Nesumnjivo, jedan od ciljeva takvih pasaža Kurʼāna i u tome je da se impresionira ljudske recipijente Kurʼāna. Stvaranje za čovječanstvo nikada neće prestati biti čudo. Na mnogim mjestima u Kurʼānu za čin Božanskog stvaranja (a, po Kurʼānu, čin stvaranja samo i uvijek je Božanski!) kaže se da je trenutačan.

Zašto se u Kurʼānu, u mnogo navrata, ukazuje na trenutačnost čina Božanskog stvaranja?

Naravno, nije uputno da ljudski dvonožac postavlja ohola pitanja Bogu i o Bogu, ali se, makar, na pitanja koja se sama od sebe nude može pokušati odgovoriti. U kontekstu teme trenutačnosti čina Božanskog stvaranja, dobro je kazati da ljudi žive u svojim zemaljskim sredinama gdje im se stvari pomaljaju kao ʼsporeʼ, ʼteškeʼ, ʼoporeʼ (ili im se takve čine). Naprimjer, čeka se da plodovi napupaju, najedre i dozriju, na rođenje djeteta čeka se devet mjeseci... Također, čovjek živi posred prirode sa njezinim ritmovima u smjenjivanju godišnjih doba... A i samom čovjeku treba, manje ili više, gotovo dva desetljeća da bi ga zajednice njegove ljudske vrste smatrale zrelim. 

Pročitajte cijeli tekst ovdje.

Naravno, Božija Riječ Kurʼāna ne potiskuje iz vida takve čovjekove ʼsporeʼ doživljaje stvarnosti i samoga života. 

Ali, s druge strane, kad Kurʼān kao Božiji Govor progovori o Bogu, vrlo često ukazuje na mnoge oblike Božanske stvaralačke trenutačnosti u odnosu na cjelinu svijeta, na prirodne pojave, na ʼBožansko saobraćanjeʼ sa stvarima, sa stvorenjima i samim čovjekovim bivanjima.

Ovom prilikom krenimo od kurʼānske riječi kun! (كُنْ) koju je najbolje prevesti našom bosanskom (hrvatskom, srpskom, crnogorskom...) riječju: ʼbudi!ʼ U Kurʼānu se na više mjesta spominje ovo Božansko budi! (U zagradi, recimo ovdje da ovo kurʼānsko kun! Крачковский prevodi riječju “Будь!“,[1] Paret daje “sei!“,[2] Pickthall donosi “Be!“,[3] itd.). 

Ali, kun! (كُنْ) se, kao u Kurʼānu saopćeni Božanski imperativ koji ukazuje na trenutačnost stvaranja neke stvari ili neke jedinke, ili na istovjetnost i istovremenost Božijeg izgovaranja riječi kun! (كُنْ) i postajanja toga čemu se zapovjedilo da postane, mora sagledavati u prisnom zajedništvu sa riječima koje slijede, a to su: fa yakūn (فَيَكوُنُ). 

Rečeno slobodnije i na jedan netradicionalan način, prema ʼdramatskom postavu Kurʼānaʼ, kada Bog nešto hoće [stvoriti], ili kada Bog hoće da nešto bude, On samo rekne kun! (كُنْ)! I to što Bog hoće, ono već jeste, ili ono već biva (fa yakūn – فَيَكوُنُ ). Крачковский prevodi fa yakūn - и оно бывает, Paret daje dan ist sie, a Pickthall donosi and it is! Dakle, i to već jeste, i ono biva, i ono jeste – jesu prijevodi kurʼānskih riječi fa yakūn (فَيَكوُنُ). 

