Globalizacija je pospješila razvoj konzumerizma, koji je pridonio većoj konkurenciji, kvaliteti i ponudi proizvoda, ali i dehumanizaciji društva. Potrošačke navike, bez riješenog pitanja dohotka, otvaraju prostor kriminalu, prostituciji, porno industriji, klađenju, kocki, prevarama i mnogim drugim društvenim devijantnostima, pa i terorizmu. U ovakvoj konstalaciji odnosa, ne može se predviđati ništa do moralni sunovrat i raspad društva u nemilosrdnoj bitki bez biranja sredstava i bez moralnih kriterija. Allah dž.š., kaže: „Kada hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju, i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo!“ (El-Isra: 16.)  Stanje je bitno pogoršano sve većom prisutnosti kvazi-vrijednosti, zabavnih televizijskih emisija koje su svojevrsna agresija i uvreda za zdrav razum, ali i generator željenog načina ponašanja kod većeg dijela populacije, ponašanje koje ne obećava ništa dobro. Ni reklama se ne može pogledati u krugu porodice. Kakve veze ima obnažena djevojka sa nekim praktičnim proizvodom ili lijekom? Pridoda li se tome sve ono što nam nudi internet i uticaj koji vrši na mlađu populaciju, postalo je normalno da se u toplim danima ulice pretvore u piste obnaženosti i nemorala.

Da li je moral izgubio mjesto u društvu i da li je ovo društvo, uopće, normalno? Ova pitanja imaju svoje uporište, s obzirom na moralni haos u kome se nalazimo. Kakvo god da je stanje, muslimani nikada ne smiju odustati od promoviranja islamskog morala i islamskih vrijednosti. Islamski koncept morala, zasnovan na Kur’anu i Hadisu, nudi izgradnju ličnosti visokih moralni  i karakternih osobina. To je cilj kome trebaju strijemiti svi ljudi, neovisno od vjerske, nacionalne ili neke druge pripadnosti. Islamskim bontonom-ahlakom je izdefiniran sveukupni obzir odnosa prema Bogu, drugima i sebi u savršenoj moralnosti i najljepšem maniru kao neospornom modelu za spas čovječanstva. Koncept islama, uveliko je određen intencijom postizanja lijepog edeba, prefinjenog ponašanja koje se postiže iskrenim vjerovanjem, islamskim življenjem i širokom lepezom lijepih manira. Bez iskrenog vjerovanja, nemoguće je govoriti o islamskom odgoju budući da islamski odgoj zahvata ljudske dužnosti prema Allahu, dž.š., drugima i sebi, ali i bez islamskog odgoja, nemoguće je govoriti o vjerovanju i islamu.

Biti bez lijepih manira je povratak u “najnakazniji lik” (Et-Tin, 5) zato nam Allah, dž.š., ukazuje na magarca i na najneprijatni glas.

Zato Allah, dž.š., u suri Lukman ukazuje na važnost manira kada kaže: “Ne okreći oholo od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca.” (Lukman, 18-19.) Čovjek je drugačiji od svih drugih stvorenja, čijoj prirodi su svojstveni maniri u ponašanju koji se uče i usvajaju uz pomoć razuma kojim ga je Allah, dž.š., darovao i time osposobio za ulogu halife. Da bi dar razuma bio potpun, nije mu uskratio neprocjenjivu vrijednost slobode da, u njenim granicama donosi vlastite odluke koje su ispravne ako se drži Božije Upute. Tada je čovjek, kako Allah, dž.š., kaže: “u najljepšem skladu.” (Et-Tin, 4). Apsurdno je govoriti o lijepim manirima bez uvažavanja i poštivanja starijih, učenih, bez pokornosti roditeljima, a posebno pokornosti Allahu, dž.š. i Poslaniku, a.s. Lijep manir je probirljivost u hrani i piću, u propisnom i prikladnom odijevanju, umjerenost u smijehu i prefinjenost u govoru bez psovki, nadvikivanja i prepiranja. Biti bez lijepih manira je povratak u “najnakazniji lik” (Et-Tin, 5) zato nam Allah, dž.š., ukazuje na magarca i na najneprijatni glas. Ne slijediti Božiju Uputu je pogubni avanturizam, izraz oholosti prema Bogu, poslanicima, ljudima, svim ostalim stvorenjima i vlastitom okruženju koje je postalo predmet nemilosrdnog uništavanja. Sa sviješću o Bogu, neće biti upitno čuvanje životnog okruženja koje je Bog stvorio, i kao nezasluženi dar, dao na korištenje čovjeku.

