Ove osobine, budući da su utisnute u ljudsku dušu u potencijalnom smislu (in potentia), u stvarnosti se realiziraju shodno ljudskoj spoznaji, znanju, volji i želji da ih učini aktualnim (in actus). u čovjeku, dakle, prebiva neiscrpni rezervoar ili zdenac humanizma ili, općenito govoreći, dobra kao takvoga čije je ispoljavanje omogućeno svakom ljudskom biću bez obzira na prostorne i vremenske granice u kojima ono obitavalo. u osnovi svakog dobra jeste ljubav, briga i pažnja prema drugome, posebno kada je taj drugi u nevolji ili teškoj situaciji, tj. potreban naše pomoći. Dakako, Božija je volja što postoji imućni i imućniji, bogati i siromašni, ljudi u bonluku i ljudi u nevolji, a u čemu se kriju mnoga znamenja i mudrosti, pouke i poruke kojima bolje shvatamo i razumijevamo život i svijet u kome živimo. u jedan od nesumnjivo vrhunskih oblika ljudskoga humanizma, zapravo, altruizma najvišega reda (tj. pomaganja drugoga ne očekujući nikakvu vrstu nagrade od njega) spada i udjeljivanje drugome iz svoga posjeda, imetka ili kapitala. u izvorima islama ovaj oblik altruizma i pomoći posebno je naglašen, preporučen, odnosno naređen.

Osobina Bogobojaznih

Na početku sure El-Bekare nalazimo da je udjeljivanje jedna od podrazumijevajućih osobina Bogobojaznih ljudi: ...i od onoga čime smo ih Mi opskrbili udjeljuju (4). Zajedno sa vjerovanjem u gajb (nevidljivo) i klanjanjem namaza spominje se, na trećem mjestu, udjeljivanje kao neizostavna osobina Bogobojaznih ljudi, što će reći da pojam udjeljivanja ulazi u, rekli bismo, samu definiciju muttekija. inače, o ovim riječima u komentarima Kur’ana postoje tri stava: a) misli se na zekat, jer je spomenut zajedno za namazom; b) misli se na dobrovoljno udjeljivanje i c) općenito se misli na sve vidove udjeljivanja – što je i najpretežnije mišljenje (erdžah), jer nema dokaza za specifikaciju (ibn Džuzejj, Kitabu t-teshil, 1/36). Prema tome, Bogobojazni ljudi su svjesni da svoju Bogobojaznost ne mogu upotpuniti bez udjeljivanja drugome iz onoga čime su opskrbljeni.

Želim podržati naučni rad.

