PRINCIPI EHL-I SUNNETSKOG UČENJA

Autor: Sa arapskog preveo: Almir Fatić Maj 22, 2015 0

 PRINCIPI EHL-I SUNNETSKOG UČENJA[1]Ogromna većina ehl-i sunneta ve l-džema'ata složila se oko principâ u pogledu temeljâ vjere (erkanu d-din). Svakom pametnom i punoljetnom je obaveza da spozna suštinu svakog tog temelja. Ti temelji imaju svoje dijelove oko kojih se ehl-i sunnet usaglasio, a one koji im se suprotstavljaju proglasio je zabludjelima

 

Prvi temelj koga smatraju principom vjere je potvrđivanje postojanja realnih stvari i spoznaje, u posebnom i općem smislu

Drugi temelj: znanje o tome da je svijet stvoren sa svojim dijelovim od svojih akcidenata i tjelesa

Treći temelj: spoznaja Stvoritelja svijeta i atributa Njegovoga Bića

Četvrti temelj: spoznaja Njegovih oduvječnih atributa

Peti temelj: spoznaja Njegovih imena i svojstava

Šesti temelj: spoznaja Njegove pravednosti i mudrosti

Sedmi temelj: spoznaja Njegovih poslanika i vjerovjesnika

Osmi temelj: spoznaja mu'džizâ vjerovjesnika i kerametâ evlija;

Deveti temelj: spoznaja onoga oko čega se složio ummet u pogledu temelja islama

Deseti temelj: spoznaja propisa o naredbama i zabranama i zaduženju

Jedanaesti temelj: spoznaja o nestanku ljudi i propisima u vezi sa njihovim proživljenjem

Dvanaesti temelj: hilafet i imamet i uvjeti za vođstvo

Trinaesti temelj: općeniti propisi o imanu i islamu

Četrnaesti temelj: spoznaja propisa o evlijama i stepenima bogobojaznih imama

Petnaesti temelj: spoznaja propisa o neprijateljima iz reda nevjernika i zabludjelih sekti

Ovo su principi o čijim pravilima je ehl-i sunnet saglasan i onome ko im proturječi smatra zabludjelim. Svaki od ovih temelja ima svoja osnovna i sporedna pitanja. Ehl-i sunnet je jednoglasan u osnovnim pitanjima, a katakada se razilazi u nekim sporednim pitanjima i to na taj način da to razilaženje ne iziskuje pripisivanje nekom zabludjelost ili grješnost.

PRVI TEMELJ EHL-I SUNNETSKOG UČENJA

Prvi temelj: postojanje realnih stvari i znânja (isbatu l-haqa'iq we l-'ulum). Ehl-i sunnet je jednoglasan da znânja imaju svoje kvalitete koji opstoje u znalcima, a smatraju zabludjelim one koji negiraju znanje i ostale akcidente. Proglašavaju zabludjelim sofiste koji negiraju znanje i negiraju suštine svih stvari, ubrajajući ih u oponente budući da poriču ono što je nužno poznato. Također i sofiste koji sumnjaju u postojanje realnih stvari, kao i one od njih koji kažu da suštine stvari prati uvjerenje i sva uvjerenja smatraju ispravnima iako su ona međusobno kontradiktorna i suprotstavljena. Sve ove tri skupina sofista su nevjerničke i suprotstavljaju se nužnim razumskim dâtostima.

Ehl-i sunnet kaže: Znânja ljudi i ostalih racionalnih bića dijele se u tri vrste: očigledno znanje ('ilm bedihi), osjetilno znanje ('ilm hissi) i znanje postignuto zaključivanjem/rasuđivanjem ('ilm istidlali). Onaj ko negira očigledna znanja i stvarna osjetilna znanja koja prozlaze iz pet osjetila, on je oponent (mu'anid), a o onome ko negira stvarne racionalne spoznaje proizašle iz razmišljanja i zaključivanja postoji slijedeći stav: Ako je on iz grupe osporavatelja razumskog zaključivanja u racionalnim naukama, onda je on nevjernik ateist (kafir mulhid); njegov status je poput statusa materijalista (ed-dehrijje) zbog njihovog zajedničkog stava o vječnosti svijeta i negiranju Stvoritelja dodajući tome još i njihov stav o neispravnosti svih religija; a ako on priznaje razumsko zaključivanje u stvarima koje se racionalno promišljanju ('aqlijjat), a negira analogiju (qijas) u sporednim šeri'atskim propisima, poput zahirija (doslovnjaka), on se ne može proglasiti nevjernikom zbog negiranja šeri'atske analogije.

