Zapravo, ni sam nije znao objasniti o čemu se radi, ali dobro je znao da jednostavno voli snijeg. Konačno se činilo kako će taj februar 2012. godine biti vrhunac njegove sreće. S jedne strane, svi mediji najavljivali su obilje kristalnih pahulja a, s druge strane, njegova voljena draga je baš tih dana na svijet trebala donijeti njihovu prvu zajedničku radost – sina.

Koristio je svaki mogući trenutak da se iskrade iz kuće i uživa u beskrajnoj igri pahulja. Čas bi unosio drva, čas bi razgrtao snijeg sa dotrajalog stepeništa, a čas bi izlazio tek onako, da vidi pada li.

''Mirza, to je to. Pali auto!'', prekide ga ženski glas iznutra, dok je po ko zna koji put bio na stepenicama. Ipak, ton ženinog glasa odavao je ozbiljnost situacije pa se časkom našao pored supruge koja je sjedila na kauču, blago nageta naprijed. Pokušavao je naći koju pametnu riječ, ali se namjesto toga sve više tresao. Napokon je progovorio:

''Draga Selma, kud ćemo po ovakom kijametu?''

''Pa neću ti se valjda ovdje istresati?''

Već kroz par minuta jurili su prema Mostaru. Usput nije bilo puno priče. Selma bi povremeno jaukala i uzdisala a Mirza se trudio da održi pogled na kovitlavu cestu pred njima.

Premda im je bolnička procedura bila nepoznata, sve se odigralo poprilično brzo i Mirza se uskoro našao sam u čakaonici. Opijen mirisom koga inače nije podnosio, pokušavao je naći neku zanimaciju. Nije išlo. Sve što je, sem portirske kabine mogao vidjeti bila su dvoja vrata. Na prvima je pisalo ''OPERACIJSKI TRAKT'' sa boldiranim podnatpisom ''zabranjen ulaz'', dok je na drugima stajalo ''PORODILJSKI ODJEL, POSJETE OD 13 DO 15h''.

Prva vrata se iznenada otvoriše. Omanji, zdepast čovjek sa simpatičnim brčićima priđe mu i sa blagim smješkom pruži ruku.

''Ništa ne brini! Kontrakcije su nastupile ali još nije vrijeme. Možda u toku noći ili ujutro. Uglavnom, sad je u našim rukama.''

''Mogu li je vidjeti bar sekundu?''.

Doktor klimnu glavom i ode za svojim poslom.

Selma se nije doimala zabrinutom.

''Hej, tu si'', rekla je dosta prigušenim tonom.

''Doktor kaže da bi mogla roditi večeras ili...''

''Pusti to, sad sam tu. Nevrijeme je vani, zato ti požuri kući''

''Ali...''

''Nema ali! Znam, ako mi išta zatreba nazvaću te a i sestrice su fine. Ne možeš sad ništa''.

''Dobro. Nemoj se sekirati, sve će biti dobro. I... volim te'', rekao je šunjajući se prema vratima.

''Hej? Bi li mi učinio jednu uslugu, onako, za mene?''

''Samo reci!''

''Večeras je poslije jacije mevlud. Znaš, Pejgamberov je rođendan. Otiđi i ti! Nisi vlah, šta ti fali!? Molim te, za mene!''

***

Jedino što je volio više od samoće bili su Selma i snijeg, a sad se, eto, našao zatečen u neočekivanom spletu svojih ljubavi. Bio je sam u svojoj škodi, snijeg je i dalje padao a Selma, iako u Mostaru, zaplela se u bujicu misli koje su mu prolazile glavom. Volio ju je beskrajno. Sviđala mu se njena jednostavnost. Tome se uvijek divio. On bi se i u najobičnijoj situaciji toliko sapleo da ne bi znao progovoriti. Kad se samo sjeti kada ga je prvi put predstavila svome ocu.

''Babo, ovo je Mirza, moj momak''.

''Selam alejk mladiću!''

''Selam alejk!'', gunđao je Mirza.

''Zar se u vas tako na selam odgovara?''

''Nije''

''Nego...?''

''Hajde babo, kani ga se; niste se čestito ni upoznali a već si ga isprepadao!'', uskočila je Selma i po običaju popravljala situaciju.

Babo joj nije bio ni hodža ni hadžija nego obični automehaničar, ali se u njenoj kući uvijek držalo do vjere. Ona mu je često pričala o svome djetinjstvu, mejtefu, silnim diplomama i priznanjima koje je dobila; jednom se čak takmičila i u Sarajevu a bila je i jedan od važnijih članova mektebskog hora ilahija i kasida.

Čudno, ali nikada o njenom životu nije razmišljao tako otvoreno i prisno. On i vjera se i nisu baš najbolje slagali. Doduše, znalo se desiti da se ponekad zavrne na džumi, ali to je bio njegov krajnji domet. Zašto li ga je zamolila da ode na mevlud? I to baš po ovom kijametu, dok ona leži u bolnici!? Svikao se na to da ga ponekad oslovi sa ''vlah''. Znao je da je dobrodušna i da u tome nema nikakve zle namjere, ali zašto da ide na mevlud? Kako da se pojavi tamo i šta će svijet na to reći?

Misli su se rojile, baš kao i snježna stihija napolju.

***

Džamija je bila prepuna. Sjedio je negdje na sredini i sa zanimanjem pratio učenje mevludskih odlomaka i ilahija, potajno u svemu tražeći odgovor na pitanje: zašto je on večeras trebao biti tu!?

Kenan efendiju je poznavao površno. Bio je to mlađi čovjek, omiljen u gradu i okupiran time da se u njegovoj džamiji uvijek nešto dešava. Radost zbog toga i večeras mu je jednostavno klizila sa lica. Sa osjećajem uspjeha i nekakve pobjede, sa smješkom je pratio večerašnji program. Konačno, ustao je, pohvalio omladinu na lijepoj izvedbi i najavio gosta koji će održati vaz – Mirza mu nije upamtio ni ime ni prezime – zahvalio mu se na dolasku po ovakvoj mećavi i pozvao ga da se obrati.

Omanji, nabijen čovjek sa prosijedom bradom i lijepim osmijehom na licu je počeo govoriti. Isprva je govorio tiho, piskutavim i nekako promuklim glasom. Pričao je o Muhamedu. Držao se oskudnog tonskog ritma a tek ponekad bi podigao glas skoro do urlanja kako bi dao značaja onome što treba posebno istaći, tako da je na prisutne ostavljao izuzetno jak dojam.

Mirza je slušao poput malog djeteta, i što je više slušao, sve ga je više oblijevao neki osjećaj stida. Skoro mu je trideset godina a tek sada saznaje da je Muhamed odrastao kao siroče, baš kao i on, Mirza, koji se svojih roditelja i ne sjeća. Ostao je zadivljen kada je čuo koliko su tadašnji muslimani poštovali Pejgambera; neki vladar nije želio ni izgovoriti to ime ako nije imao abdest! Gost je lijepo kazivao i o Muhamedovom odnosu prema porodici, komšijama, djeci i siročadima. Osvrnuo se i na snijeg napolju te naveo kako je Muhamedovo srce okupano i očišćeno upravo snijegom.

''Draga braćo, i srca mnogih od nas se trebaju oprati i očistiti. Možda baž zato večeras i imamo ovakav snijeg napolju'', govorio je gost.

Mirza ga dalje nije slušao. Zapravo, nije slušao ništa. Program se nastavio i ubrzo završio a da to on nije ni opazio. Svijet se počeo razilaziti i Mirza se brzo našao pred vratima svoje kuće. Snijega je napolju bilo već i previše. ''Previše je bilo i onoga što u mom srcu treba očistiti!'', mislio je sam sa sobom. I umjesto da se, uobičajeno za ovakve prilike, baci na posao i pozabavi snijegom pred vratima, Mirza se svalio na krevet i utonuo u misli. Kakav lik i kakav čovjek; mrze ga a on ih voli, ezaijete ga a on im pomaže!?

Prekinuo ga je telefon. S druge strane je bila Selma.

''Hej maleni, ima li gore zime?''

''Ne pitaj, sve je bijelo! Kako si ti, ima li šta novo?''

''Ništa posebno. I ja sam malo bila aktivna i evo pored mene leži jedan mali momak, i to je to''

''Šta...? Kad...?''

''Ništa ne brini, sve je prošlo super. Ja sam obavila teži dio posla a tebi ostavljam onaj lakši''

''Samo reci ljubavi!''

''Ti nadij ime sinu''

''Mogu li odmah?''

''Pucaj frajeru!''

''Muhamed!''

Sad je Selma ostala bez teksta. Nakon što se malo pribrala, kroz suze priupita:

''Jesi li siguran?''.

''Sto posto ljubavi. Muhamed i nikako drugačije!''

''Hej, Mirza...?''

''Reci ljubavi!''

''Volim te najviše na svijetu''