Obavezno udjeljivanje

Udjeljivanje drugome ne samo da je u islamu preporučeno ili poželjno, već je obavezujuće, tj. prvorazredna vjerska dužnost (farz ili vadžib). u dva slučaja govorimo o obaveznom udjeljivanju: a) zekatu i b) sadekatu-l-fitru (na bosanskom u skraćenom obliku: vitrama). Zekat Prvo obavezno udjeljivanje, zekat, jedan je od stubova islama, tj. četvrti islamski šart. u fikhskim djelima razrađeni su detalji ovog šarta u smislu: kada se postaje obaveznikom davanja zekata, koliko se daje i na koju vrstu imovine, kada se i kome daje zekat itd. (v. šire u: Tuhmaz, Hanefijski fikh, 1/437465). Ovdje nije mjesto da o tome šire govorimo, osim da spomenemo nekoliko važnih činjenica. Naime, zekat je zajedno sa namazom u Kur’anu spomenut u osamdeset i dva ajeta. Ova činjenica ukazuje na ogromnu važnost zekata, jer se dovodi u istu ravan sa namazom sa kojim se zajedno spominje toliki broj puta. Također je važno istaći da se u brojnim kur’anskim ajetima i hadisima podstiče na davanje zekata (v. npr.: El-Bekare, 276; Et-Tevbe, 71, 103; Ez-Zarijat, 1519; El-Hadždž, 41), kao što se i žestoko ukoravaju oni koji odbijaju davati zekat (v. npr.: Et-Tevbe, 34; Alu ‘imran, 180). iz ovih ajeta generalno možemo zaključiti da se muttekije i muhsini (dobročinitelji) redovno opisuju, između ostalog, kao oni koji daju zekat, tj. koji udjeljuju, i stoga zaslužuju Allahovu, dž.š., milost. između brojnih hadisa koji se navode o zekatu, njegovim davaocima i njihovim nagradama, izdvojit ćemo samo dva hadisa koja kažu mnogo toga. u hadisu koga prenosi imam-i Tirmizi od Ebu Kebša el-Enmarija stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘’Zaklet ću vam se na tri stvari, a ispričat ću vam i hadis pa ga upamtite: čovjekov imetak neće umanjiti sadaka (zekat), čovjeku kome je učinjena nepravda pa se on na njoj strpi, uzvišeni Allah će zbog toga uvećati njegov ugled, i svakom onom ko otvori vrata prosjačenja, Allah će otvoriti vrata siromaštva’’ (2443). u drugom hadisu navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio upitan o čovjeku koji iz svoga imetka udjeljuje zekat, pa je odgovorio slijedeće: ‘’Ko daje zekat iz svoga imetka, odagnao je od sebe zlo’’ (Taberani, Evsat, 2/161). Sadekatu-l-fitr (vitre) Drugi vid obaveznog davanja u islamu jeste zekatu-l-fitr ili sadekatu-l-fitr (vitre) koje se, kao što je poznato, vezuje za mjesec ramazan, odn. ramazanski post. Svrhu ovoga vida davanja najbolje uviđamo u predaji od Abdullaha b. ‘Abbasa koji je pojasnio: ‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je postaču sadekatu-l-fitr kao mehanizam za čišćenje bespotrebnog i bestidnog govora i kao hranu siromašnima’’ (Ebu Davud: 1609). Sadekatu-l-fitr se danas, podsjećamo, daje u novcu, dok se u vrijeme Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., davao u namirnicama (pšenici, ječmu, hurmama, suhom grožđu). Ovakav postupak posebno učenjaci hanefijske pravne škole, s pravom, opravdavaju i argumentiraju na više načina, a i među muslimanima prvih generacija spominju se veliki učenjaci, poput Hasan Basrija, Ebu ishaka i ‘Ata’a, koji su, također, odobravali takav postupak, a neki od njih i sami tako izvršavali obavezu sadekatu-l-fitra (više o sadekatu l-fitru v. u: Tuhmaz, Hanefijski fikh, 1/465-470). Ovu kratku napomenu o sadekatu-l-fitru završavamo riječima istaknutog islamskog učenjaka Veki’a b. el-Džerraha koji je o svrsi tog davanja rekao: ‘’Sadekatu-l-fitr za ramazan isto je što i sehvi sedžada za namaz. Ona nadomješta nedostatke u postu, kao što sehv-i sedžda nadomješta propuste u namazu’’ (Karadavi, Fikhu-z-zekat, 2/922).

Neobavezno udjeljivanje

Sadaka u neobavezno, tj. dobrovoljno udjeljivanje spada ono što zovemo sadakom i ona se daje svakodnevno siromasima i nevoljnicima ili se, pak, daje u vidu dobrovoljnih ili humanitrarnih priloga u svrhu, npr., liječenja bolesnih i drugih kategorija ljudi kojima je potrebna pomoć. Ova sadaka je veoma preporučena i ima veliku vrijednost, makar ona bila i u neznatnim količinama (u vidu npr. jedne marke i tsl.). Također, u sadaku se ubraja i lijepa riječ. u hadisima Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., nalazimo na mnoge podsticaje na davanje sadake, te objašnjenja njezinih koristi i hajra kojeg donosi. Tako se u jednom hadisu kaže: ‘’Niko neće dati sadaku na najljepši mogući način, a da mu Allah neće podariti hajirli nasljednika’’ (ibnu-l-Mubarek, Musned, 195). Bilježi se da je Lukman rekao svome sinu: ‘’Kada učiniš kakav prijestup, podaj sadaku!’’ ibn Ebu-l-Dža’d je rekao: ‘’Sadaka odbija sedamdeset vrata zla’’. (Više o sadaki i njezinoj vrijednosti v. u: Gazzali, Ihja’, 2/59-75). Svjesni ovih nesumnjivih koristi sadake vjernici će nastojati uvježbavati svoje srce da svakodnevno, ili heftično (npr. petkom), udjeljuju onoliko koliko mogu iz svoga imetka.

