Aributi koji opstoje po Biću Uzvišenog Allaha – Allahovo, dželle šanuhu, znanje, moć, život, htijenje, čuvenje, viđenje i govor jesu Njegovi oduviječni atributi (sifat ezelijje) i zauviječna svojstva (nu'ut ebedijje).

Mu'tezilije su zanegirale sve Njegove oduviječne atribute tvrdeći da On nema moći, znanja, života, vida, sluha; ustvrdile su da On ima govor stvoren u vremenu (kelam muhdes). Bagdadske [mu'tezilije] negiraju Njegovu volju (irade), dok basranske [mu'tezilije] smatraju da On ima volju stvorenu u vremenu ali ne i u odgovarajućem mjestu.

Mi im odgovaramo: Negiranje atributa je negiranje onoga ko se njime opisuje, kao što je negiranje djela negiranje i činioca a negiranje govora negiranje i govornika.

Ehl-i sunnet je saglasan da je moć (kudret) Uzvišenog Allaha prema objektima moći jedinstvena moć (qudre wahide) koju On ima nad svim objektima moći putem apsolutno novog stvaranja (ihtira') a ne stjecanja (iktisab), nasuprot stavu keramija da je Uzvišeni Allah Svojom moći moćan samo nad stvarima nastalim u vremenu koje pripadaju Njegovom Biću. A što se tiče egzistirajućih stvari koje postoje u Univerzumu, njih je Uzvišeni Allah stvorio Svojim riječima a ne Svojom moći, kao i nasuprot stavu Basrijanaca iz reda kaderija da Uzvišeni Allah nema moći nad objektima moći [slobodne volje] Njegovih robova niti nad objektima moći drugih živih bića.

Ehl-i sunnet je saglasan da moć Uzvišenog Allaha ne nestaje, nasuprot mišljenju Ebu l-Huzejla i njegovih sljedbenika iz reda kaderija da moć Uzvišenog Allaha doseže do stanja kada će ona nestati sa svim objektima njezine moći, i nakon toga On neće imati moć nad bilo čime, niti će tada ikome moći naštetiti ili korist pribaviti. On tvrdi da će stanovnici Dženneta i Džehennema u tom momentu ostati nepomični, u stanju trajnog mirovanja - a Uzvišeni Allah je visoko iznad njihovih riječi!

El-Eswari i njegovi sljedbenici među mu'tezilijama tvrde da je Uzvišeni Allah moćan učiniti samo ono što je On znao da će učiniti, a što se tiče onoga što je On znao da neće učiniti ili je Sebi obznanio da to neće učiniti, On nema moći da to učini - a Uzvišeni Allah je visoko iznad njihovih riječi!

Ehl-i sunnet je saglasan da je znanje Uzvišenog Allaha jedno i da On njime zna sve predmete spoznaje u njihovim pojedinostima bez pomoći osjeta, inituicije ili zaključivanja.

Mu'ammer i njegovi sljedbenici među kaderijama tvrde da se za Uzvišenog Allah ne može reći da je On znalac sam po Sebi ('Alim bi nefsih). Zapravo je čudno da Onaj ko je znalac drugog ne bude i znalac sam po Sebi! Jedan skupina rafidija tvrdi da Uzvišeni Allah ne zna nešto prije njegovog nastanka. Zurare ibn E'ajun i njegovi sljedbenici među među rafidijama tvrde da su Allahovi, dželle šanuhu, atributi: znanje, moć, život i dr. stvoreni u vremenu (hawadis) te da On nije bio živ, moćan niti znalac sve dok Sebi nije stvorio život, moć, znanje, htijenje, čuvenje i viđenje.

On [ehl-i sunnet] je saglasan da Njegov sluh i vid obuhvata sve objekte čuvenja i viđenja i da Uzvišeni Allah oduvijek vidi/gleda Sebe i čuje Svoj govor (sami' li kelami nefsih). Ovo je suprotno mišljenju bagdadskih kaderija koji tvrde da Uzvišeni Allah ne vidi i ne čuje, u doslovnom značenju tih riječi, nego se kaže da ''On vidi i čuje'' u značenju da On zna vidljivo i čulno, kao i mišljenju mu'tezilija da Uzvišeni Allah vidi drugo(ga) a ne vidi samoga Sebe, te mišljenju Džuba'ija u pogledu njegove distinkcije između Es-Semī' (Svečujući) i Es-Sāmi' (Koji čuje) i El-Besīr (Svevideći) i El-Bāsir (Koji vidi), koji je čak rekao: ''On je oduvijek bio Svečujući i Svevideći, ali ne i Onaj koji čuje i Onaj koji vidi''. No, ovu distinkciju on može obrnuti i neće otkriti nikakvu razliku kao rezultat tog obrtanja.

