Primjeri islamskog morala i ponašanja koje su prakticirali  u svim aspektima života bili su primjeri od kojih svi nemuslimanski narodi mogu dosta toga da nauče i da se na njih ugledaju. Ta ljepota islamskog vladanja i etike bila je izražena ne samo u kulturnom i obrazovnom smislu, nego je bila sveobuhvatni koncept življenja. Treba spomenuti da je veličini i jačanju naše kulture i civilizacije uveliko doprinjela činjenica da su muslimani u to doba ulagali velike napore i žrtvovali se kako bi udarili temelje islamskoj civilizaciji i na taj način pomogli u osnivanju i širenju naše kulture. Svaki musliman koji je na određeni način učestvovao i doprinio jačanju islamske kulture, isključivo je to radio u ime Allaha, dž.š., iskrenim nijjetom i to je bio ključni faktor njenog razvitka. Znalo se desiti da jedan od učenjaka napiše knjigu, pa mu vladar zatraži da u njoj spomene da je napisao radi tog vladara, što on kategorično odbaci riječima: „Ovu knjigu sam napisao radi Allaha i posvetio onima koji traže znanje, a da je napišem radi nekog kralja ili vladara, tako mi Allaha to se nikada neće desiti!‘‘

Predanost znanju

Muslimani ulažu sav svoj trud, imetak i žrtvuju se u korist znanja, a primjer za to su riječi učenjaka Ebu Jusufa (Allah mu se smilovao) koji kaže: „Znanje ti neće pokloniti dio sebe sve dok se ti znanju ne budeš predao u potpunosti!“ Upravo ovakvi primjeri predanosti prema znanju koja je svojstvena islamskom ummetu je dovela do toga da muslimani napišu najvrijednije zbirke u svim poljima nauke. Dovoljno je da znamo da je knjiga „El-Mensuri“ koju je napisao Er-Razi prevedena na latinski jezik, te se proučavala na prestižnim evropskim univerzitetima sve do sedamnaestog stoljeća. Djelo „El-Havi“ je ostavila ogroman trag i uticaj na Evropu, koja je koristi je sve do današnjeg dana. Možda će se mlađe generacije iznenaditi kada saznaju da je knjiga „Ospice“ koju je također napisao Er-Razi prevedena na latinski jezik i do 1866.god. doživjela je 40 izdanja. Nažalost, mnoge od tih knjiga i neprocijenljivih zbirki je uništeno tokom mongolskog pohoda na Bagdad, krstaških ratova, krađe i paljenja islamskih biblioteka i gradova u periodu od 800 godina.
Poznati francuski historičar Volter u svojoj knjizi bilježi: ‚‘Prvi sahat za mjerenje vremena kojeg je vidjela Evropa bio je sahat koji je Harun er-Rešid poklonio francuskom kralju Šarlmanu 807.god. Sahat je bio inovitet i nešto nepoznato u to doba te je fascinirao i zadivio sve prisutne. Imao je dvanaest otvora - po broju sati, a pri otkucavanju sahata iz njega bi izlazile male bakrene kuglice i zvonom označavale i otkucavale tačno vrijeme. Nakon otkucaja i pokazivanja tačnog vremena, iz otvora sahata bi izašle i kružile sličice koje su prikazivale 12 konjanika.
Tek nakon dužeg perioda islamskog napredovanja i dominacije u svim poljima nauke (medicini, geometriji, matematici, hemiji, fizici, historiji, geografiji, astronomiji, itd.), Evropljani se bude i počinju izučavati ove nauke u Andaluziji, po džamijama u Granadi, Sevilji i Kordobi. Treba istaći da je islamsko pravo (fikh) ostavilo veliki trag na Evropu u njenom usponu na polju zakonodavstva. Jedan od prvih tragova tog uticaja je taj što je za vrijeme Napoleona Bonaparte prevedena jedna od najpoznatijih knjiga iz malikijskog fikha, a to je knjiga ‚‘Halil‘‘ koja se smatra temeljem prvog memoranduma francuskog civilnog zakona.
Muslimani su, uz navedeno, imali velikog udjela u raznim vidovima dobra, uvakufljavali su svoju imovinu i od njihovih hajrata su se okoristili svi ljudi pa čak i životinje, i to je predstavljalo predmet ponosa svih muslimana. Jedan od takvih vakufa se nazivao Zubadi, i iz njega se kupovalo veoma skupo i kvalitetno kinesko posuđe od keramike. Svaki poslužitelj koji bi razbio tanjir ili nešto drugo od tog posuđa i time naljutio onoga koga služi, mogao je otići u direkciju tog vakufa i zamijeniti polomljenu posudu za novu! Iz Vakufa bi se izdvajao i novac za mujezine lijepog glasa, koji su naizmjenično učili ilahije i kaside cijelu noć - sve do jutra, kako bi zabavili i olakšali bolesnima koje nema niko da posjeti, ili utješili onog ko nema nikog da ga utješi.
Od primjera samilosti prema životinjama možemo izdvojiti brigu o psima lutalicama koje nemaju vlasnika i kamilama. Iz vakufa se izdvajala suma kako bi se psi lutalice spasile od patnje gladi, te se vodila briga o njima dok sami ne uginu ili dok ih neko ne usvoji.
Jedne prilike je Omer bin Abdul-Aziz poručio egipatskom vladaru: ‚‘Čuo sam da u Egiptu imate kamile koje tovarite sa preko hiljadu ‚ratla‘ (mjera za težinu) tj. 450 kg.! Pa kada ti stigne ovo moje pismo znaj da životinja ne nosi teret teži od šesto ratla = 270 kg.!‘‘ Prenosi se da je cijenjeni ashab Ebu ed-Derda‘ imao devu kojoj pred svoju smrt reče: ‚‘O devo, ne krivi me kod svog Gospodara, zaista te nisam opterećivao preko tvojih mogućnosti.‘‘

Borba islama protiv siromaštva

Također, muslimani su uspjeli da iskorjene najopasniju i najtežu bolest po svako društvo, siromaštvo. Uživali su blagodati lagodnog života, imali novac i tražili siromašne da im pomognu, ali nisu mogli naći kome da ga udijele jer takvi, jednostavno, nisu postojali.
Islamski zakon je uistinu ukinuo siromaštvo. Hasan el-Basri veli: ‚‘Bio sam prisutan kad je vijesnik Osmana, r.a., dozivao: ‚O ljudi, uzmite vaše poklone‘, pa su ih uzimali u izobilju... ‚O ljudi, uzmite vaše opskrbe‘, pa su ih uzimali u izobilju... ‚Uzmite masla, meda‘...‘‘ Kaže Hasan: ‚‘Bilo je to vrijeme ogromne nafake, kada je bilo svega i svačega, hrane i neprestanog hajra... Tada na zemlji nije postojao mu‘min koji nije istinski volio svoga brata mu‘mina i koji se nisu međusobno potpomagali.‘‘
Prve generacije muslimana su znale važnost islamskih načela, pa su uvažavali kritike i primali savjete drugih. Čak su naređivali da jedni druge opomenu ako pogriješe i da im ukažu na greške bez imalo straha i dvojbe. Ebu Bekr es-Siddik, r.a., je naređivao ljudima da prate i kontrolišu njegov rad. Ako uradi kakvo dobro tražio je da ga pomognu u tome, a ako pogriješi da ga opomenu i odvrate od toga. Kada je izabran za halifu u svojoj prvoj hutbi je rekao: ‚‘O ljudi! Izabran sam da vam budem halifa, a među vama ima boljih od mene. Ako budem radio dobro - pomozite me na tom putu, ako pogriješim - ispravite me. Pokoravajte mi se sve dok se ja budem pokoravao Uzvišenom Allahu, dž.š., a u slučaju da prekršim Allahove odredbe tada niste dužni da izvršavate moja naređenja.‘‘
Ovakvim vrlinama su se pored časnih i pravednih halifa isticali mnogi muslimani u to doba. Vladari su vrlo često bili izloženi žestokim kritikama i opomenama od strane običnih ljudi, i kada bi vidjeli svoje pogreške javno su obznanjivali da su pogriješili, te da je onaj koji ih je opomenuo upravu. Navest ćemo primjer Muavije ibn Ebi Sufjana, r.a., koji jednog mjeseca nije isplatio radnicima plaće iz Bejtul-mala (državne blagajne). Kada se popeo na minber da održi hutbu priđe mu Ebu Muslim el-Haulani, r.a., pa mu reče: ‚‘Zašto si zaustavio isplatu plaća? To nije tvoja imovina niti očeva pa da škrtariš i ne podijeliš!‘‘ Muavija, r.a., se naljuti na njegove riječi, siđe sa minbera i reče ljudima: ‚‘Ostanite na svom mjestu‘‘, a zatim ode od njih. Potom se za jedan sahat vrati i reče: ‚‘Ebu Muslim mi je rekao nešto što me jako naljutilo, a čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: ‚Ljutnja i srdžba je od šejtana. Šejtan je stvoren od vatre a vatru gasi voda, pa kada se neko od vas naljuti neka uzme abdest.‘ Zato sam poslušao savjet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i uzeo abdest. Zaista ovaj imetak nije moj niti očev, dođite i uzmite svoje naknade.‘‘

