Globalna svijest muslimana kao pjena

Današnji Ummet je razvučen između dvije krajnosti. Na jednoj strani, tiho, u moru neislamskog ozračja zatvaramo se sami u sebe i nečujno kao pjena topimo se i poprimamo obrise nedefinisanog izgleda, ili, u drugoj krajnosti, kao bijesni psi pjenimo od radikalizma i ludila. Mi nismo svjesni da nije problem i opasnost u tuđoj snazi i jedinstvu, već u našoj pasivnosti, letargiji, neorganiziranosti i neujednačenosti. I strah me je kad pomislim, kako kaže jedan naš mislilac, da narod koji spava stoljetnim i dubokim snom jedino mogu probuditi tektonksi poremećaji. Ovi prvi koji spavaju i tope se, oni bi nas mogli povući u samozaborav, a to je put u nestanak, a drugi koji pjene bi nas odveli u pogrješan smjer i uništenje. Danas zaista nedostaje prava snaga koja će posrnuloj islamskoj misli vratiti dostojanstvo, autoritet i organizaciju.

Hadis za 1. rebiu-l-evvel

Želim da upozorim da pjena španskih, portugalskih, meksičkih i američkih sapunica hara diljem muslimanskog svijeta i ispire svijest, sluh i vid muslimana, a tu je kao još opasnija i pjena coca-cole, šampanjca, i drugih pića koji utječu na probavu muslimaskih "stomaka" pa se uveliko vari i probavlja ono što se ni pod razno u neko zdravo vrijeme nije moglo ni zamisliti.

Ovim ne želim praviti bijeg iz surove realnosti nego želim da napravim vezu sa zdravim dijelom svijesti islamske povijesti i da podsjetim na velike ljude koji su bili lideri u nauci, politici, kulturi i svim mogućim oblicima ljudskog života i djelovanja, upravo zato što su bili muslimani i što im je to bilo imperativ vjere, života, okolnosti i vremena u kojem su živjeli, a čije autoritete nam drugi osporavaju i zamagljuju iz različitih razloga i pobuda.

Bilo bi cinično i nepošteno reći da se osporavanje, zaborav i zamagljivanje nameće samo sa strane i od drugih. Ipak je u svemu tome i naša uloga velika, bilo da se radi iz namjere ili iz nehata i pasivnost.

Podsjetimo se da su muslimani napravili mnogobrojne uspjehe u mnogim sferama nauke, jedna od najbitnijih jeste pitanje fizike. Muslimani su usvojili tekstove fizike koji su došli iz Grčke, onda ih preveli, ispravili i razradili. Temelji učenja optike mogu biti pripisani direktno muslimanima. Al-Hasan bin Al-Hejsem  se smatra pronalazačem na ovom polju. On zajedno sa El-Birunijem došao je do zaključka, ne slažući se Aristotelom, da je brzina svjetlosti konstantna i da je svjetlost je sastavljena od ekstremno malih čestica, molekula koje se kreću ekstremno velikom brzinom, koja je temeljena kvantnom prirodom svjetla, što je beskrajno slavno priznanje nauke u 20. stoljeću. (Paul Davies, Superforce: The Search for a Grand Unified Theory of Nature", Yusuf Mahmud, "Al-Inazat Al-Ilmiyya fi-l-Hadara Al-Islamiyya")

Muslimanski učenjaci su također uspostavili temelje matematike. Oni su bili prvi koji su prepoznali važnost efektne upotrebe nule (O, posuđene od Indijanaca, donijeli su u Evropu ono što se sada zove "arapski brojevi"- Muhammed ibn Musa Al-Hawarizmi se smatra pronalazačem moderne algebre. Gijasuddin al-Kaši približio je "pi" (grčko slovo) za 16 mjesta mimo decimalne tačake. Sistem poznat kao Pascalov trougao, koji asistira u pravljenju jednačine u formi (a+b)n, je razvio Al-Karhi, a ne Louis Pascal. Kasnije su muslimani matematičari bili u mogućnosti da naprave složenu jednačinu u četvrtom stepenu. (Yusuf Mahmud, "Al-Inazat Al-Ilmiyya fi-l-Hadara Al- Islamiyya) Muslimanski doprinos algebri je integralan u razvoju svih matematičkih nauka i često je navođen kao jezik nauke. Njutn bi imao poprilično puno teškoća opisujući svoj zakon kretanja bez upotrebe algebre koja je prvo bila implementirana od strane muslimana.

Muslimani su načinili monumentalne korake u praksi i učenju medicine. Ibn Sinãov tekst "Kanon medicine", je korišten u Evropi i učen kao štivo stoljećima i njegova popularnsot je ostavila u sjeni i učinila neznatnim naspram sebe knjige Galena i Hipokrata. Ljekari poput Abu-l-Qasima az-Zuhrawija, Ibn Sinãa, i Ali Abbasa načinili su prve tekstove hirurgije tako da je to formiralo temelje zapadne hirurgije. (Shustery, A.M.A. "Outines of Islamic Culture)

Ovo su samo neki primjeri naše naučne baštine koju je Zapad preuzeo i na njima razvijao svoju intelektualnu misao. Ali nedugo nakon toga, ta Evropa koja je za vrijeme zlatnog doba islama odbačena od strane Ibn Halduna i nazivana kao "oni dijelovi" je nakon doba briljantne islamske misli u kratkom periodu istisnula muslimanski svijet na svaki mogući način; naučni, vojni, kulturni, ekonomski, adminstrativni...

Nažalost nakon svih tih dešavanja, zbunjujući odnos se pojavio između muslimanskog svijeta i Evrope koji još uvijek traje. Dalji tok povijesti nije bio u atmosferi jednog uzajamnog poštovanja, niti je postojao odnos u smislu odnosa "osnivača kulture i onog koji je primio kulturnu prirodu (relacija otac-kći). Postojao je nadmoćan osjećaj mržnje ugrađene u evropsku kulturu koji je prevagnuo sve moguće beneficije i unaprjeđenja muslimana koja su im davana.

Ovo je bilo ovako stoga što su stotinama godina musliani bili u prvom planu i zauzimali stalno mjesto u evropskom mišljenju. Muslimanske vojske su pobjeđivale unutar Evrope, dolazeći sa superiornijom vojnom obukom, neviđenom tehnologijom, i stranom kulturom koju Evropa još nije poznavala. Kako kaže mislilac Gai Eaton, (Gai Eaton "Islam and the Destiny of Man); "Prijetnja islama" ostala je jedan bitan faktor unutar promjene i transformacije i to je ostavilo trajan žig na svijest Evrope. Trag tog žiga još uvijek je vidljiv..."Činjenica postoji", kaže tunižanski pisac unutar kolektivne svijesti Zapada, na jedan tako dubok nivo da neko, u užasu, možda upita da li će se ikada moći iskorijeniti otuda".

Danas postoji jedno nezdravo suzbijanje i dvostruko mišljenje u vezi sa ljudima koji su u isto vrijeme bili i vodiči i heroji, a i smrtni neprijatelji. Ovo je vrlo jasno kada je u pitanju učenje i mišljenje o islamu. I što je jako bitno treba istaći da je ova mržnja za veći dio povijesti islama bila jednostrana.

Možda ću na neki način napraviti digresiju, ali se kao neophodnim u daljem toku teksta nameće pitanje šta je to još što je nakon fascinantnog doba briljantne islamske misli doprinijelo lošem ugledu i ovoj fami koja prati islam i muslimane na Zapadu?

Orijentalizam - doprinos pogrješnom raumijevanju islama

Ahmed Bakir Trabišy ("Scientific Legacy in Islam" (Turath al-'Ilmi al-Arabi al-Islami, Universsity of Jordan) kaže da ono što je u mnogome doprinijelo pogrješnom razumijevanju islama na Zapadu i zašto je islamska inteligencija tako potcijenjena kroz povijest Zapada fenomen poznat kao orijentalizam.