Ali, prije negoli sa nekoliko rečenica oslovimo ovo fa yakūn (فَيَكوُنُ), vratimo se još jednom kurʼānskom imperativu kun! (كُنْ) - ʼbudi!ʼ

Prvo, ovo kun! (كُنْ) ili ʼbudi!ʼ kazano je u jednini,[4] što znači da Bog stvara svaku stvar, svako stvorenje, svako sopstvo pojedinačno, to jest, prema dojmu koji stječemo iz Kurʼāna, sa Božijom trenutačnosti u stvaranju nespojivo je serijsko stvaranje. Bog ne stvara serijski, svako stvorenje je u Božanskom trenu stvaranja, u onoj tajni Božanskog izricanja kun! (كُنْ), stvoreno kao unikat, original, kao neprethodivost i neponovljivost. Prema Kurʼānu, to je ono unutarnje značenje ovoga kun! (كُنْ) ili ʼbudi!

Drugo, prema Kurʼānu, realiziranju svakog Božanskog budi! prethodi Božanska odredba (iḏā qaḍā amran – ʼkada Bog nešto odrediʼ)[5] ili Božanska volja (iḏā arāda šayʼan - ʼkada Bog nešto poželiʼ /ili kada On hoće nešto da stvori/).[6] Zanimljivo je da se u ovim kurʼānskim formulacijama nalazi u jednini (šayʼan) ono (to nešto) što Bog određuje da stvori, što On hoće da stvori. To iznova upućuje da se kurʼānski koncept stvaranja uvijek referira na to da Bog stvara svaku stvar, svaku osobu, svako sopstvo, svako bivanje – pojedinačno! Otuda raznolikost Božanskog stvaranja i stvaralačka neponovljivost. A to, po Kurʼānu, znači da se Bog svemilosno posvećuje svakom Svome stvorenju!

Treće, Božansko budi! ili kun! uvijek je kazano na način snažnog isticanja onog Božanskog stvaralačkog trena u postajanju stvari i bića, ili isticanja onih mnogolikih veličanstvenih postānjā svijeta u nizovima trenova, gdje se to kun! (كُنْ) - budi! manifestira u mirijadama segmenata stvaranja, u mirijadama postānjā samih stvorenja, te, napokon, i samog čovjeka. 

Četvrto, Božanska Riječ Kurʼāna, snažno i uporno, spominje i naglašava uz ovo Božansko (كُنْ) - budi!– i dvije arapske riječi fa yakūn (i to već jeste!, i to već biva! Ili: pa to već jeste!, pa to već biva!) Tajnovitost maksime kun – fa yakūn (budi! – i to bīvā) data je u svoje dvije dimenzije, ezoteričkoj (bāṭin) i egzoteričkoj (ẓāhir). Kun! je kod Boga, kun! je Božanska prerogativa. Fa yakūn je vidljivo, ono je podložno recipiranju, trajanju. Ovo fa yakūn unedogled razvija trenutačnost onoga kun! 

Dakako, i ovdje je vrlo važno ovo kun – fa yakūn čitati metodologijom tawḥīda, ili kroz ujedinjavanje ezoteričkog i egzoteričkog aspekta Kurʼāna. Kao da se u Kurʼānu poručuje da nijedno stvorenje, nijedna stvar, ne može participirati u onome svome kun! (budi!), ali svako stvorenje, na razini svojih pripremljenosti, može se osvjedočiti u svoje bivstvovanje, u ono svoje fa yakūn. 

Isto vrijedi i za samoga čovjeka. Čovjek, žensko ili muško, ne sjeća se svoga rođenje, svoga postanja, ne sjeća se toga kad je od Boga rečeno ono njegovo kun! (budi!). 

Ali, svaki čovjek je sudionik ovoga svoga bivstvovanja, svoga fa yakūn. Biti sudionikom toga znači priznavati se Božijim stvorenjem. A jedan od ciljeva Kurʼāna i taj je da kod čovjeka pobudi osjećanje stvorenosti.

[1] Usp. Крачковский, 15.

[2] Paret, S. 22.

[3] Mohammed Marmaduke Pickthall, p. 43.

[4] U Kurʼānu se kun – fa yakūn (budi! – i to jeste, i to biva) spominje u slijedećim surama: 2:117; 3:47; 3:59; 6:73; 16:40; 19:35; 36:82; 40:68.

[5] Usp. naprimjer, Kurʼān, 2:117. i 3:47.

[6] Usp. naprimjer, Kurʼān, 36:82.