Ehl-i sunnet je jednoglasan da će Uzvišeni Allah biti vidljiv vjernicima na budućem svijetu, Ahiretu. Oni vele: Dozvoljeno je, s racionalne tačke gledišta, Njegovo viđenje u svakom stanju i za svako živo biće, a Njegovo viđenje na Ahiretu, posebno od strane vjernika, potvrđeno je u predaji. Ovo se suprotstavlja mišljenju onih iz reda kaderija i džehmija da je Njegovo viđenje nemoguće, kao i mišljenju onih koji tvrde da će On na Ahiretu biti viđen posredstvom šestog čula, kao što to misli Dirar ibn Amr, te stavu onoga ko tvrdi da će Ga i nevjernici također vidjeti, kako to misli Ibn Salim el-Basri. Pitanje viđenja [Uzvišenog Allaha] iscrpno smo obradili u posebnoj knjizi.

Ehl-i sunnet je saglasan da je volja (irade) Uzvišenog Allaha Njegovo htijenje (meši'e) i Njegov izbor (ihtijar) i da Njegova volja za nečim znači Njegovo neodobravanje da ono ne bude (kerahe li 'ademih). Oni kažu da je Njegova naredba nečemu [Njegova] zabrana da ono izostane. Također kažu da se Njegova volja provodi u svim njezinim objektima shodno Njegovom znanju o njima. Tako On zna nastajanje nečega [želi Njegovo nastajanje] u momentu za kojeg je On znao da će ono nastati, a ono za što je znao da neće biti, On je želio da ono ne bude. Oni kažu da u Univerzumu ništa nije stvoreno osim s Njegovom voljom: što On želi to i biva, a što ne želi - to i ne postoji. Basranske kaderije tvrde da Uzvišeni Allah katkada želi ono što ne biva a katkada biva/jeste ono što On ne želi. Ovaj stav vodi ka tome da On biva nadvladan i prisiljen da stvori ono što On ne voli. Uzvišeni Allah je visoko iznad toga!

Ehl-i sunnet je saglasan da je Božiji život (hajatu l-ilah), Uzvišen je On, bez duše (ruh) i hranjenja, a da su sve duše stvorene, nasuprot mišljenju kršćana o preegzistentnom Ocu, Sinu i Duhu. Saglasan je da je život uvjet za znanje, moć, volju, vid i sluh, a za onoga ko nije živ nije ispravno da bude znalac, moćan, da želi, čuje i vidi. Ovo se suprotstvalja mišljenju Salihija i njegovih sljedbenika među kaderijama da je moguće postojanje znanja, moći, vida i volje kod mrtve osobe.

Saglasan je da je Allahov govor (kelamullah) Njegov oduviječni atribut, da nije stvoren (gajru mahluq), niti nastao u vremenu, nasuprot stavu kaderija da je Uzvišeni Allah stvorio Svoj govor u jednom od tijela, stavu kerramija da Njegove riječi nastaju u Njegovom Biću i mišljenju Ebu l-Huzejla da Njegova riječ nečemu ''Budi!'' nema odgovarajuće mjesto (nastanka), dok se druge Njegove riječi stvaraju u tijelima.

Mi velimo da nije moguće da Njegov govor nastaje u Njemu jer On nije mjesto gdje stvari nastaju (lejse bi mehall li l-hawadis), niti da nastaje u nečemu drugom mimo Njega jer bi to, onda, iziskivalo da neko drugi mimo Njega njime govori, naređuje i zabranjuje, niti, pak, da nestaje nezavisno [bez odgovarajuće mjesta] jer atribut ne počiva sam po sebi (es-sife la tequmu bi nefsiha). Otuda je nastajanje Njegovog govora u vremenu neispravno [poimanje], a ispravno je da je on Njegov oduviječni atribut.

Sa arapskog preveo Almir Fatić

[1] El-Ferqu bejne l-fireq, Daru l-ma'rife, Bejrut, s.a., str. 334-337.