Prethodno oslovljenih devet “neminovnih pitanja“ o Kurʼānu, to jest zašto Kurʼān oglašava: (1) da ima Bog 2) Svijet 3) Čovjek 4) Život 5) Zašto vjerovati u Boga? 6) Zašto sloboda? 7) Zašto jedan Bog a više vjera? 8) Čemu Onaj Svijet? 9) Zašto imaju Raj i Pakao?) – sva ta pitanja u vezi su sa ovim također teškim, desetim pitanjem, o Kurʼānu, to jest: 10) Zašto imaju Božije objavljene knjige ili zašto Bog uopće govori ljudima?
Autor ove knjižice ima u vidu veliki broj djela koja su napisana o temi “Kurʼān o Kurʼānu“ ili “Kurʼān o objavljenim Božanskim knjigama.“ Teško je reći nešto što se o tome već nije reklo; moguće je, možda, samo potražiti novu stranu posmatranja tog važnog pitanja “Zašto Bog govori ljudima?“
Ima osnova tvrdnja da vjera u Boga ljudima daje snagu da se suoče sa tim pitanjima. Ali, jednako tako, u literaturi imaju i one tvrdnje da ljudi koji ne vjeruju u razložnost ovih pitanja mogu polaziti “od svoje nevjere“, ili iz svojih perspektiva, i opravdavati smisao svoga poricanja. Obje ove pozicije, vjerujuća i nevjerujuća, od svojih protagonista traže pristanak: vjerujući ljudi pristaju da prihvate smislenost spomenutih pitanja bez toga da traže uvjerljive dokaze. Ali i nevjerujući ljudi pristaju da se spram tih pitanja drže postrani, da ih izbjegavaju ili da ih smatraju pukom tlapnjom, ne tražeći za to svoje mišljenje daljnje argumente.
Božanska Riječ Kurʼāna ne izbjegava da oslovi ove i mnoge druge čovjekove pozicije i stavove u suočenju sa pitanjem “Zašto Bog govori ljudima?“ Prema Kurʼānu, kako u vjeri tako i u nevjeri potreban je čovjekov pristanak, čovjekova odluka. Ljudi se drže svojih pozicija i polazišta, kako se to kaže u sūri Vjernici/al-Muʼminūn (23:53):
كُلُّ حِزْبٍ بِمَا لَدَيْهِمْ فَرِحُونَ
“Svaka stran(k)a se veseli s onim što je pri njoj.“
“всякая партия радуется тому, что у нее.“[1]
“erfreut war jede Gruppe über das, was ihr eigen war.“[2]
“each party rejoicing in what is with them.“[3]
Na stranicama koje slijede, ovom desetom pitanju (“Zašto Božije knjige?“, “zašto Kurʼān?“, “zašto Bog govori ljudima?“) pristupićemo u nizu pokušaja da se nagovijeste odgovori. Ali ti se odgovori neće moći osloviti bez postavljanja novih pitanja, pa i onih na koje nema odgovora koji bi zadovoljili sve ljudske znatiželje.
1. Božije objavljivanje kao objavljivanje suštine i punine Svjetova
Gledano vremenski i tematski, Biblija i Kurʼān – te dvije geografski i povijesno nama najbliže vjerske knjige – prihvataju da Bog govori ljudima i da ljudi govore Bogu, i tu činjenicu uzimaju ʼzdravo za gotovoʼ. Na neki način, polazi se od toga da je neupitno to da Bog govori i da (Sebe) objavljuje ljudima, i da ljudi govore Bogu. Naime, po Kurʼānu, to verbalno komuniciranje Bog – čovjek, čovjek – Bog, jeste neprestano, ono je u vezi kao zrak i pluća, kao svjetlost i oko.
Štaviše, stranice Biblije i Kurʼāna informiraju nas da Božije oslovljavanje čovječanstva ima svoju hijerarhiju: Bog se nekim ljudima obraća putem intenzivnih snoviđenja, drugima putem nadahnuća, jednima pri njihovoj punoj budnosti putem revelacije i Objave. K tome, nekima se, štaviše, Bog obraća samim slanjem Svojih, Božanskih Knjiga koje se čovječanstvu neprestano raskrivaju, čije se riječi izgovaraju a listovi listaju. Uz proces Objave sam Kurʼān spominje posebne nebeske stanovnike ili pojave, fenomene zvane anđeli ili meleki. Džibrīl (Ğibrīl – جِبْريِلُ) je tu od središnjeg značaja, za njega se Kurʼānom svjedoči da je “Duh Pouzdani“ (ar-rūḥu l-amīn, usp. Pjesnici/aš-Šuʻarā, 26:193):
نَزَلَ بِهِ الرُّوحُ الْأَمِينُ
“Снизошел с ним дух верный“[4]
“Mit ihm herab kam der getreue Geist“.[5]
“brought down by the Faithful Spirit“.[6]
Kad je posrijedi Božija Objava u smislu i obliku revelacije (ili slanja Božijih Knjiga, Riječi i Govora ljudima i čovječanstvu), Biblija i Kurʼān spominju mnoge ljudske likove kao Božije poslanike, vjerovjesnike, proroke, naputitelje, nadahnute ljude itd. Sve to Božansko komuniciranje sa ljudima ima se shvatiti kao komuniciranje Božanskog Beskraja i Bezgraničnosti sa čovjekovom ovozemaljskom konačnošću i egzistencijalnom omeđenošću. Mnoge jevrejske, kršćanske i islamske teologije, nastale u različitim stoljećima i epohama, sadrže čvrsto razrađena dogmatska učenja o dvije vrste Božanske Objave:
A) Božije Objavljivanje posredstvom Božijeg stvaranja (univerzuma, nebesa, svjetova, Zemlje, minerala, flore, faune, čovjeka), i
B) Božije Objavljivanje posredstvom slanja, objavljivanja vječnih Božanskih Riječi, vječnog Božanskog Govora, vječnih Božanskih Knjiga.
Na ovom mjestu treba detektirati jednu važnu razdiobu. Dok se objavljivanje svjetova odvija kroz njihovo stvaranje, postajanje i očitovanje u postojanju, dotle se objavljivanje Božijih riječi odvija kroz njihovo vječno Božije govorenje (kalāmullāh – كَلاَمُ اللهِ). Svjetove i multiverzume Bog stvara, svjetovi su postali. Božije riječi Bog ne stvara, već ih On kao Onaj Oduvječni i Zauvječni – govori kao ono nešto Svoje, kao ono Nepostalo Svoje. Ali, ovo je samo po sebi jedna zamršena teologija, mnogo bolje su prošli oni koji su ostali kod njezinih početnih polazišta, nego li oni koji su ih teološki raspredali.
Na različitim mjestima u Kurʼānu naći ćemo promoviranje načela koje kaže da se Bog objavljuje i očituje (aẓ-Ẓāhir – الظَّاهِرُ). Sūra Željezo/al-Ḥadīd (57:3) obznanjuje:
هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ
“On [Bog] je Prvi, i Posljednji, i Vidljivi, i Nevidljivi!“
“He is the First and the Last, the Outward and the Inward.“[7]
“Er ist der Erste und der Letzte,
Der Sichtbare und der Verborgene.“[8]
“Он – первый и последний, явный и тайный...“[9]
Bog kao Vidljivi (aẓ-Ẓāhir, the Outward, Der Sichtbare, Явный...) ovdje, a u različitim kontekstima i kroz cijeli Kurʼān, znači i označava Boga Koji se objavljuje, koji se očituje. U vezi s tim dobro je podsjetiti na latinsku sintagmu Deus Revelatus koja itekako dobro upućuje na kurʼānsku riječ aẓ–ẓāhir, Bog kao Onaj koji je vidljivi, koji je vanjski. Božansko očitovanje posredstvom stvorenih svjetova (al-ʻālamīn, ad-dunyā, al-āḫirah) i Božansko očitovanje posredstvom objavljivanja Njegovih Vječnih Riječi i Govora (Ṣuḥuf, Risālāt, Tawrāt, Zabūr, Inǧīl, Kurʼān) – to se u Kurʼānu podrazumijeva u mnogim smislovima te knjige, u njezinoj osnovi i potki.
Naravno, na pitanje ʼZašto Bog govori ljudima?ʼ – teško je ponuditi odgovore koji bi se prihvatili na način prihvatanja odgovora na pitanje ʼZašto voda ključa?ʼ ili ʼZašto dva plus dva jeste četiri?ʼ
I kad smo kod pitanja ʼZašto Bog govori ljudima?ʼ, Božanska Riječ Kurʼāna nam sugerira da se prihvati jedna hijerarhija mnoštva vjerovanja: A) da bismo vjerovali da je Univerzum stvoren potrebno je vjerovati u Oduvječnoga i Zauvječnoga Boga Stvoritelja, B) da bismo vjerovali u Onaj ili Budući Svijet potrebno je vjerovati da će Ovaj Svijet zgasnuti, C) da bismo vjerovali da mi ljudi nismo sami sebe stvorili, potrebno je vjerovati da mi sami sebe nikada ne možemo učiniti besmrtnim bićima. I tako dalje. Nije bez osnova ustvrditi da nam Kurʼān sugerira da prije svake vjere treba imati i potražiti – vjeru!
Prema Kurʼānu, kao da je malo toga što čovjek i čovječanstvo vide na nebesima, u Univerzumu. Božanska Riječ Kurʼāna podsjeća (sūra Vlast/al-Mulk, 67:3-4) da se čovjekov pogled koji gleda u nebesa (a to čovjekovo gledanje sam Bog ohrabruje!), čovjeku naposljetku vrati kao “klonuo i umoran“:
فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَىٰ مِن فُطُورٍ
ثُمَّ ارْجِعِ الْبَصَرَ كَرَّتَيْنِ يَنقَلِبْ إِلَيْكَ الْبَصَرُ خَاسِئًا وَهُوَ حَسِيرٌ
“Čovječe, s/vrati svoj pogled [u nebesa] opet:
da li vidiš ikakav nered?
A zatim još mnogo puta pogledaj ti,
Pogled će ti se klonuo i umoran vratiti!“
“Schau noch einmal hin – siehst du irgendeinen Makel?
Dann schau noch zweimal hin –
dann wird der Blick sich wieder zu dir wenden,
niedergeschlagen, müde!“[10]
Baš možda stoga jer čovjek ne može vidjeti sve multiverzume, iz tih vidljivih i nevidljivih strana univerzuma i svjetova javlja se Božanski Govor upućen čovjeku i čovječanstvu, kao svojevrsna kompenzacija čovjekove prikraćenosti u sagledavanju Postojanja. Kurʼān svesrdno posvjedočuje da je Bogu itekako važno to šta ljudi u Univerzumu vide, ali i ono šta ne vide (Čas neizbježni/al-Ḥāqqah, 69:38-39):
فَلَا أُقْسِمُ بِمَا تُبْصِرُونَ
وَمَا لَا تُبْصِرُونَ
“Pa, Ja [Bog] se zaklinjem onim što vi ljudi vidite,
i onim što vi ne vidite!“
“Но нет! Клянусь тем, что вы видите,
и тем, чего не видите!“[11]
Tu su mnogi razlozi pa taj Božanski Govor posvjedočuje Boga kao Suštinu i Puninu Svjetova. Prema Kurʼānu, univerzum ili multiverzum (al-burūǧ – الْبُروُجُ; usp. 85:1) ne zjapi prazan kao užasavajući prostor, već je Bog Taj koji multiverzumu daje Svoj smisao, značenje, važenje, sve to najčešće Svojim Govorom. Otuda i radi toga se Božija Objava pokazuje čovjeku ne samo na način stvaranja multiverzuma, već i na način odaslanja Božanskog Govora koji dopire do čovjeka i čovječanstva. Božanski Govor poziva čovječanstvo da se odazove ne samo Bogu, već i multiverzumu tako što će o njemu razmišljati, intuirati, kontemplirati..., iako mu se i nakon svega toga svjetovi multiverzuma mogu učiniti dalekim, nedosežnim, strašnim.
Kurʼān poručuje, izravno ili posredno, da je taj Božanski Govor za čovječanstvo jedna kohezivna moć, jedna nesagledivo velika skalina kojom se čovjek može uspinjati da bi domašio do smisla svoga života i do svoga osmišljavanja svijeta, pa i do utjehe i djelotvorna sredstva da ne poludi pred prizorom svijeta.
Vjerovatno su to razlozi pa Kurʼān o sebi kazuje da je “uputa“ (hudā, 2:2) za čovječanstvo, “lijek za tjeskobu u grudima“ (šifāʼun limā fi ṣ-ṣudūr, 10:57), “pouka“ (mawʻiẓah, 10:57), “milost“ (raḥmah, 17:82) upućena ljudstvu, potom objelodanjena “istina“ (al-ḥaqq, 2:26) o Apsolutu, “očiti dokaz“ (burhān, 4:174), “jasna tvrdnja“ (bayān, 3:138) i tako dalje. I kako god Božanska Riječ Kurʼāna ova određenja iznosi za sebe, također se njima referira i na prizore multiverzuma. Iako Kurʼān spominje “nebo“ (as-samāʼ, npr. 3:5) u jednini, u Kurʼānu se nahodi pravo mnoštvo spomena “nebesa“ (as-samāwāt, npr. 2:33), dakle: u množini! Za čovjeka je Božanski Govor “lijek za tjeskobu u grudima“ koju osjeti pred moćnim prizorima svjetova. Treba računati i na izvjesnu ʼterapijsku uloguʼ objavljivanja Božanskog Govora čovjeku i čovječanstvu.
2. Riječi, Imena i Govor jesu prvo čemu Bog podučava čovjeka
Sa stranica Biblije i Kurʼāna doznajemo da nisu obredi, propisi, kultovi i rituali ono prvo čemu Bog podučava čovjeka, već su to zapravo riječi ili “imena“ (al-asmāʼ, usp. 2:31), govor (al-bayān, usp. 55:4). Sūra Krava/al-Baqara (2:31) uvjerljivo oglašava Boga “kao Učitelja“ čovjekova, kao Onoga Koji čovjeka uči (ʻallama) imenima:
وَعَلَّمَ آدَمَ الْأَسْمَاءَ كُلَّهَا
“И научил Он Адама всем именам...“[12]
“Und er lehrte Adam alle Namen...“.[13]
“And He taught Adam the names, all of them...“[14]
Zapravo, osim što Bog “podučava“ čovjeka imenima ili riječima, Bog ta imena ili te riječi objavljuje čovjeku u Svojim Poslanicama (risālāt, 7:62), Listinama (aṣ-ṣuḥuf, 20:133), Psalmima (az-zubur, 3:184), Knjigama (kutub, 2:285). Praktički, prema Kurʼānu (2:31), prvi važni čin Božijeg oslovljavanja čovjeka bio je da ga “poduči“ imenima svih stvari, to jest da mu objavi ta imena na samom čovjekovom početku.
Ovo se vidi tako jasno i u Bibliji (Postanak, 2:19-20):[15]
وَ جَبَلَ الرَّبُّ الْإِلَهُ مِنَ الْأَرْضِ كُلَّ حَيَوَانَاتِ الْبَرِّيَّةِ وَ كُلَّ طُيوُرِ السَّمَاءِ ،
فَأَحْضَرَهَا إِلىَ آدَمَ لِيَرىَ مَاذَا يَدْعوُهَا، وَ كُلُّ مَا دَعَا بِهِ آدَمُ ذَاتَ نَفْسٍ
حَيَّةٍ فَهُوَ اسْمُهَا، فَدَعَا آدَمُ بِأَسْمَاءٍ جَميِعَ الْبَهَائِمِ وَ طُيوُرَ السَّمَاءِ وَ جَميِعَ
حَيَوَانَاتِ الْبَرِّيَّةِ .
“Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju.“[16]
Ovo čovjekovo izgovaranje riječi i imena kojima ga je podučio Bog događa se u ʼBožijoj bliziniʼ. Kao da Bog ʼSvoju blizinu s čovjekomʼ ostvaruje putem Svoga Govora, Riječi i Imena – i sve to postaje i svojina čovjeka. Božanske Knjige uče čovjeka ʼodvažnosti izricanjaʼ, govor je nešto nesvakidašnje, nešto i od Ovog i od Onog Svijeta istovremeno. Karakteristično je da se u sūri Krava/al-Baqara (2:37) izričito kaže da su, nakon čovjekova izgona iz Raja, Božanske Riječi (kalimāt) bile te koje su čovjeku pritekle upomoć, ganule čovjeka, navele ga na pokajanje, pa mu je Bog oprostio:
فَتَلَقَّىٰ آدَمُ مِن رَّبِّهِ كَلِمَاتٍ فَتَابَ عَلَيْهِ
“I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi
[pa se pokaja], i Bog mu oprosti.“
“И Адам принял от Господа своего слова,
и обратился Он к нему.“[17]
“Da wurden Adam Worte von seinem Herrn zuteil,
und der kehrte sich ihm zu.“[18]
“Thereafter Adam received certain words
from his Lord, and he turned toward him...“[19]
Pitanje ʼZašto Bog govori ljudima?ʼ u Kurʼānu se podrazumijeva u odgovoru o razložnosti slanja Božanskih knjiga. Sūra Ibrahim/Ibrāhīm (14:1) posve kratko i jasno kaže da je Božija Knjiga tu da bi Božiji poslanik izveo ljude “iz tmina na svjetlo“ (mina ẓ-ẓulumāti ila n-nūri).
مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ
Ta ʼoperacija izvođenja ljudi iz tmina na svjetloʼ događa se posredstvom Božijih Riječi koje, kad ih čovjek prihvati čak i na razini pukog izgovaranja, postaju i čovjekova svojina. Naime, to su iste one Riječi, ili ista ona ʼImenaʼ, kojima je Bog podučio čovjeka na onom samom ʼčovjekovom početku.ʼ U islamu su riječi Kurʼāna (ili Božanske Riječi) učinjene glavnim sredstvom vršenja obreda. Kakvu je to tajnu Bog namijenio čovjeku pa da je čovjek oslovi samim izgovaranjem Kurʼāna u namāzu, ṣalātu, duʻāu, molitvama, šaptanjima, nabožnim uzdasima, bogospomenima, to jest ḏikrovima?
Možda je ovdje dobro, u potragama za odgovorom na ovo pitanje zašto je Božanska Riječ odaslana i darovana čovjeku, prisjetiti se jednog Božanskog podsjećanja na zvijezde na Nebesima, to podsjećanje nahodi se u Kurʼānu (6:97):
وَهُوَ الَّذِي جَعَلَ لَكُمُ النُّجُومَ لِتَهْتَدُوا بِهَا فِي ظُلُمَاتِ الْبَرِّ وَالْبَحْرِ
“Bog je Onaj Koji vam je zvijezde stvorio
da prave staze (orijentiranja) tražite s njima
u tminama kopna i mora.“
“Он - тот, который устроил для вас звезды,
чтобы вы находили по ним путь
во мраке суши и моря.“[20]
Kad Božanske Riječi silaze ljudima na Zemlju, to je kao kad svjetlost zvijezda pokazuje čovjeku put i orijentaciju, kopnom i morem. U komentarima Kurʼāna se postupno objavljivanje Kurʼāna naziva “tanǧīmu l-qurʼān“ (تَنْجيِمُ الْقُرْآنِ) ili, simbolički prevedeno, “postupno spuštanje, ili etapno isijavanje, svjetlosti zvijezda e da bi se rastupile tmine čovjekovih besputica i lutanja.“
(...)
[1] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 235.
[2] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 299.
[3] The Koran Interpreted, translated by Arthur John Arberry, II, p. 41.
[4] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 259.
[5] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, I, S. 325.
[6] The Koran Interpreted, translated by Arthur John Arberry, II, p. 73.
[7] The Koran Interpreted, translated by Arthur John Arberry, II, p. 258.
[8] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 483.
[9] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 381.
[10] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 514.
[11] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 404.
[12] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 7.
[13] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 13.
[14] The Koran Interpreted, translated by Arthur John Arberry, I, p. 33.
[15] Arapski prijevod Biblije naveli smo prema: Al-Kitābu l-Muqaddasu, the University Press, Cambridge, 1956. str. 2-3.
[16] Biblija, Stari i Novi Zavjet, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 2.
[17] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 8.
[18] Der Koran, Neu übertragen von Hartmut Bobzin, S. 13.
[19] The Koran Interpreted, translated by Arthur John Arberry, I, p. 34.
[20] Перевод Корана, Крачко́вский, str. 94.