Udijeli ono što najviše voliš

Nećete postići dobro sve dok ne udijelite od onoga što vam je drago! A što god da dijelite, zaista, Allah to dobro zna (Alu imran, 92). Kada je objavljen ovaj ajet, Ebu Talha je rekao: ‘’Meni najdraži imetak je bunar Ha, ja to dajem za sadaku!’’ Ibn Omer bi udjeljivao šećer govoreći da mu je to najdraže: ‘’Čuo sam za ovaj ajet, a Allah zna kako ja volim šećer’’ (Teshil, 1/113; Ihja’, 2/64). Ovi primjeri su dovoljni da sami sebe zapitamo da li smo ijedanput u životu udijelili ono što nam je najdraže i ono što najviše volimo!? Ashabi su u Kur’anu opisani kao oni koji su dijelili hranu, mada su je i sami željeli, siromahu i siročetu i sužnju (El-insan, 8). Čujemo li mi danas i odazivamo li se na poziv: Ko je taj ko će dati Allahu iskren zajam, pa da mu ga Allah višestruko uveća? (El-Bekare, 245)

Adabi udjeljivanja

Svaki ibadet i djelo u islamu imaju svoje propise i adabe koji se traže da bi oni bili primljeni kod Allaha, dž.š. To važi i za udjeljivanje na Allahovome Putu. Navest ćemo neke od najvažnijih adaba udjeljivanja koje trebamo imati na umu. Iskrenost (ihlas) – uvjet svih
uvjeta i svakog djela, pa i udjeljivanja, jeste da se ono čini iskreno u ime Allaha, dž.š., koji prima samo ono djelo koje je urađeno sa iskrenim nijjetom i zarad Njegovog zadovoljstva: A naređeno im je da samo robuju Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru, kao pravovjerni, i da obavljaju namaz, i da udjeljuju zekat (El-Bejjine, 5). Halal imetak – udjeljuje se samo iz onoga što je čisto i halal: ‘’Namaz neće biti primljen bez (propisane) čistoće, niti će biti primljena milostinja/sadaka (koja se podijeli) iz nepošteno stečene imovine’’ (Tirmizi: 1). Bez prigovaranja i uvrjeda: O, vjernici, ne uništavajte vaše sadake prigovaranjem i uvrjedama, kao što to čini onaj koji troši svoj imetak da bi se ljudima pokazao, a ne vjeruje u Allaha ni u Onaj svijet (El-Bekare, 264).

Koristi udjeljivanja

Djelo udjeljivanja koje ispunjava navedne uvjete, tj. u kome je namjera čista, a cilj ispravan, sadrži mnogo dobra, bereketa i koristi. Kur’an i hadis izvještavaju nas o njima, a mi ćemo spomenuti slijedeće velike koristi od udjeljivanja na Božijem Putu: brisanje grijeha: ‘’...a otklanja ga (tj. iskušenje) redovno obavljanje namaza, posta, dijeljenja sadake...’’ (Buhari: 525); uvećanje dobrih djela: Primjer onih koji troše svoje imetke na Allahovome Putu je kao zrno iz koga nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah umnogostručuje kome hoće (El-Bekare, 261); nadoknada u imovini: ‘’Nema ni jednog dana u kome ljudi osvanu, a da im ne siđu dva meleka; jedan od njih uzvikuje: ‘Allahu moj! Svakom onom ko je podijelio siromašnom, podaj naknadu!; drugi opet govori: ‘Allahu moj! Sakom onom ko čuva imovinu toliko da mu je žao podijeliti, podaj propast!››› (Buhari: 1442); ulazak u Džennet: Neki je čovjek rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s., da ga obavijesti o djelu koji će da uvesti u Džennet, pa mu je on rekao: ‘’Da obožavaš samo Allaha, da klanjaš namaz, da dijeliš zekat i da obilaziš svoju rodbinu’’ (Buhari: 1396).

Čudo udjeljivanja

Naširoko bi se moglo govoriti o svim očiglednim i korisnim dimenzijama koje proistječu iz ovih spomenutih oblika davanja u islamu, kao npr. onim društvene, socijalne, ekonomske pa i političke naravi, ali umjesto toga, kao zaključak, reći ćemo samo to da se davanjem zekata, vitara i sadake, zaista, ostvaruje jedan čudesan utjecaj na ljudsko srce, dušu i tijelo: srce se čisti od škrtosti, duša uspinje do blizine svoga Gospodara, a tijelo štiti od bolesti!