Ehli sunnet kaže: Osjetila kojima se spoznaju osjetilne stvari ima pet: 1) osjetilo vida (besar) - za spoznaju vidljivih stvari; 2) osjetilo sluha (sem') - za spoznaju stvari koje se mogu čuti; 3) osjetilo okusa (zevk) - za spoznaju hrane; 4) osjetilo mirisa (šemm) - za spoznaju mirisâ i 5) osjetilo dodira (lems) - za spoznaju topline, hladnoće, svježine, suhoće i hrapavosti.

Ehl-i sunnet dalje kaže: Stvarne spoznaje koje se (za)dobivaju posredstvom ovih pet osjetila su kvaliteti (me'an) koji opstaju po sredstvima koja se nazivaju osjetila (havass). Ehl-i sunnet smatra zabludjelim Ebu Hašima el-Džubba'ija [jedan od vodećih mu'tezilija; rođen u Basri 247./861., a umro 321./ 933.] zbog njegovih riječi da spoznaja/percepcija (idrak) nije kvalitet (ma'na), niti akcident ('ared) i da nema ništa osim spoznavatelja (mudrik).

Ehl-i sunnet smatra: Vjerodostojna/pouzdana predaja (el-haberu l-mutewatir) je put do sticanja nužnoga znanja (el-'ilm ed-daruri) zbog pouzdanosti onoga što se tako prenosi, budući da to što se prenosi može biti nešto što je vidljivo i spoznatljivo osjetilom ili, pak, nužnost poput znanja koje se vjerodostojno/pouzdano prenese o postojanju mjestâ u koje slušalac nije ušao, već je obaviješten o njima, ili našeg znanja o postojanju vjerovjesnikâ i vladarâ koji su bili prije nas. Što se tiče ispravnosti tvrdnji vjerovjesnikâ o vjerovjesništvu, to nam je poznato racionalnom argumentacijom.

Ehl-i sunnet proglašava nevjernicima one koje negiraju znanje (za)dobiveno mutevatir (vjerodostojnom/pouzdanom predajom). Oni kažu: Tri su vrste predaja koje nas obavezuju na postupanje: mutevatir, ahad (pojedinačne predaje) i mustefid - srednja pozicija između prve dvije vrste predaja.

Mutevatir predaja - u kojoj je nemoguća usaglašenost na njezinoj lažnosti – rezultira nužnim znanjem zbog pouzdanosti njezinog prenosioca. Ovom vrstom predaja mi znamo za gradove i naselja u koja nismo kročili, za kraljeve i vjerovjesnike i generacije narodâ koje su živjele prije nas; pomoću nje čovjek saznaje za svoje roditelje kojima se on pripisuje.

Ahad predaje, kada su njihovi predajni lanci (isnad) vjerodostojani i kada njihovi tekstovi (mutun) nisu nemogući u razumskom smislu, obavezuju na postupanje shodno njima, ali ne i na znanje. One su na nivou svjedočenja pravednih ljudi kod vladara u smislu da je on obavezan u vanjskom smislu dosuditi prema njihovim svjedočenjima iako mu nije poznata njihova iskrenost u svjedočenju.

Ovom vrstom predaje šeri'atski pravnici (fuqaha') ustanovili su većinu sekundarnih šeri'atskih propisa u ibadatima (bogoštovnim djelima) i muamelatima (poslovnim djelima) i ostalim vrstama halala i harama. Oni smatraju zabludjelim one koji uopće ne smatraju obaveznim postupanje po ahad predajama iz reda rafidija, haridžija i ostalih zabludjelih sekti.

Mustefid [dosl. raširen, razglašen] predaje su sredina između mutevatir i ahad predaja, jer poput mutevatir predaja obavezuju na znanje i postupanje, ali se od njih razlikuju po tome što je znanje zadobiveno od njih spekulativno stečeno znanje ('ilm mukteseb nezarijj), dok je znanje zadobiveno od mutevatir predaja nužno a ne stečeno.

 

 

 

 

[1] Potpoglavlje iz knjige Abdulqahira b. Tahira el-Bagdadija: El-Ferqu bejne l-fireq, Daru l-ma'rife, Bejrut, s.a., str. 323-328.

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija