Posljedice reduciranja zekāta na milostinju

Autor: Akademik Enes Karić Maj 22, 2019 0

Zekāt (obavezno davanje imetka u svrhe dobra) jedna je od pokretačkih riječi Kurʼāna. Zekāt je sa stranica Kurʼāna impregniran u islam u osnovnom značenju “moralno obligatnog“ davanja imetka u svrhe dobra i ćudoređa. Ali, protokom vremena, zekāt je, kako značenjski tako i praktično, sužavan na milostinju.

Tako je zekāt odavno postao žrtva redukcijskih tumačenja Kurʼāna i interpretacija koje se ne obziru na cjelinu temeljne Knjige islama. Među važne posljedice takvog ganutljivog patetičnog interpretiranja riječi zekāt jeste i njezino značenjski vrlo disperzirano prevođenje. 

Naprimjer, mnogi engleski prijevodi Kurʼāna iz različitih epoha zekāt, uglavnom, reduciraju na milostinju ili milostinjisinonimne riječi. Mohammed Marmaduke Pickthall[1] zekāt najčešće prevodi riječju the poor-due (“siromaški dio“ u imetku, od imetka to što “ide ubogima“, “bijednički udio“). Popularni engleski prijevod Kurʼāna od Abdullaha Yusufa Alija,[2] zekāt uglavnom prevodi sintagmom regular charity (“redovita milostinja“, “uredno/stalno milodarivanje“). Štaviše, i najnoviji engleski prijevod Kurʼāna od Seyyeda Hosseina Nasra (i grupe prevoditelja)[3] zekāt prevodi kao the alms, “milostinja“. 

S druge strane, i njemački prijevodi zekāt različito prevode, Hartmut Bobzin[4] koristi riječ die Armensteuer (doslovno: “porez za siromašne“, “uboški porez“), dok Max Henning[5] riječ zekāt uporno prevodi kao die Steuer (“porez“ u najopćenitijem smislu). Slavni ruski arabista Kračkovski (Игна́тий Юлиа́нович Крачко́вский) gotovo svugdje u svome prijevodu Kurʼāna[6] riječi izvornika “wa ātu z-zakāta“ na ruski prevodi riječima и давайте очищение (“i dajite o/čišćenje“). Očito je da se Kračkovski, posezanjem za riječi “o/čišćenje“, drži korijenskih počela riječi zekāt (gdje je jedna od etimologijskih mogućnosti tumačenja riječi zekāt sadržana u sintagmi “čišćenje“/imetka/). Zanimljivo je da se jedan drugi prevoditelj Kurʼāna na ruski, Elmir Kulijev[7] (Эльмир Кулиев),odlučio za prevoditeljsku soluciju “plaćajte zekat“ (выплачивайте закят). I tako dalje.

Naravno, kurʼānsku riječ zekāt teško je, ekspresnim izborom jedne riječi, uspješno prevesti u druga jezička iskustva, sisteme i svjetove. To se vidi i po kolebanjima u ovdje navedenim prijevodima Kurʼāna. Oni koji zekāt prevode riječju milostinja i njezinim sinonimima, gube iz vida da je riječ zekāt u Kurʼānu ravnopravna parica uz riječ salāt koja označavačovjekovo višestruko suočenje i susretanje sa Bogom, kao i suočenje i susretanje Boga sa čovjekom. Kako god se čini nepravda riječi salāt kad se prevodi samo riječju molitva, isto se tako čini nepravda i kad se zekāt prevodi samo kao milostinja

Dakle, pogrešno je salāt i zekāt sagledavati samo u kontekstu moljenja i milodarenja, iako obje riječi jednim dijelom, naravno, uključuju i moljenje i milodarenje. Osjetili su to mnogi prevoditelji Kurʼāna pa su u svojim prijevodima riječ salāt prevodili perzijskom riječju namāz. A riječ zekāt ostavljali su kao zekāt, držeći se nepovrjedivosti njezina izvornog značenja i računajući da je riječ zekāt, baš kao i riječ salāt, kognitivno afirmirana islamskom pobožnošću i učinjena poznatom kroz simbolička blaga islamske kulture. Iz cjeline Kurʼāna razumije se slijedeće: iako u salātu/namāzu ima i ona važna dimenzija molitve, nije valjano reducirati ga na puku molitvu u kojoj čovjek rida pred Bogom u svome jadu i krhkosti! Iako u zekātu ima i ona važna dimenzija milostinje, zekāt će se krivotvoriti ako se reducira samo na čin dijeljenja milostinje u kojem se oni imućni sažalijevaju nad onim bijednim i siromašnim! 

Zekāt – oblik imovinske saradnje čovjeka i Boga

Ar-Rāgib al-Isfahānī (umro 1108. po ʻĪsāu al-Masīhu, a.s.) u svome Rječniku Kurʼāna[8] etimološki razmatra riječ zekāt, tvrdi da ona sadrži ideju “rasta“ ili “uvećanja“ (an-numuww), taj rast ima moralni ili ćudoredni oreol, jer pritiče iz Božijeg blagoslova (barakah) na imetak, k tome, taj se blagoslov podrazumijeva kako u ovosvjetovnim tako i onosvjetovnim stvarima. Na istom mjestu al-Isfahānī definira “zekat kao to što čovjek izdvaja po Božijem pravu za siromahe (min haqqi llāhi taʻālā ilā l-fuqarāʼi)“. Al-Isfahānī navodi sintagmu “tazkiyyatu n-nafs“ (očišćenje duše) kao izravnu posljedicu davanja zekāta. 

Ali, zekātom se čisti i imetak. Prema Azimu Nanjiju, autoru enciklopedijskog teksta o zekātu u “Encyclopaedia of the Qurʼān,“[9] u kontekstu zekāta nije posrijedi samo “čišćenje sebe“ (the cleansing of oneself), već se radi i o “čišćenju svoga imetka“ (the cleansing of oneʼs property). 

Vratimo li se mjestu zekāta u kurʼānskoj cjelini, biće nam jasnije značenje te riječi kao moralno obligatnog, obaveznog davanja imetka u svrhe dobra. Razlozi iznimne važnosti zekāta pomaljaju se vidljivo tek onda kad se poslušaju proglasi Kurʼāna o tome “da Bogu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji;“[10] kao i da ljudi ne dijele svoje, već samo “ono čime ih je sām Bog već darovao, opskrbio.“[11] Ovim se čovjeku stavlja do znanja da se treba sām preispitati da li je on (imovno, umno, duhovno…) baš posve autonomno biće?! I u kojoj mjeri je čovjek odgovorno stvorenje, koje je ovu Zemlju dobilo u privremeno “nasljedstvo“, kao i njezina mnogobrojna bogatstva, plodove i darove?! Iz snažnog zôva kurʼānske cjeline dolazi i obznana: “Bog je bogat, a vi [ljudi] ste siromašni,“[12] to jest: Bog vam je u zājam dao vaše sposobnosti, stečevine, postignuća, imanja, te vi ljudi ste, baš time, stupili u status unaprijednih dužnika prema Bogu! Tako cjelina Kurʼāna poručuje: davati zekāt i davati sadaqāt znači vraćati dug Bogu. 

Ova opća oglašavanja Kurʼāna objašnjavaju razloge ili reason dʼetre zekāta: da se imovina (koju Kurʼān naziva māl ili amwāl)[13] ima obavezno trošiti u svrhe dobra pomaganjem ljudi i izlaženjem ususret njihovim potrebama, sve to u skladu sa načelom bi l-maʻrūfi (promoviranjem dobra).[14] Karakteristično je da se u retku Kurʼāna 2:177., proklamira da čovjek “treba davati imetak, usprkos tome što mu je drag“ i prirastao za srce (wa āta l-māla ʻalā hubbihī).[15]

Svi ovi proglasi Kurʼāna služe kao polazište da se zekāt prihvati kao nepovrjediva moralna dužnost, kao obligatno ćudoredno ophođenje kako sa svojim imetkom tako i sa posebnim kategorijama ljudi koji “na taj njihov imetak imaju pravo (haqq)“, kako kaže Kurʼān.[16]

Ali, iz cjeline Kurʼāna također se razumije da se dijeljenje imetka na putu dobra ne završava samo na način “vraćanja Bogu onog što već je Božije“, nego tim dijeljenjem ljudi “daju lijep zajam Bogu“ (yuqridullāha qardan hasanan),[17] te se tako uvećavaju sredstva i bogatstva koja su uključena u procese zekāta. Tako se otvaraju perspektive za mnogostranu saradnju Boga i ljudi na putevima dobra, a zekāt je samo jedno od mnogih sredstava te saradnje koja unaprjeđuje stvarne životne prilike čovječanstva.

Zekāt kao sadaqāt

U Kurʼānu se zekāt spominje i sinonimno sa riječju sadaqāt, sa striktnim značenjem davanja imetka u svrhe dobra. Međutim, iz Kurʼāna se ponegdje razumije da sadaqāt ne zaprema stupanj moralne obligatnosti na kojem se nalazi zakāt. Upravo o tome ar-Rāgib al-Isfahānī u svome Rječniku Kurʼāna[18] kaže: 

Wa s-sadaqatu mā yuhridžuhu l-insānu min mālihi ʻalā wadžhi l-qurbati ka z-zakāti lākin as-sadaqatu fī l-asli tuqālu li l-mutatawwiʻi bihī wa z-zakātu li l-wādžibi… 

“Sadaqa je to što čovjek izdvaja iz svoga imetka približno zekātu, međutim sadaqom se, u osnovi, naziva ono što se daje na dobrovoljnoj osnovi dok je zekāt po osnovu dužnosti…“

Kurʼānsku riječ sadaqāt pogrešno je bez ostatka poistovjećivati sa riječju sadaka, u značenju puke milostinje izražene u davanju nešto malo sitniša prosijacima na ulici, sokaku, trgu ili kućnom pragu. U postavu kurʼānske cjeline, sadaqāt se sagledava i saobražava u vezi sa riječima koje označavaju “istinu“ ili “iskrenost“, “iskreno vjerovanje u Boga“, te potom angažman svoga imetka u svrhe dobra koje su posljedica vjerovanja. Upravo su sva ta značenja sadržana u kurʼānskom korijenu s-d-q. U ovom smislu, sadaqāt su zekāti koji se daju u cijelostipo istiniiskrenoiz uvjerenja, bez zadržavanja za sebe bilo kojeg dijela imetka koji se mora distribuirati propisanim kategorijama ljudi. Az-Zamahšarī navodi da se “zakāt razvrstava na osam kategorija“ koje ga primaju.[19]

Tafrīqu s-sadaqāt ʻalā l-asnāfi s-samāniyah.

Ovim se az-Zamahšarī, između drugih svojih komentara, osvrće na ajet 9:60., gdje se veli:

“A zekāt pripada samo siromasima (al-fuqarāʼ), 

i bijednicima (al-masākīn),

i onima koji ga skupljaju (al-ʻāmilīna ʻalayhā), 

i da se srca ljudi pridobiju (al-muʼallafati qulūbuhum),

i za oslobađanje robova (fī r-riqāb),

i ljudima dugom svladanima (al-gārimīn),

i na Božijem Putu (fī sabīli ʼllāh),

i putniku namjerniku (ibni s-sabīl)…“[20]

Kako se vidi, riječ sadaqāt je sinonim zekāta, ona se kao takva često javlja kroz Kurʼān. Iako i riječ sadaqāt sadrži i ideju milostinje (ili “usputnog“ i prigodnog, malog dara siromahu i ubogom prosijaku), sadaqāt nipošto ne treba reducirati samo na milostinju, na našu sadaku u kolokvijalnom smislu te riječi. 

Zanimljivo je da ajet 9:60., posve jasno ukazuje na jednu široko formuliranu svrhu davanja zekata – na Božijem Putu (fī sabīli ʼllāh). Takva formulacija Kurʼāna traži umni i duhovni angažman odgovornih ljudi na putu činjenja dobra: da oni sami, pregnućem svoga uma i poštivanjem morala, donesu odluku gdje je to, i kako, u njihovom vremenu najprioritetnije dati zekāt. 

