Za brojne islamske velikane se često ponavlja jedna otrcana floskula, a to je da su uspjeli uprkos islamu, a ne zbog njega. Tako se često govori i piše za Ibn Sīnāa, Omera Hajjāma (u slučaju njih dvojice i prave filmovi), Hāfiza Šīrāzīja, a izgleda, ponajviše za Mevlānu Dželāluddīn Rūmīja. Posebno zbog “prijevodâ” na engleski jezik koji su ga učinili jednim od najčitanijih autora u SAD-u. Sigurno ćete se začuditi kada saznate da neki “prevodioci” uopće ne poznaju perzijski jezik na kojem je pisao hazreti Mevlānā, poput, recimo, Coleman Barksa, takozvanog popularnog interpretatora Rūmījeve poezije, koji transformira, odnosno iskrivljuje, ranije engleske prijevode kako bi bili “razumljiviji” današnjem čovjeku. Šta tu ostaje od Rūmīja možete i sami naslutiti.

Rūmī i New Age

Kako bi kazao William C. Chittick, jedan od najvećih poznavalaca Rūmījeva djela, niko od novih prevodilaca uopće nije imao interesa smjestiti Rūmīja u njegov vlastiti intelektualni i duhovni kontekst. Oni su radije nastojali da ga unesu u temeljni tok duhovnosti New Age-a. To ide dotle da se naprosto može govoriti o brisanju islama iz Rūmījeve poezije (o čemu je prošle godine objavljen jedan prijevod u Preporodu). Smatramo da glavni razlog leži jednostavno u predrasudi spram islama. Tako će i Chittick u djelu “Nauka o kosmosu, nauka o duši…” kazati da na Zapadu misle kako su velike sufije teško mogli biti pravi muslimani, jer su bili puni ljubavi, otvorenog uma i dobronamjerni ljudi, upravo zbog naprijed spomenutog razloga.

Rūmī nasljeđuje svog oca na dužnosti glavnog imama i vaiza u centralnoj džamiji u Konji, kao i na mjestu glavnog muderrisa tamošnje medrese.

Zato će Chittick reći da njegov cilj pisanja knjige Sufijski put ljubavi: Rūmījeva duhovna učenja jeste bio taj da smjesti, odnosno vrati Rūmīja u kontekst islamskog učenja. Tako kaže da za Rūmīja i većinu njegovih učenih savremenika samo istinsko i svrhovito znanje jeste ono koje dolazi iz temeljnih vrela islama od kojih je najznačajnije Kur’ān. Većina prevodilaca je željela izbrisati one dijelove njegove poezije koji su duboko ukorijenjeni u islamski svjetonazor, a Rūmījeva misao bijaše upravo oblikovana Kur’ānom, predajama Poslanika i kazivanjima evlija. 

I sami smo često nailazili na iskrivljene percepcije o ovom pobožnom učenjaku i sufiji kako na engleskom tako i na bosanskom jeziku, kako od onih nemuslimana koji su puni predrasuda spram islamske tradicije tako i od rigidnih muslimanskih ideologa koji na tesavvuf i njegove istaknute ličnosti gledaju kao na iskrivljenja izvornih učenja islama, a koje zbog ograničenosti prostora ne možemo nabrojati. Također, na internetu i društvenim mrežama strši prašuma Rūmījevih citata, maksima, izreka i misli čiji izvor nije utvrđen, a prijevod, obično s engleskog jezika, sumnjiv. Sigurno ćete primijetiti i da su najprisutniji odnosno najpopularniji takozvani univerzalni stihovi Rūmīja u kojima se najčešće ne spominju islamski pojmovi (zato su navodno univerzalni) niti ima ikakve naznake da ih je pisao neki musliman. Zbog svega toga smo se odlučili skrenuti na to pažnju.

Praksa držanja vazova

Kako navode njegovi biografi, a na bosanskom prenosi Namir Karahalilović, Rūmī je, slijedeći porodičnu tradiciju, a prije svega ugledajući se na svog oca, u svojstvu islamskog učenjaka i muderrisa držao vazove. Ta je praksa postepeno intenzivirana, da bi nakon smrti njegovog oca postala Rūmījevom redovnom obavezom; naime, Rūmī nasljeđuje svog oca na dužnosti glavnog imama i vaiza u centralnoj džamiji u Konji, kao i na mjestu glavnog muderrisa tamošnje medrese. Podaci u primarnim izvorima svjedoče, što je jako važno, da ni nakon dramatičnog susreta sa Šemsuddīnom Tabrīzījem Rūmī nije u potpunosti zapostavio praksu držanja vazova. 

Također, nakon preseljenja svoga oca Dželāluddīn Rūmī ga je naslijedio kao vjerski autoritet dajući fetve po pitanjima koja su se ticala Šerijata. Cijelu jednu godinu bio je posvećen isključivo ovoj dužnosti. Nakon toga, u periodu od devet godina je nastavio s izučavanjem formalnih vjerskih nauka u Halāvijjeh školi u Halepu, čime je stekao izvanredno znanje u disciplinama kakve su arapski jezik i književnost, tefsīr, hadīs, fikh i kelām. I u Damasku je proučavao islamske nauke. Njegova predavanja iz spomenutih nauka, nakon što se vratio u Konju, pohađalo je otprilike četiri stotine učenika. Interesantno je da se njegovo poznavanje fikha može vidjeti na jednom mjestu i u djelu Fīhi mā fīhi, kada odgovara na pitanje vezano za kršenje zakletve na osnovu šafijskog, odnosno jednog dijela tog i hanefijskog mezheba, a, treba naglasiti, tekstovi u ovome djelu su iz perioda nakon Rūmījevog susreta sa Šemsi Tabrīzījem, što će reći da su mu se učenici i dalje obraćali kao vjerskom učenjaku. Spomenimo i to da se njegovo ime nalazilo u klasičnim izvorima među imenima fekīhâ koji pripadaju hanefijskoj pravnoj školi. Ovo naglašavamo samo da se vidi koliko mu je i ta dimenzija islama, odnosno islamskih nauka, bila bliska.

Gladovanje kao način odgoja duše

To kada je riječ o njegovom životu, što se tiče uticaja Kur’āna na njegovo djelo, jedan od najvećih autoriteta u vezi Rūmīja, Hādī Hā’irī, pokazao je da je nekih šest hiljada stihova u Dīvānui Mesnevījipraktično neposredan prijevod kur’ānskih ajeta u perzijsku poeziju, a Elvir Musić veli da se iza stihova Mesnevījemože prepoznati 2142 ajeta. Fātima Kešāvarz će reći da je Rūmī vjerovatno znao napamet Kur’ān, shodno tome koliko je iz njega crpio za svoju poeziju. Zato se i kaže za Mesnevīju da je dubinskotumačenje Kur’āna. Pa i kada je riječ o Šemsi Tabrīzīju, osobi koja je tako snažno uticala na Rūmīja, a i on uživa reputaciju nekog neukog derviša opijenog duhovnim ekstazama, treba spomenuti da je profesionalno podučavao Kur’ānu i da je u mladosti nekoliko godina izučavao fikh. Čak se jedna osoba zapitala u vezi Šemsa, što se bilježi u djelu Mekālāt-e Šems, zašto samo govori o islamskom pravu.

Što se tiče više praktičnog dijela Rūmījeva života, on je, kako kaže Munir Drkić, mnogo pažnje poklanjao gladovanju kao načinu odgoja svoje duše, a i sam ga je prakticirao. Tako je postio veoma često. Priča se da bi često ukućane pitao šta ima u kući od hrane, a kad bi oni odgovarali da nema ništa, zahvaljivao bi Bogu što je njegova kuća poput Pejgamberove. Opet, kad bi mu govorili da ima hrane, namrštio bi se kazavši kako je njegova kuća poput faraonove. A Sultān Veled, Rūmījev sin, kaže da je hazreti Mevlānā od trenutka opunoljećenja postio trodnevni post tako što je tri dana postio pa se mrsio. Po cijele noći bi sve do jutra klanjao ugledajući se na Muhammeda, a.s. Nije nikakvo čudo da je Šemsi Tabrīzī za njega kazao: “Onaj koji želi vidjeti lice nalik licu časnoga Poslanika, neka istoga trena i bez sustezanja pogleda u Mevlānu. On živi baš kako je živio Poslanik, a.s., jer drugačije ni ne zna živjeti. Podsjeća na njega svojim životom”. 

Islamski velikani kao što je Rūmī, tako mnogo poštovan(i) i u našoj Bosni, živjeli su u okviru kur’ānsko-sunnetskog univerzuma te su disali i stasavali u autentičnoj islamskoj atmosferi zagledani u duhovne visine kojima se ni približiti ne mogu oni na početku spomenuti ideolozi New Age-a, jer ne poštuju institucionaliziranu religiju, odnosno vanjski aspekt religije, koji je Uzvišeni s razlogom manifestirao čovjeku. Također, oni bi uzimali samo plod, a ne zanima ih stablo i korijen. Interesiraju se za ono što je iscurilo iz Rūmījeva pera, ali zanemaruju stablo – njegov život i korijen – misao koja prodire u tlo Kur’āna i Sunneta i koja je upravo donijela takav plod.

Na kraju, pustimo da sâm hazreti Rūmī svojom rubaijom završi ovaj tekst kazujući ko je i šta je on:

“Ja sam rob Kur’āna cijelim bićem svojim,

i prašinu s praga Ahmedova volim;

strah me da mi drukčije ne pripišu riječi,

jer jedino to je ono što govorim”.