Jednakopravnost u islamskom pravu

Živimo u vremenu kada se svijet hvali i diči izrekama evropskih filozofa kao što je Jean-Jacques Rousseau koji u svojoj knjizi kaže: ‚‘Čovjek je rođen slobodnim, ali mu se zatim ta sloboda oduzima i biva okovan u lance.‘‘ Zaista je dužnost svih muslimana da podsjete sav svijet da je slavna islamska historija puna primjera u kojima je najveća briga čovjek i jednakost svih ljudi. To se dešavalo još prije četrnaest stoljeća kada su svi slabi imali pravo na dostojanstvo i svoj hakk i nisu bili ponižavani i ugnjetavani od strane bogatih.
Jedan od takvih primjera jeste slučaj kada je dijete Amr ibn el-Asa udarilo dijete nekog Kopta, pa mu ovaj reče: ‚‘Ovo ti je od sina Amra ibn el-Asa.‘‘ Omer, r.a., tada zovnu Amra i reče mu: ‚‘Amre, zašto tretirate ljude kao robove kad su ih majke rodile slobodnim?‘‘ Onda zovnu sina tog Kopta i naredi mu da istom mjerom vrati Amrovom sinu kako bi bili jednaki. Nakon toga se Omer, r.a., okrenu ocu tog Kopta i reče: ‚‘Idi sad, pravda je zadovoljena. Obrati mi se ako ti bude učinjena nepravda.‘‘
Muslimanski osvajači su se izvinjavali i vraćali novac od džizje pokorenim nevjernicima kada su bili zauzeti drugim ratovima i u nemogućnosti da te ljude štite. Ebu Ubejda se izvinjavao govoreći stanovništvu grada Himsa (u Siriji): ‚‘Svjesni ste da neprijatelj sprema veliku vojsku protiv islamske vojske, a između nas postoji dogovor da vas štitimo dok plaćate džizju, ja to sada nisam u mogućnosti i vraćam vam novac od džizje, a ako nas Allah pomogne protiv naših neprijatelja ponovo ćete biti pod našom zaštitom.‘‘
Nasuprot tome, pogledajmo šta je uradila kolonijalizacija od strane Velike Britanije sa muslimanima u Palestini? Predala je zemlju jevrejima 1948.god., i nije učinila ništa da spriječi genocid i etničko čišćenje nad Palestincima! Upravo ona je odgovorna za sve zločine počinjene nad muslimanskim stanovništvom jer je rezolucijom Ujedinjenih naroda Palestina tada bila pod ‚‘patronatom‘‘ Velike Britanije.

Kršćani ističu pravdu muslimana

Tomas Arnold u svojoj knjizi ‚Poziv u Islam‘ bilježi: ‚‘Kada je muslimanska vojska stigla do Jordanske doline, njen vrhovni komandant Ebu Ubejde odluči da se ulogore kod grada Fahl (ruševine grada Pelle u Jordanu). Tada mu stiže pismo od lokalnih kršćana u kojem stoji: ‚O muslimani, vi ste nam draži od Rimljana iako su oni naše vjere. Samilosni ste prema nama i ispunjavate vaša obećanja. Kada vladate ne činite nam nepravdu. A oni nas pokoriše i zauzeše naše kuće.‘ Stanovništvo Himsa je, pak, zatvorilo vrata svog grada ispred vojske Herakla i poručilo muslimanima da im je njihova pravedna vladavina draža od rimske i grčke vladavine nasilja, nepravde i tiranije.‘‘
Ujedinjeni narodi pokušavaju uvjeriti svijet kako su sva ljudska prava zaštićena i kako ulažu sve napore u ostvarivanju ljudskih sloboda u dvadeset prvom stoljeću. Pitamo se gdje je ta zaštita ljudskih prava muslimana trenutno u Palestini, Libanu i Iraku? Da li se poštuju ljudska prava diljem svijeta, u (ne)civilizovanim državama? Činjenica je da jaki i moćni oduzimaju prava slabima pritom govoreći: ‚‘Ljudska prava su zaštićena, činimo sve da se ljudima ne čini nepravda...‘‘ Upravo je to razlog zbog kojeg muslimani treba da svijetu svaki put iznova prezentiraju primjere uzornog ponašanja muslimana kroz našu slavnu historiju. Muslimani su kroz historiju pružili primjer duhovne i kulturne islamske baštine kakva do tada nije postojala na svijetu. Ove ljepote islamskog ponašanja i etike koje su zabilježili muslimani kroz svoju historiju su nam potrebne sada više nego ikada, da ih spominjemo i proučavamo, ne samo kako bismo ih hvalili ili oplakivali, nego kako bismo iz njih uzeli pouku i poruku. Pogotovo u ovom vremenu kada smo neodlučni, klonuli duhom i zaboravili svoju vjeru i kulturne vrijednosti, a zabavili se tuđim, neislamskim kulturama i njihovim načinom života. Allah, dž.š., u Kur‘anu kaže: ‚‘Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.‘‘ (Al-Imran, 110. ajet)
Iz ovih primjera muslimani treba da izvuku pouku, a pogotovo mladi ljudi koji su pali pod utjecaj zapadnjačke neislamske kulture i koji zanemaruju svoju islamsku historiju i kulturu, jer ignoriranje naše islamske prošlosti je zaista ono o čemu naši neprijatelji posvećuju punu pažnju. Nadajući se da će ovi primjeri probuditi osjećaj ponosa i veličine u našim srcima i pomoći nam, ako Bog da, da se vratimo na čisti izvor i put Islama.