Kad propadnu svi pokušaji reforme i uloženi napori se pretvore u seriju uzastopnih poraza i recidiva, potrebno je izvršiti sveobuhvatnu, smjelu, otvorenu i djelotvornu odgojno-obrazovnu reviziju, čiji će rezultat biti ponovno bacanje pogleda na kompletno kulturno nasljeđe izvedeno iz tekstova Kur'ana i vjerodostojne Tradicije, kao i ponovno bacanje pogleda na sveukupni odgojno-obrazovni proces, počevši od filozofije odgoja i obrazovanja, preko njegovih ciljeva, metoda, načina, institucija, njihovih uprava i nastavnog kadra koji radi u njima, i na kraju, njegove primjene u politici, društvu i administraciji.

Prema ovom zakonu, uspjeh i neuspjeh su rezultat natezanja između ideja, vrijednosti, institucija i strategija koje predstavljaju reformu i progres, i rezultata protivljenja i odbijanja kojeg praktikuju ideje, vrijednosti, institucije i strategije koje predstavljaju snage odbijanja i nazadovanja. Tako, kada je rezultat povlačenja i privlačenja na strani ideja, vrijednosti, institucija i strategija koje predstavljaju reformu, posljedica ove nadmoći će biti uspjeh. A ako je rezultat međusobnog privlačenja na strani ideja, vrijednosti, institucija i strategija koje predstavljaju nazadovanje, onda će rezutat biti neuspjeh. U tom slučaju, potrebno je izvršiti sveobuhvatnu reviziju ideja reforme, njenih vrijednosti i strategija s ciljem upoznavanja sa slabim tačkama i pogreškama koje se nalaze u njima radi njihovog otklanjanja izmjenom i korekcijom, ili i jednim i drugim zajedno.

Neophodno je da ovaj korak otpočne od samih kreatora reforme i da imaju volje i kompetencije koje će im omogućiti da se oslobode okova ideja i kulture koju nose i tereta vrijednosti, običaja, tradicije, institucija i obrazaca ponašanja koje žive, uprkos tome što ih  njihove starije generacije fanatično slijede i negiraju im bilo kakav nedostatak ili mahanu, i onda se posvete analizi i vrjednovanju svega toga. Na ovo aludira proces povlačenja i zaokupljanja sobom na koji upućuje Poslanikov, s.a.v.s., hadis koji kaže:“ Zaokupi se sobom.“

Poimanje tevbe u Islamu u potpunosti odgovara ovom zakonu, i pokajnici koje Allah voli su oni koji učine tevbu za svoje ideje, vrijednosti, djela i obrasce života. Jer, tevba je, u njenom potpunom značenju, revizija i valorizacija svega onoga što je prisutno na polju ideja, osjećanja i ponašanja, i ona je na polju ideja mnogo bitnija nego na polju djela, jer je misao prva faza svakog ponašanja. Hronični problem muslimanskog konvencionalnog uma je sagledavanje samo posljednje faze ponašanja: faze konkretnih djela koja se pojavljuju iznad površine događaja i on, uopće, ne primjećuje ulogu prve i druge faze ponašanja: faze misli i faze osjećaja ili usmjerenja. Zbog toga vidiš ovog konvencionalnog muslimana kako reaguje, uzbuđuje se i poziva na oružani rat protiv zadnje faze ponašanja koja se pojavljuje iznad površine događaja i onda jedino što postigne od svog oružanog suprostavljanja i svojih žrtvovanja je kao i ono što postigne naivni poljoprivrednik kidajući listove štetne trave koji se nalaze iznad zemlje bez obraćanja pažnje na njeno korijenje koje se nalazi u zemlji. Tako gotovo ne prođe ni sedmica od njegovog odsijecanja listova štetne trave a korjenje mu pošalje nove listove. Zbog ovog površnog razmišljanja kod konvencionalnog muslimana, problemi s kojim se suočava se pretvaraju u hronične krize koje se nikako ne mogu riješiti, kao što je to slučaj sa Palestinom, Afganistanom i drugim. Komunisti koji su skočili ka vlasti u Afganistanu, ne bi to učinili da nije bilo ranijih faza misaonog i mentalnog ponašanja koje je iznjedrilo kulture plemenske pripadnosti, feudalizma i društvene nepravde, i pripremio djecu siromaha da prihvate ekstremne ideje koje su u sebi krile pogrešno poimanje vjere i nazadne vrijednosti pod izlikom vjere. Slično je i sa ostalim krizama i problemima koji su uništili muslimanski ummet i doveli ga do smrti. Sve ove krize imaju odgojno-obrazovno, idejno, kulturno i socijalno korijenje koncentrisano u žlijezdama za izlučivanje u tijelu muslimanskog ummeta od ranijih generacija što se nisu čuvale smutnje koja je snašla kasnije generacije koje nisu učestvovale sa pređašnjim u njihovom činjenju nasilja i zastranjivanju. Ove krize su se nastavile razvijati i uzajamno utjecati jedna na drugu a da nisu prošle proces pregleda, dijagnosticiranja i liječenja: odgojnog, idejnog, kulturnog i društvenog. Zbog toga se nisu promijenili sadržaji duša i, u skladu s tim, nisu nestale krize ummeta, vanjske i unutrašnje. Zato realizacija tevbe na koju smo ukazali zahtijeva jedan period zastajanja i dubokog promišljanja, koordiniranih i međusobno dopunjavajućih napora oko ozbiljnog proučavanja i preciznog istraživanja osnova ideja, vrijednosti, strategija i primjena koje predstavljaju reformu, počevši od njihovog nastajanja preko njihovog historijskog razvoja do aktuelnog stanja. Ovo istraživanje se nadopunjuje drugim istraživanjem, i to prisutnih okolnosti koje su u interakciji sa naporima reforme, jer proizvod ovog linijskog  ili historijskog učinka i horizontalnog ili aktuelnog su te ideje, vrijednosti, sistemi i strategije koje su doživjele neuspjeh.

Plod ovog ponovnog sagledavanja, ili tevbe ako koristimo islamsku terminologiju, je dosezanje drugih potrebnih ideja i strategija, i za taj pojam se u ovoj studiji koristi termin princip povlačenja i ponovnog vraćanja kojeg je praktikovao El-Gazali i oni na koje je ostavio uticaja.

Činjenica je da se ta svijetla historijska dostignuća koje je ostvarila Salahud-dinova (Salahud-din Ejjubi) generacija ne bi pojavila da nije bilo tog iskrenog pokajanja na polju ideja, vrijednosti i ponašanja koje su sprovele vođe i predvodnici reforme kao što je bio El-Gazali, Šejh Abdul-Kadir, Adijj bin Musafir, Hajat bin Kajs El-Hurani, Ebul-Bejan, Šejh Reslan te oni koji su bili uz njih ili su slijedili njihove stope. Kao što se ne bi desilo ponovno vraćanje unazad koje je slijedilo nakon generacije Salahud-dina i odvelo sinove i unuke te generacije u politički feudalizam i zastranjeli sufizam da nije bilo ideja i vrijednosti utemeljenih na plemenskoj pripadnosti i pristrasnosti kod političkog i idejnog vođstva.

Još uvijek je aktuelna i jaka potreba da pokušaji reforme u islamskom svijetu budu zasnovani na ovoj iskrenoj tevbi koja će biti odvažna i svjesna, pogotovo nakon što su se ti napori i žrtvovanja pretvorili u seriju neuspjeha i recidiva, koliko god se njihovim povremenim uspjesima davali nazivi poput preporoda, buđenja, ustanka.

Međutim, ovaj korak koji je sadržan u ovom zakonu i kojem smo dali prioritet u pokušajima ponovnog sagledavanja, valorizacije i iskrene tevbe, ne može dati svoje plodove osim ako ga ne bude pratio drugi korak koji će ga oputpuniti, potpomoći i podržati, a to je da proces ponovnog sagledavanja i tevbe preuzmu u svoje ruke razumom obdareni od ljudi koji i sami ulažu velike napore na polju reformatorskog djelovanja. O detaljima u vezi s tim govorit ćemo u sljedećem – trećem – zakonu.

Prevod s arapskog: Hfz. Edin Dedić