Biti svjestan Ahireta znači biti odgovoran na Dunjaluku

Berzeh je mjesto gdje naše duše borave poslije smrti. „U svom vraćanju Bogu, nakon smrti, čovjek ulazi u berzehske faze.“Sama riječ Berzah ima značenje prepreka, zastora - tj. brana koja se nalazi između dva druga prostora. Zbog toga se ovaj period, koji dolazi nakon ovosvjetskog života čovjeka, a prije njegova života nakon Sudnjega dana, naziva Berzah.

Časni Kur›an na nekoliko mjesta ukazuje na ovu fazu čovjekova života koja se u Kur›anu i predajama naziva svijet kabura. Spomenut ćemo neke od tih ajeta:

Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti, pred njima će prepreka (Berzah) biti sve do Dana kada će oživljeni biti. (El-Mu’minun: 99, 100.) U Berzahu vjerniku dolaze njegova dobra djela u obliku lijepog čovjeka, lijepo obučenog i namirisanog da ga podrže i razvesele, dok griješniku njegova loša djela dolaze u obliku njegovih najvećih strahova na dunjaluku koji ga muče do Sudnjega dana. Saznanje o tome imamo iz Kur’ana kroz koje smo obaviješteni riječima Uzvišenog:

Reci: „Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim će te Onome koji poznaje i vidljivi i nevidljivi svijet vraćeni biti, i On će vas onome što ste radili

obavijestiti.“(El-Džumua: 8) Čovjekova duša se seli sa jednog svijeta na drugi. Iz vidljivog u nevidljivi svijet.

Za svakog muslimana je pohvalno da se prisjeća smrti, zbog činjenice da je ona neminovna i sigurna, ali i zbog toga što nas opominje, te podsjeća da mislimo dobro i činimo dobro koje je jedino što nas vodi do konačnog smiraja. Misliti o preseljenju na Onaj svijet ne znači biti nemaran prema Ovom svijetu, nego baš suprotno tome – to bi morao biti stalni podsjetnik za odgovornost pred Bogom za sve ono što činimo. To bi trebao biti podsjetnik na obavezu življenja punog, aktivnog, duboko moralnog života u kojem nema mjesta zlu – javnom ili tajnom.

Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo

Sa sviješću o prolaznosti čovjek bi trebao biti bolji, svjesniji sebe i svojih postupaka, svojih ograničenja koja bi u konačnici čovjeka trebala nagnati na poniznost spram Uzvišenosti i Neprolaznosti Gospodara u koju dolaziš putem zahvalnosti, jer su blagodati koje su ti date bezgranične.

Put do poniznosti je popločan zahvalnošću. Blagodat je dar od Boga čovjeku, kao što su život, stvaranje, stvoreno, pokajanje. Zahvalnost je pola vjere. Zahvalnošću svjedočimo blagodat od Boga, priznajemo je. Mnogi je definišu i kao osjećaj olakšanja koji je popraćen srećom.

Darivati može onaj koji ima obilje i daje onome kome nedostaje. Uzrok darivanja je ljubav, a odnos darivaoca i darivanog služi povećanju ljubavi, naš plemeniti Učitelj, s.a.v.s., nas savjetuje: „Poklanjajte jedni drugima, pa ćete se međusobno voljeti.”

Kad osvijestimo blagodat, osvijestimo vlastitu ograničenost i nemogućnost darivanja Boga, to nas dovodi u trajnu zahvalu što za posljedicu ima poniznost.To znači priznati svoju neznatnost u odnosu na Boga, prihvatiti vlastite nedostatake, te posvjedočiti Božju milost.

“Ako vi budete nezahvalni, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan, ako su robovi Njegovi nezahvalni, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni.’’ (Ez-Zumer, 7.)

Za čovjeka vjernika smrt nije kraj, ne plaši je se, niti je nužno strašna – on se za nju svojim djelima priprema. Gazali kaže: „Oni koji su svjesni Allahove blagodati, oni se stalno sjećaju smrti, jer smrt je trenutak njihovog susreta s Voljenim, onaj koji voli nikada neće zaboraviti na trenutak susreta s Voljenim.“

Mi smo svi putnici ka Bogu. On nas stvara da živimo i umiremo. „Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo“su riječi koje muslimani upućuju muslimanima prilikom smrtnog slučaja. Te riječi donose smiraj jer nas podsjećaju na razlog našeg postojanja, a to je ljubav. Stvoreni smo iz ljubavi. U knjizi Fihi

ma fihi Dželaluddina Rumija stoji da je Allah dž.š. rekao: „Bio sam skriveno blago i htio sam da Me spoznaju.“

Smrt i život su stvoreni jer se stvari određuju svojim suprotnostima, kaže Rumi. Bez smrti ne bismo imali slast života. A slast vjernika ogleda se u spominjanju Voljenog i približavanju Njemu kroz dobročinstvo i dobra djela koja oplemenjuju duše.

Kao što kaže Rumi: „Ovaj svijet je kao san spavača.“Kad umremo, probudimo se.