Orijentalizam je drugi faktor koji je igrao značajnu ulogu u tom komplikovanom i šizofreničnom odnosu sa islamom. Pored dugotrajne mržnje prema islamu, on je zaslužan i za ogromnu raspuklinu u razumijevanju i normalnom odnosu između Zapada i islama. Edward Said govori o ovom fenomenu u svojoj znamenitoj knjizi "Orijentalizam" (Edward Said,"Orientalism". Routledge & Kegan Paul: London, 1978.). On kaže da je orijentalizam distribucija geopolitičke svijesti u estetke, naučne, ekonomske, sociološke, historijske i filološke tekstove, to je elaboracija ne samo bazirana na geografskoj razlici (da je svijet sačinjen iz dvije neravnopravne polovine, misaonim i naučnim otkrićem, filološkom rekonstrukcijom, psihološkim analizama, zemljopisnim i sociološkim opisima, ne samo da izaziva već i održava sigurnu volju i namjeru da razumi, kontrolira, manipulira, čak da pripoji, inokorporira, sve ono što se manifestira kao različit (ili alternativan i neobičan) svijet!

Ahmed Bakir T. pojašnjava da je orijentalizam rezultat elaboracije, detaljne razrade imaginarne razlike između Istoka i Zapada; u geografskom, kulturnom, moralnom i intelektualnom smislu. Rezultati orijentalizma su tvrdnje koje idu uzduž tekstova i izjava "Mi" smo ovakvi, ali "Oni", iz neobjašnjivih razloga, su fundamentalno različiti, i u priznatom i poznatom kursu inferiorniji. Ovo poslužuje opravdanju "nama" da vladamo i upravljamo "njima", iskoristi "njih", voditi "njih" našim prosvijećenim putevima! Nesreća je u tome što čitavoj ovoj konfuziji i traumi daje još veću i dublju konotaciju akademski orijentalizam.

Orijentalizam i pogrješno razumijevanje i iskrivljavanje činjenica zasigurno je njihov problem i mislim da im nikakvo dobro neće donijeti, stoga vratimo se našem problemu, našoj uspravnosti.

Neko će možda na samom početku teksta se upitati zašto sada buditi uspavane duhove prošlosti kad je to vrijeme daleko iza nas i "Zašto sada mi treba da brinemo i da nama je stalo do toga? Učenjaci su mrtvi, mastilo u knjigama povijesti već poodavno se osušilo. Kakvo dobro će to donijeti muslimanima, da se ponovo sada uzdignu ta izdanja?

Da li je moguće povratiti povjerenje u muslimanski Ummet, i kako da se vjernici podsjete šta je potrebno da bi se ponovo postalo velikim?

Muslimani su pobjeđivali od Francuske do Indonezije, ne samo što su bili blagoslovljeni istinom Božije Riječi, već zato što su bili superiorni da osvajaju ljude i narode u svim drugim ovodunjalučkim putevima. Muslimani nikada ne bi pobijedili i pokorili Perzijance bez superiornog vojnog planiranja i taktike. Narodi Rimske Imperije u Siriji i Sjevernoj Africi nikada ne bi konvertirali u islam da muslimani nisu bili materijalno superiorniji od Rimljana. Hatib koji drži hutbu petkom, ili bilo koji musliman koji vjeruje da će muslimani ponovo postati veliki kao nekad zato što češće upotrebljavaju svoje misvake ili vraćaju u okvire svijesti koja je živjela prije nekoliko stoljeća, predstavlja zaista gubljenje smisla cijele priče.

Islam se ne širi samo kroz molitvu i pobožnost, 'ljudi ući ćete u Džennet kroz molitvu i pobožnost'? ISLAM osigurava sistem i pravi red u kojem se dopušta svakoj individui, svakom članu zajednice, džema'ata, Ummeta da prikupi i ostvari svoj najveći i najjači potencijal u ovom životu, da ohrabri i osnaži bogosluženje i bogobojaznost koja dopušta i osigurava da osobe, individue prikupe i pripreme svoj najjači i najveći potencijal za budući život.

Također treba govoriti i učiti o životima muslimanskih intelektualaca, osigurati normalne, moderne i savremene muslimane opisujući tipičnog modernog studenta i naučnika. Ne podsjećati se na ove velikane značilo bi odreći se jednog dijela sebe, svoje lijepe islamske misli i prošlosti, ali isto tako samo o njima govoriti i tapkati u jednom mjestu vodilo bi u tradicionalizam i bilo bi vrlo opasno i pogubno.

Musliman, danas, je onaj koji se posvećuje naporu da otkrije Allahove znakove u ovom svijetu i koji pokušava da uputi sebe i svakog drugog otkrije ono što osigurava svoju vlastitu korist, a u isto vrijeme i korist društvu, džema'atu i zajednici u kojoj živi.