Svjesni savremenih prilika u kojima žive muslimanska društva, te svjesni sve jačeg nastupa svjetovne države koja opravdano ima svoj sistem poreza kao i socijalnih davanja i brige, komentatori Kurʼāna, Muhammed ʻAbduhū (umro 1905) i Muhammed Rašīd Riḍā (umro 1935) uz alineju Kurʼāna 9:60., navode da “dijeljenje zekāta na Božijem Putu“ znači “u svrhe općeg interesa“ (fī maslehatin ʻāmmetin), a ne samo “osobama koje je zadesila prijeka potreba“ (lā li ašhāsin massathumu l-hādžah).[21] Ovim se, makar u jednoj embrionalnoj formi, vidi da se na zekāt može gledati i kao na sredstvo podrške koja se treba realizirati za “opće svrhe“ muslimana, npr. u našim prilikama za obrazovne i odgojne institucije Islamske zajednice, za stipendije učenicima, studentima i asistentima, itd. 

U savremenim uvjetima, kad je civilna i svjetovna država preuzela brigu za mnoge socijalne kategorije stanovništva, zekāt je još više dobio na svojoj “vjerskoj“ dimenziji. Muslimani trebaju poštovati civilnu i sekularnu državu i biti građani koji uredno i zakonito daju porez. Tako, posredno a sistemski, pomažu ugrožene socijalne kategorije stanovništva.

K tome, u našim uvjetima, kad je jasno demarkirana crta državnog, civilnog i sekularnog, s jedne, i vjerskog s druge strane, zekāt je najprioritetnije davati Islamskoj zajednici koja ima svoje kapacitete da ga prikuplja i svoje potrebe da ga utroši. Tako se pomaže očuvanju vjerskog, kulturnog, civilizacijskog… naslijeđa islama i muslimana u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Ali, prioritetna briga prema Islamskoj zajednici nikako ne smije značiti uskraćivanje pažnje i materijalne pomoći siromašnima, nevoljnima i obespravljenima. 

Nije svrha zekāta u tome da nad njegovim skupljanjem bdije prisila i “zekātski poreznici“. Naprotiv, moralno pozvanje zekāta uporište ima u savjesti, onoj koja nije nehajna spram siromašnih, nevoljnih, obespravljenih… Kao i spram prioriteta zajednice. 


 

[1] Mohammed Marmoduke Pickthall, The Meaning of the Glorious Koran, published by the Penguin Group (A Mentor Book), New York, 1994. 

[2] Abdullah Yusuf Ali, The Holy Qurʼan, Wordsworth Classics of World Literature, London – Birmingham, 2000.

[3] Seyyed Hossein Nasr (editor-in-chief), The Study Quran, HarperOne (HarperCollins Publishers), New York, 2015.

[4] Hartmut Bobzin, Der Koran, Neu übertragen, C. H. Beck, München, 2010. 

[5] Max Henning, Der Koran, Çağri Yayinlari, Istanbul, 1998.

[6] Ignatij Julijanovič Kračkovski, Koran, Dušanbej, 1990.

[7] Elmir Kuliev, Koran, perevod smyslov i komentarii, 2013.

[8] Usp. ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Mufradātu l-Qurʼān, izd. Dāru l-fikr, Bejrut, 1972., ṣ. 286.

[9] Usp. Azim Nanji, Almsgiving, objav. u Jane Dammen McAullife (urednica), Encyclopaedia of the Qurʼān, vol. I, Leiden, 2001., p. 66.

[10] Krava/al-Baqara, 2:284.

[11] Krava/al-Baqara, 2:3.

[12] Muhammed/Muhammad, 47:38.

[13] Usp. Krava/al-Baqara, 2:177; također, Krava/al-Baqara, 2:188.

[14] Usp. Porodica ʻImrānova/Alī ʻImrān, 3:114.

[15] Usp. Krava/al-Baqara, 2:177.

[16] Usp. Oni koji pušu/aḏ-Ḏāriyāt, 51:19.

[17] Krava/al-Baqara, 2:245.

[18] Usp. ar-Rāgib al-Iṣfahānī, Mufradātu l-Qurʼān, izd. Dāru l-fikr, Bejrut, 1972., ṣ. 286.

[19] Usp. Abū al-Qāsim Maḥmūd ibn ʻUmar al-Zamaḫšarī, al-Kaššāf ʻan ḥaqāʼiqi t-tanzīl wa ʻuyūni l-aqāwīli fī wuğūhi t-taʼwīl, Bejrut, 2001. , ṣ. 269-270.

[20] Pokajanje/at-Tawba, 9:60.

[21] Muhammed Rašīd Riḍā, al-Manār, X, izd. a-Maktabah at-tawqīfiyyah, Kairo, 2011., ṣ. 444.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro