu svoju hranite, ili pak da siromahe odjenete, ili roba ropstva oslobodite! A ko niti jedno od toga ne bude mogao, tri dana on nek’ posti. Eto, tako se za zakletve svoje, kad se zakunete, otkupljujte, a zakletvi svojih vi se [ipak] pridržavajte!

I iz ovog ulomka uočava se kako Kur’ān snažno promovira olakšanja, iskupljenja i kompenzacije različitih vrsta. Iako se sa stranica Kur’āna često upozorava da ljudi treba da paze na odvažnost izricanja svojih riječi (npr. zakletvi i jamstava koje su dali), Kur’ān, ipak, računa na ljudsku slabost i krhkost čovjekove prirode. Prema tome, kad ljudi prekrše svoje zakletve pruža im se ne samo nada da se isprave, već i izlaz i način kako da to postignu, kroz činjenje širokog opsega dobrih djela. Vidi se jasno kako naprijed navedeni āyat ohrabruje prkršitelje svojih zakletvi da se iskupe (kaffārat) sljedećim dobrim djelima:

a) Nahraniti deset siromaha,

b) Odjenuti (deset) siromaha,

c) Osloboditi roba iz ropstva, ili, pak,

d) Tri dana postiti.

(Kako ovdje jasno vidimo, u kontekstu govora o kaffāratu post se u Kur’ānu nekada javlja kao sredstvo iskupljenja, a nekada, opet, onaj ko ne može da posti, opskrba siromaha postaje sredstvom iskupljenja!)

Nijedna od ovih stavki kaffārata (ili izbavljenja dobrim djelima), koje se spominju u maloprije navedenom āyatu, ni danas nisu izgubile na svojoj aktuelnosti. Naprotiv, siromasi su tu, gladni su tu, nove vrste ropstva su tu oko nas (dužničko ropstvo, nemogućnost vraćanja kredita, seksualno ropstvo, moderna trgovanja ljudima – human trafficking, itd.). Navedeni āyat, na samom kraju, nudi izlaz u postu. Onaj ko prekrši svoju zakletvu, ako ne može realizirati niti jednu od stavki navedenih naprijed, onda neka posti tri dana, i tako razmisli zašto nije bio discipliniran u odvažnom čuvanju zakletve i jamstva koje je dao drugim ljudima.

Treći izričiti spomen iskupljenja ili izbavljenja (kaffārat) od grijeha i prijestupa, a kroz osobno činjenje dobrih djela, navodi se u al-Mā’idah (V:95):

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَقْتُلُوا الصَّيْدَ وَأَنتُمْ حُرُمٌ وَمَنْ قَتَلَهُ مِنكُمْ مُتَعَمِّدًا فَجَزَاءٌ مِثْلُ مَا قَتَلَ مِنَ النَّعَمِ يَحْكُمُ بِهِ ذَوَا عَدْلٍ مِنْكُمْ هَدْيًا بَالِغَ الْكَعْبَةِ أَوْ كَفَّارَةٌ طَعَامُ مَسَاكِينَ أَوْ عَدْلُ ذَلِكَ صِيَامًا لِيَذُوقَ وَبَالَ أَمْرِهِ

O vjernici! Dok ste u ihramima [obrednoj odjeći za vrijeme hadža], nemojte loviti. A onome ko s namjerom divljač ulovi, kazna je da domaću životinju kao kurban Ka‘bi namijeni. Vrijednost će domaćoj životinji dvojica vaših pravednika procijeniti, ili će se taj iskupiti time što će, vrijednošću istom, siromahe nahraniti, ili će, da bi osjetio propadnost čina svoga, postiti.

Ovaj primjer koji se navodi u āyatu V:95., tipičan je primjer iskupljenja pobožnim djelima. Za neizvršeno pobožno djelo, ili za krivo izvršeno pobožno djelo – nudi se izlaz (kompenzacija) kroz vršenje drugih dobrih (i pobožnih) djela. Tako Kur’ān promovira širenje kruga pobožne atmosfere i dobrih djela.

Sūra al-Muğādalah (LVIII:2-3) također tretira jednu vrstu kaffārata, nju al-Iṣfahānī (453) naziva kaffāratu ẓihār (كَفَّارَةُ الظِّهَارِ) ili iskupljenje za nedolično ponašanje prema svojoj supruzi. Kur’ānski tekst o tome glasi:

وَالَّذِينَ يُظَاهِرُونَ مِنْ نِسَائِهِمْ ثُمَّ يَعُودُونَ لِمَا قَالُوا فَتَحْرِيرُ رَقَبَةٍ مِنْ قَبْلِ أَن يَتَمَاسَّا ذَلِكُمْ تُوعَظُونَ بِهِ

A oni koji ženama svojim kažu da su im kao i majke njihove, pa potom odluče da se povrate zbog onog što su rekli, neka roba oslobode prije nego što jedno drugo dotakne. Tako vam se naređuje...

Dakle, usljed nanošenja duševne boli svojoj supruzi, vinovniku (neodgovornom mužu) nalaže se da jednome čovjeku koji je u prezrenom stanju ropstva – daruje slobodu!

Ova vrsta kompenzacije ili kaffārata u islamskoj tradiciji, pobožnosti i vjerničkoj kulturi postala je važna institucija. Ovim se kompenzacijama ženama i muškarcima pruža šansa da svojim obredima kreiraju dobre učinke i povoljne posljedice u svome životu.

Komentari Kur’āna donose veliki broj pobožnih predanja iz kojih se vidi kako su vrijedni preci radili dobro. Tako Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī (Rūḥu l-Bayān, I:295) navodi predanje (za koje tvrdi da je od Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.) u kojem se poručuje:

مَنْ أَشْبَعَ جَائِعًا أَوْ كَسَا عَارِيًا أَوْ آوَى مُسَافِرًا أَعَاذَهُ اللهُ مِنْ أَهْوَالِ يَوْمِ الْقِيَامَةِ

“Ko nahrani gladnoga, ili obuče gologa, ili da utočište putniku – Bog će takvome dati utočište od strahota Sudnjega dana.”

Burūsawī navodi (I:295) da je ‘Abdullāh ibn al-Mubārak svake godine milodarno trošio na siromahe i učenike/studente stotinu hiljada dirhema.

وَكَانَ عَبْدُ اللهِ بْنُ الْمُبَارَكِ يُنْفِقُ عَلَى الْفُقَرَاءِ وَطَلَبَةِ الْعِلْمِ فِي كُلِّ سَنَةٍ
مِائَةَ أَلْفِ دِرْهَمٍ...

Iz ovih napomena o kaffāratu vidljivo je da Kur’ān često ohrabruje u ljudima osobnu odgovornost u vršenju dobrih djela. Islamsko obredoslovlje obiluje mnoštvom alternativa. Krajnji kriterij valjanosti tih alternativa je promoviranje dobrih djela.

Izvori:

Badawi, Elsaid M. Badawi i Muhammad Abdel Haleem, Arabic-English Dictionary of Qur’anic Usage, Brill, Leiden, 2008.

Burūsawī, Ismā‘īl Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, I, Osmanli Yayinevi, Istanbul, 1421. (h).

Georgii Wilmhelmi Freytagii, Lexicon Arabico Latinum, I svezak, Librairie du Liban, Bejrut, 1975.

Ḫalīl al-Ğurr, al-Mu‘ğam al-‘arabī al-ḥadīṯ, Librarie Larousse, Paris, 1973.

Ḥāriṯ Sulaymān al-Fārūqī, al-Mu‘ğam al-qānūnī, izd. Maktabatu Lubnān Nāširūn, Bejrūt, 1997.

Isfahānī, ar-Rāġib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Zamaḫšarī, ʻUmar az-Zamaḫšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqā’iqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fī wuğūhi t-ta’wīli, I, Bejrut, 2001.