To je smisao ljudskog postojanja, ljudske misije i ljudskog namjesništva na Zemlji. Smisao vjerovanja i islamskog življenja je usvojiti lijep odgoj i ponašanje, jer Poslanik, a.s. kaže: “Najsavršeniji u vjeri su oni koji imaju najbolji ahlak - ponašanje.” (Tirmizi), a bez afirmisanja duhovnih vrijednosti i produhovljenosti nema najboljeg ahlaka. Usvajanje islamskog odgoja, naročito danas, u vrijeme velikih izazova, posrtaja i krize morala kojima je izloženo čovječanstvo, od izuzetne je važnosti. Utopljeniku u živom pijesku potrebno je baciti uže a islamski odgoj je to uže spasa. Posebnu pažnju treba usmjeriti prema mladima, tako da se u svim životnim situacijama ponašaju savjesno i odgovorno. Mladi trebaju uzore u čijem ponašanju nema nesuglasja između riječi i djela kao što je bio Poslanik, a.s., koji je odnjegovao sjajnu generaciju spremnu da nosi i prenosi moralne vrijednosti pa je uspjeh islama prirodni slijed moralnosti. Sagledavajući poslaničku ličnost Muhammeda, a.s., u svjetlu najljepšeg uzora, milosti svjetovima i moralne upotpunjenosti važno je ukazati na umjerenost koja je bila prisutna u svakom segmentu njegovog života. To je suština hadisa u kojem kaže: “Poslan sam da upotpunim lijepo ponašanje.” A najljepše ponašanje je normalno ponašanje. “I tako smo vas učinili zajednicom srednjeg puta (normalnom zajednicom) da bi ste bili primjer ljudima a da bi Poslanik bio primjer vama...“ (El-Bekare, 143.) Islam je umjerenost, a umjerenost je ravnoteža, a na ravnoteži i kosmos opstoji. Samo se umjerenošću može sačuvati ravnoteža ummeta, pa i njegov opstanak. Kur’an i Hadis nam ukazuju na umjerenost, a Poslanik, a.s., je bio oživotvorenje umjerenosti. Umjerenošću se širio islam, a ne radikalizmom i silom. Za vrijeme Poslanika, a.s., društvena klima je bila relaksirajuća, opuštena, normalna, nepodgrijavajuća, neopterećena raznim napetostima, stalnim otkrivanjem novotarija, teškim optužbama vjernika za činjenje velikih i teških grijeha pa i za nevjerovanje. Na temelju toga, sve su izraženije podjele pa i netrpeljivosti unutar ehli-sunneta.

Neki pojedinci, upolovljenog obrazovanja, liječeći svoje frustracije, “mudro” otkrivaju novi oblik džahilijeta koji je zadesio ummet, te da je potrebno izvršiti temeljite “reforme” koje se svode na primjenu nekog tvrdog, rigidnog, namrgođenog i ideološkog islama u kome je napretek osornog i grubog ponašanaja, koji svojim postupcima više štete nego što koriste islamu i muslimanima, više odbijaju nego što privlače, suprotno onome što Allah, dž.š., kaže:. “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!” (Alu Imran,159) Izostala je mudrost na koju nam ukazuje Allah, dž.š.: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom, i s njima na najljepši način raspravljaj.” (En-Nahl, 125.) Muslimani trebaju da plijene svojim ponašanjem i svojim izgledom kao što su plijenili prvi muslimani ali i muslimani koji su na pravi način prezentovali islam u Mleziji, Indoneziji i drugim mjestima, zaslužni za njegovo širenje. Bili su to normalni, obični ljudi, trgovci i sufije, vedra lica koji su osvajali svojom blagošču, jednostavnošću, čestitošću, živi primjer islamskog edeba, ljudi koji su više govorili djelima nego velikim riječima. Biti primjer na koga će se ugledati, suština je islamskog odgoja.